List
Posrnuli list pada nestašno izgubljen
osobitim lelujavim letom
u besprostornosti odlazećeg života,
rumeni se jesenskim toplim rumenilom.
Prema tlu,
skladno pokrenut posrnulošću
svoje nezadovoljstvo prizemljenjem
skriveno pokazuje
Jedan,
sasvim običan
jesenskom toplinom opijen
posrnuli list
padom traži Put
u besmrtnost
u vječnost
Put povratka
u Iskon
29.09.2005. u 23:03 | 14 Komentara | Print | # | ^
Povratak snovima
Upletena u jutarnju maglu
poigravam se
blijedim odsjajem Sunca
prebirem po snovima
ostavljenim
na toploj postelji mašte
užurbano se vraćam
sakupiti ih
smjestiti u srce
ogrijati ih
prvom,
od magle vlažnom
zrakom Sunca.
29.09.2005. u 09:19 | 33 Komentara | Print | # | ^
Dan za let
Hajde, zavrti još jedan krug smijeha
u ovom beskraju boje vedrine.
Izvuci taj adut iz rukava današnjeg dana,
još samo njega posjeduješ,
u sutrašnjem danu
opet ćeš ga u danas imati.
Čovječe zaigraj igru transformacije
te slike tvog života
u koju netremice gledaš
kroz magičnui kristalnu kuglu
svog proročkog pogleda.
Ma, zatalasaj svijet
i zasurfaj na najvećem valu
bez bojazni da ćeš se razbiti na stijeni,
još uvijek si izvan njezinog dometa.
Nestašno zamrsi kosu nadolazećim vjetrovima,
ne dozvoli im da postanu razmažene oluje!
Dotakni Mjesec i zaroni u Sunce,
Ne prži, grije te!
Baci kocke,
osvoji jack pot ostvarenja
svih snova skrivenih pod tvojim jastucima.
Imaš krila
Poleti,
Danas je dan za let!
27.09.2005. u 19:07 | 43 Komentara | Print | # | ^
Ples na kiši
Vrelina splitskih ulica pržila joj je stopala kroz sandale.Pogledavala je krišom nebo, radosno pozdravljajući svaki novi oblak.Kišni Spasitelja skrivao se u oblačnim oblicima, nazirala ga je kroz željno iščekivanje prve spasonosne kapi. Riječi su im sve teže silazile s usana pritisnute sparinom grada u gluhi podnevni sat. Samo bi se on još povremeno pobunio protiv prevrućeg dana u kojem je ostalo još tako puno posla za obaviti. Ona se smijala usprkos vrućini i tijelu ljepljivom od znoja. Već se radovala trenutku koji je slutila i misli o Suncu koje prži bile su sve dalje. S prvim kapima gledali su je začuđeno. Izula je sandale, gurnula ih njemu u ruke, podigla ruke ka nebu i samo se vrtila po vremenom uglačanim popločanim ulicama. Zaokupljeni bijegom od iznenadnog pljuska prolaznici je nisu ni zamijetili. Nisu uočili ni radost pokreta ni čistoću mokre oznojene odjeće na ljepljivom tijelu. On je zbunjeni pogled iznjenjivao između nje i sandala u svojim rukama. Srce mu je plesalo na kiši, a tijelo ostajalo u stavu nepokreta, ograničenog zidom nametnutih ograda o ispravnom i pogrešnom, o pristojnom i nepristojnom, o ugledu i neugledu. Ramena su mu se tek neznatno trzala vođena željom nutrine da se pridruži taktu njezine vrtnje, ljetnom plesu na osvježavajućoj kiši. Trebao je još trenutak, jedan, sasvim mali, da se pokrene, da se prepusti.Onaj jedan do kojeg još nije dokoračao.
25.09.2005. u 11:47 | 28 Komentara | Print | # | ^
Prijatelju
Pišem ti pismo, prijatelju, iz davnine i dalekog grada na obali rijeke, rijeke čiji su nam slapovi ispirali sjete zadnjeg rastanka. Jesi li slutio da mi ruke na ramena stavljaš posljednji put dok si me s iskonskom toplinom , do skorog viđenja, grlio?Jesi li zato šutio i dugo me samo gledao suznim, muškim pogledom koji me i danas nenadano dočeka, poput lopova, iza ugla i na trenutak mi ukrade osmijeh? Znaš, ponekad, samo još ponekad, osjetim trag tvojih ruku na mojim ramenima, sve rijeđe, ali ipak...I tada, zaboli srce kao nožem probodeno što nema s kim igrati igru riječi, bez riječi. Znaš, onu našu, zbog koje su svi ostali samo mahali glavom? Danas putujemo razdvojenim stazama, vjerujem susrest će se negdje iza ovog vremena i prostora koji nas razdvajaju. Znam, do tada će dodir tvog zagrljaja počivati na mojim ramenima i onda kada ga ne budem svjesna. Ponekad ću te potražiti u stihu, svom ili tuđem ,tako je svejedno, bitno je da u pjesmi počivaš,, ovako dalek u njoj si mi najbliži. Noćas putujem virtualnim svijetovima kojima bi se ti smijao i vukao me vani da lovim zvijezde iznad oblačnog neba. Smijao bi se mojim pokušajima da postanem ptica, slobodna od svega i zastao da mi kažeš ime nove ljubavi. I zadirkivao bi me kao dijete zbog očekivanja tvog vjenčanja i radosti koju u meni budi pomisao na njega. Malo bi zaplesali na taktove vjetra, i smijali bi se, smijali....Umjesto vjetra, plesa i smijeha, ja ti pišem pismo koje nećeš čitati i... smiješim se pomalo sjetno....Nedostaješ mi večeras...
