Djevojčica u prašini
Dragom Anđeoskom Biću koje me blagoslovilo svojim prisustvom u liku moje sestre i ostalo živjeti u skrivenom zakutku mog srca s radošću koju samo Anđeli ostavljaju za sobom.
Bijah sićušna poput krhkog kratkog sna. Zlatni uvojci mi se poigravaše na vrućem ljetnom vjetru. Haljinica bijela, obavijala mi je dječje tijelo petogodišnjakinje, a sandalice s jednim remenčićem poprimile su već boju prašine po kojoj sam skakutala dječje bezbrižno samo trenutak ranije. Staračkim zamišljenim pogledom zagledala sam se u vrhove svojih prstića tražeći nešto nedokučivo ispod zrnaca prašine na njima.Tražila sam radost, izgubljenu u jecaju majke nedavnog ljetnog dana kada je Duša drage sestrice preselila u Anđeoski svijet.
Sve minule godine otrgle su se zaboravu ne dozvoljavajući da odrasla žena u meni izgubi sliku sebe, djevojčice u prašini, bojeći se da će s nestajanjem slike nestati i sjećanje na nju. A sjećanje je, životom Anđeoskog osmijeha, kucalo u srcu,
sjećanje na djevojčicu u prašini, otrgnutu iz krila majčinske vedrine zasjenjene tugom zbog osjećaja gubitka,
sjećanje na djevočicu pogleda podignutog s vrhova prstiju u nebo i neizrečenim riječima, zaustavljenim na nasmiješenim usnama, u spoznaji da je iz srca nitko nikamo nije mogao odvesti.
Tvoj lik je izgubio oštrinu obrisa u nisci od godina.Tvoj osmijeh i plavi pogled najdražeg Anđela još živo kuca u mojoj Duši lutalici istom bistrinom i jasnoćom tvog imena.U meni kuca zahvalno srce, zahvalno na blagoslovu susreta s tobom. U davno nestalom liku sestrice, skrivala si moje prvo sjećanje na Anđele i nježnu toplinu njihovog osmijeha koji se tvojim osmijehom smiješio.