Pregled posta

PJESNIKINJA I SLIKAR

Tek jedne zimske večeri, u sutonu presvučenom večernjim rumenilom, shvatih da biti pjesnik znači isto sto i biti slikar.
Rekao mi je «Pjesnici su čuđenje u svijetu» citirajući bojazljivim glasom Simićev stih i tog je trenutka, priznajući mene pjesnikinjom, postao pjesnik u mom viđenju. Moje su pjesme zivjele mene i ja sam zivjela njih.On je svoje, umjesto riječima satkanim u stihove, bojao po slikarskom platnu skrivenom od mog pogleda.
Bili smo ...pjesnikinja i slikar i među nama nije postojala razlika. Ja sam svoje slike oblikovala riječima,a on je svoje riječi oblikovao u slikama. Oboje smo vidjeli ljepotu i njezinu raskos i izrazavali je na različite načine. Oboje smo voljeli ovaj svijet i obiljezavali ga glazbom postovanja u stihu i slici.
Bili smo..pjesnikinja i slikar, kilometrima udaljeni kucali smo istom snagom srca. Susretali smo se tek u slici i stihu i rijetko u nekom neobičnom snu.
Jutrom smo začuđeno, svatko u toplini svog doma, uzimali olovku i kist pokusavajući čuđenje staviti u pjesmu i sliku beskrajno dugo nesvjesni da sanjamo isti stih. Pokusavali smo ga zamrznuti u riječ i boju u paničnom strahu da ćemo jedno drugom pasti u zaborav, da ćemo se jutrom probuditi sa sjećanjem na tamu u kojoj nismo vidjeli susret u snu.
Bili smo...tek dvije kukavice, prestrasene dubinom vlastitog srca i zahtjevnosću tih ponora neslućene bliskosti koja bas nista od nas nije trazila, nista osim hrabrosti da se suočimo sa svojim postojanjem u stihu i slici.
Gledala sam dane kako prolaze, listala ih poput uvijek iznova čitane knjige. Svaka je stranica zavrsavala sutonom i stihom : «Pjesnici su čuđenje u svijetu», svaka je stranica počinjala dragom slikom jednog dalekog slikara koji se otimao padanju u zaborav.
Bojali su se zaborava pjesnikinja i slikar pa su svoje biljeznice i platna ispisivali sjećanjima na snene susrete, slatko zabranjene u pojavnom svijetu od priznanja da su jedno u dvoje, da su stih u slici, da su slika u stihu.