24.09.2005. u 10:41 | 17 Komentara | Print | # | ^
Davna oproštajna
Već dugo listovi moji ostaju bijeli
bez otiska tinte.
Pobjedosno se osmjehujem
likujući nad neispisanim stihovima.
Nema te
ni na jednoj praznoj stranici
ni u jednom negledanom sutonu
ni u jednom neispisanom nostalgičnom stihu.
Pobjedonosno se osmjehujem pobjedi nad sjećanjem
zaboravu i tišini
koja odjekuje
ovim praznim zamrznutim srcem.
Samo noćas ću
pobjedu zamijeniti
čipkanim snovima uspomena.
Pustit ću hladnoću da se otopi
u ljetnoj vrelini tvog imena.
Dozvolit ću osmjehu
da se s tobom smije.
A ujutro ću opet
likujući prelistavati bijele listove
okovane u rastanak.
23.09.2005. u 20:51 | 22 Komentara | Print | # | ^
Ples života
Zvuk gonga
nad ledenom košuljom planine
podsjetio me
na zvuk Oma
presijavao se bojama Auma
završavao načinom Amena
Zvuk tvog srca
udarao je ritmom Univerzuma
rađajući se uvijek iznova
polako je gubio takt
Ples života
u radosnom kreiranju mozaika
nosiš u svojim mislima.
22.09.2005. u 17:34 | 20 Komentara | Print | # | ^
Raskrižja
Ponekad zabravim tišinu i pustim da se ljeskaju moji obzori u tvojim bespućima
Trgam latice nevidljivog cvijeta u dječjem poigravanju riječima istrgnutim iz bezdana ljubavi. Mačeve ukrštam s mislima izdajicama. Ne daju se otpuhnuti u pahulje maslačka zalutale na marginama preostalih vjetrova. I baš poput svih sanjam osmijeh na još mi nepoznatom, tvom licu kako razbija mrak nesusreta u koračanju prema mom radosnom iščekivanju. Padnem ponekad hrleći mu u susret otkrivajući da se netko još nepoznatiji od tebe spotakao na isti kamen kao i ja.
Ustajemo zbunjeni otresajući prašinu spoticanja sa starih iznošenih haljina zajedničkog vremena razilazeći se na prvom slijedećem raskrižju. Smjer odabiremo nesvjesni kvalitete ceste kojom ćemo dalje koračati. Ja... s mirnom radoznalošću. On... s čuđenjem nad mirom kojim koračam koracima još svježe izgrebanim od prošlog pada. Osmjehnem se lažnom susretu i padu, zamaknem iza ugla nepoznatog i u hladovini nevidljivosti zastanem prebirući po slovima protekle lekcije pretražujući srce. I koračam smjelo tražeći originalni zrcalni odraz mog osobnog osmijeha izgubljenog na licu stranca iz tame još nedokučive pogledu koji traži.
22.09.2005. u 09:19 | 20 Komentara | Print | # | ^
S vremena na vrijeme
Ponekad samo zastanem pred stihom
da oslušnem
kojom istinom odzvanja.
Ubrzo nastavljam zvonkim korakom
dodirivati slovo po slovo.
Tu i tamo dotaknem snove
Pojedini mi se svide.
U takvima živim duže
... kroz uspomenu...
S vremena na vrijeme
zaljubim se u vjetrove neke priče
... dok ne utihnu...
A onda čekam njihov novi ciklus.
Piskaram ponešto
čekajući da mi ponestane tinte.
I smijem se.
Ehom se širi moj smijeh
do srca kojeg volim.
20.09.2005. u 15:41 | 20 Komentara | Print | # | ^
Iz nevidljivog pera jednog Anđela
Predano zagledana u uobičajeni prizor, zašumila je u šumu prvog jesenskog vjetra. U zelenilu krošnje ugledanom kroz poluotškrinute škure listala se knjiga ispisana nevidljivim perom tek jednog Anđela u mnoštvu:
« Samo Anđeli mogu prepoznati Anđela», šumio je glas iz vjetrovite knjige.
Nesvjesna značenja, upitala je glasom misli:
»Tko si ti?»
«Ja sam dio tebe koji oprašta kada ti se učini da je oprost predaja, a ne snaga.
Ono sam u tebi što te tjera da smisao nađeš u boli i radosti.
Nježna sam ruka koja u tvojoj molitvi ispravlja stranputice u puteve.
Osmjeh sam u oku promatrača i tiha sjeta u rumenom listu prepuštenom vjetru koji oslobađa krošnju za proljeće ponovnog rađanja.
Ja sam rečenica nježnosti koju čitaš u trenutcima nespokoja.
Glas sam božanskog u žamoru svakodnevnice koji tvrdoglavo, ustrajući na zidovima patnje, propuštaš čuti.
Zagrljaj sam, srdačan zagrljaj prijatelja na tvojim umornim ramenima.
Nisam tišina, kretnja sam zvuka, pokret sam, pokret sam ljubavi u nesebičnom, nepromišljenom djelovanju.
Dio sam, dio sam svakog prolaznika koji je neprimijećen pored tebe zamišljene prošao.
Ti sam, Ti kad otvoriš srce Ljubavi!
19.09.2005. u 16:09 | 22 Komentara | Print | # | ^
Tišina
Lebdeći
na beskraju srca
susretoh se
s ljepotom vječnosti
vratih se
zadivljena
ljepotom tišine
raspjevane
u pjesmi milozvučnoj
vratih se
zadivljena
praznim slikarskim platnom
obojanim prizorima mojih susreta
s radošću u srcu
s ljubavlju u oku
s tišinom u Duši
18.09.2005. u 18:15 | 16 Komentara | Print | # | ^
Fragmenti sjećanja
U vodoskoku Tišine ispirem sjećanja
razasuta u fragmentima
istrgnuta iz cijeline
beskonačne kolone eonske davnine
Uranjam ih
u blistavo biserne kapljice
žuboravog slapa utonulog u Tišinu
U pogledu mi se smjenjuju
ljestvice emocija
obavijenih svilenkastim sjajem
Prekrivaju sneno zelenilo mojih očiju
17.09.2005. u 20:55 | 24 Komentara | Print | # | ^
Umjetnost Života
Čipkanom paučinom svojih dodira
oblikovala je nevidljive čestice
ispunjene prazninom.
Kreirala je zamišljeni svijet svojih očekivanja
u realnost svakodnevnog susreta sa sobom
Tkala je tapiseriju sitnim uzorcima
sastavljenim od životnih iskustava
kreirajući obrise najljepše slike ikad naslikane,
originalnog autentičnog jedinstvenog
remek djela
kraljevski mozaik
uspješnicu svih umjetnika
čija je Duša bar na dijelić mikrotrenutka
zabljesnula stvaralaštvom Univerzuma.
Svake godine sve začuđenije
zahvalno se divila slici
rođenoj u srcu razigrane Duše.
16.09.2005. u 22:46 | 26 Komentara | Print | # | ^
Osmijeh spoznaje
Žubore sjećanja u vodopadu Tišine
izgubljena u mekoći svilenkastog odsjaja
snenih očiju boje davnine.
Razmičem lepršave zavjese
sa zamagljenih prozora srca,
brišem okna osmijehom spoznaje.
14.09.2005. u 13:52 | 26 Komentara | Print | # | ^
Ah ta grmljavina :(
Dragi moji, u subotu rano ujutro, Zadar je poharalo gadno nevrijeme, a iz nevremena je jedan grom poharao moj modem pa ne mogu na net dok se to ne popravi. Hvala vam na svim vašim divnim komentarima. Pišem iz Gradske knjižnice, ograničena vremenom pa vjerujem da ćete razumijeti zašto ne odgovaram na vaše komentare i ne komentiram svoje omiljene blogove :)
Srdačno vas osmijehom pozdravljam :))))
12.09.2005. u 12:03 | 21 Komentara | Print | # | ^
Mjesečeva sonata
Svirao je Mjesec valu
melodijom vjetra skrivenog u krošnji breze
noćnu ispovijest o čežnji.
Uzdizao se pjenušavi val
mekoćom pjene u zanosnom plesu
put neba prekrivenog mjesečevom sonatom
umnoženoj u ehu odsjaja zvijezda.
Stopiše se zaneseni val i vjetar
u srebrnini Mjesečevog opojnog glasa
predajući svoje jedinstvo
Svjetlosti izlazećeg Sunca.
Pročitajte kako se zrcali Oceanin život :)
09.09.2005. u 21:53 | 43 Komentara | Print | # | ^
Djevojčica u prašini
Dragom Anđeoskom Biću koje me blagoslovilo svojim prisustvom u liku moje sestre i ostalo živjeti u skrivenom zakutku mog srca s radošću koju samo Anđeli ostavljaju za sobom.
Bijah sićušna poput krhkog kratkog sna. Zlatni uvojci mi se poigravaše na vrućem ljetnom vjetru. Haljinica bijela, obavijala mi je dječje tijelo petogodišnjakinje, a sandalice s jednim remenčićem poprimile su već boju prašine po kojoj sam skakutala dječje bezbrižno samo trenutak ranije. Staračkim zamišljenim pogledom zagledala sam se u vrhove svojih prstića tražeći nešto nedokučivo ispod zrnaca prašine na njima.Tražila sam radost, izgubljenu u jecaju majke nedavnog ljetnog dana kada je Duša drage sestrice preselila u Anđeoski svijet.
Sve minule godine otrgle su se zaboravu ne dozvoljavajući da odrasla žena u meni izgubi sliku sebe, djevojčice u prašini, bojeći se da će s nestajanjem slike nestati i sjećanje na nju. A sjećanje je, životom Anđeoskog osmijeha, kucalo u srcu,
sjećanje na djevojčicu u prašini, otrgnutu iz krila majčinske vedrine zasjenjene tugom zbog osjećaja gubitka,
sjećanje na djevočicu pogleda podignutog s vrhova prstiju u nebo i neizrečenim riječima, zaustavljenim na nasmiješenim usnama, u spoznaji da je iz srca nitko nikamo nije mogao odvesti.
Tvoj lik je izgubio oštrinu obrisa u nisci od godina.Tvoj osmijeh i plavi pogled najdražeg Anđela još živo kuca u mojoj Duši lutalici istom bistrinom i jasnoćom tvog imena.U meni kuca zahvalno srce, zahvalno na blagoslovu susreta s tobom. U davno nestalom liku sestrice, skrivala si moje prvo sjećanje na Anđele i nježnu toplinu njihovog osmijeha koji se tvojim osmijehom smiješio.
08.09.2005. u 13:47 | 29 Komentara | Print | # | ^
Hoću li te prepoznati ?
Hoću li te prepoznati u odjeku veselog dječjeg smijeha?
Hoću li te osjetiti u zagrljaju dragih ljudi?
Hoćeš li bljesnuti prepoznatljivo u pogledu slučajnog prolaznika?
Hoću li uvijek imati hrabrosti potražiti te u skrovitosti srca?
Vidjeh te i u Svjetlu i u tami
Kroz snove se moje brižno prošetaš
Iz poljskog cvijeća zamirišeš ljepotom mirisa davnine
Igraš se skriven u Sunce i Mjesec svakog novog dana
Ostavljaš trag radosti i boju vječnosti u paleti godišnjih doba,
u naizgled slučajnom susretu koji prenosi poruku tajanstva života.
06.09.2005. u 18:11 | 29 Komentara | Print | # | ^
Stopljena srca
Čula je riječi kako klize s nasmiješenih usana:
«Ovdje sam jer me pozvalo moje srce da se stopim sa srcem Majke Zemlje i vašim srcima»
Noć je svakom izgovorenom rječju postajala manje tamna,
hladni vjetar je dobivao posebnu toplinu, vatra u daljini je drugacije zaplesala. Ona se predala sebi i osjećaju milosti koji joj je preplavljivao tijelo. Još jednom je krajickom ljubavi pogledala ljude unutar kamenog kruga i divlje zaplesala u ritmu bubnja,u ritmu zajednickih otkucaja stopljenih srca, darivajući sebe zanosu života.
05.09.2005. u 10:50 | 39 Komentara | Print | # | ^
Šetnja
U zimsko predvečerje
Samotnim radosnim koracima
uz zvuk štapa korača starac
Zahvalan
na udisaju zimske oštrine
na kriku galeba
na ledenom vjetru
Ponosan
zbog svakog narednog koraka
Blagoslovljen
još jednim danom života.
04.09.2005. u 02:49 | 42 Komentara | Print | # | ^
Noćas ću te samo voljeti
U skrovitosti noći
pretražujem puteve
poplocane fotografijama
naših susreta.
Prekrivaju prašinu nevjerice
o spoznaji
da vrijeme curi
kroz pješcani sat.
U mom srcu mirno snivaš,
kapci ti skrivaju
sjetu na dnu pogleda.
Nevidljivom rukom srca
njezno ti na čelo utiskujem
svoj osmijeh umjesto poljupca.
Noćas cu ti dotaknuti snove
zrakom Sunca
upletenog u sjaj mog pogleda
skrivenog od tebe
izmisljenim kilometrima razdvojenosti.
Rasut cu ti pod noge note sonate
i mirisne latice uplesti u uspomene.
Darivat cu ti miris planinske zore
umjesto dodira.
Noćas ću te samo voljeti.