Pregled posta

Vrpoljila se po krevetu već tko zna koju noć za redom.Crkveno zvono svakih je petnaest minuta remetilo noćnu tisinu.Lezala je jos neko vrijeme u mračnoj sobi sirom otvorenog prozora gledajući oblačno nebo iznad grada.Negdje iznad oblaka sjajio je pun Mjesec i davao im magično sjajne obrube.Odlučila je ustati,mozda skuhati čaj od kamilice i čekati svitanje pijuckajući.
Sjedila je u samoći noći.Otkucavanje sata s crkvenog tornja nadopunilo je ritmičko tik tak na zidnom satu dnevnog boravka.Razmisljala je o punom Mjesecu,nesanici i rodjendanu koji se blizio.Zamisljeno je njeznim pokretima utrljala kap eteričnog ulja lavande na zapesća. Kroz drvene skure,zagledana u mliječnu svjetlost ulične svijetiljke osluskivala je zvuk vode u lončiću pokusavajući odgonetnuti rominja li to kisa iz onog oblačnog neba ili samo voda pokusava prokipjeti.Vratila je misli punom Mjesecu.Znala je da je Mjesec u Vodenjaku,a Sunce tek uslo u Lava,stajali su jedno nasuprot drugome bas isto onako kao u trenutku njezinog rodjenjaUvijek bi se nesto posebno zbilo kada bi se takav polozaj planeta ponovio.Za sada je bilo dobro,tek je nesanica bila njezin suputnik.Razmisljanje o punom Mjesecu i nesanici gurnulo ju je u dogadjaj prije nekoliko godina.
Sjećala se,bio je početak kolovoza,svi su zeljno isčekivali pomrčinu Sunca,a s njezinim približavanjem rasla je i zlokobna slutnja u njoj.Noć je bila ljepljivo vruća,mirisala je na more.Točno na vrijeme popila je tabletu koju joj je liječnik propisao nekoliko sati ranijeJos dok joj je tableta klizila niz grlo imala je silnu potrebu izići na dvoriste u potrazi za zrakom.Sjela je tik ispred ulaznih vrata i nekoliko trenutaka mirno gledala u zvjezdano nebo iznad sebe.Usta su joj poprimala metalni okus,a slina se čudno pjenila,vidno polje se sve vise suzavalo.Ma kako se trudila vise nije mogla vidjeti noćno zvjezdano nebo .Mozda je mogla viknuti posljednjom snagom,ali to je značilo da će probuditi ukućane i njihovom strahu od pomrčine dodati i strah za njezin zivot.Pomalo se čudila tom miru koji joj je plovio nemoćnim tijelom.Pomislila je kako se ljudi bezrazlozno boje smrti.Korak do nje je bio lelujavo miran.Zavodnički je mamio da mu se prepusti u potpunosti.Jos samo koji trenutak i vise ne bi morala gledati lice Zemaljske patnje na licima njezinih stanovnika.Mir je ustupio mjesto tuzi,ne njezinoj,njihovoj.U svakom atomu svog klonulog tijela osjećala je tugu dragih bića koja su je voljela.Nije zeljela ugasiti svjetlost u njihovim pogledima.Podigla je svoj zatamljeni pogled prema nebu kojeg vise nije mogla vidjeti:
-Dobro,daj mi samo jos toliko snage da prijedjem onih dvadesetak stepenica do telefona i okrenem 94,kazem sto trebam,a onda ovaj zivot prepustam Tebi!
Vrijeme za nju vise nije postojalo.Nije znala da li je do trenutka kad joj se iz slusalice javio glas dezurnog liječnika proslo sat ili minut.Poput promatrača je slusala razgovor,i svoje i njegove rečenice.Sebi se činila mirna i usporena,a njemu vjerovatno gotovo luda.
-U strahu su velike oči.,rekao je nakon njezine priče o alergiji na tabletu i disnim putevima koji naotiču.
-A da li mi je od straha i pjena u ustima?,pitala je.
-Neka vas netko hitno doveze!Nemamo kola,luda je noć.,sad je već prikrivena panika bila u njegovom glasu.
-Nema nikoga tko bi me mogao dovesti.Zvat ću taxi.,rekla je.
-Dok taxi dođe,umrijet ćete!,govorio je odrijesitim tonom.
-Zovite susjede,prijatelje,nekoga...za ime Bozje!
-Pokusat ću.Laku vam noć!,pozdravila ga je i spustila slusalicu.
Dana je za tili tren bila pored nje i pazljivo je poput poput skupocijenog porculana stavila u auto.Divlje je jurila usnulim gradom.Liječnik je očekivao.Iz pogleda mu je bljesnulo olaksanje kada se tiho predstavila.Nije osjećala ubod injekcije.Ta i kako bi,nije osjećala niti vlastito tijelo.Satima kasnije liječnik je ispričavajućim izrazom lica tiho prozborio:
-Oprostite mi,mislio sam da ste paranoični kada ste nazvali.Znate,ljudi nas obično zovu u strahu i panici,vi ste bili tako mirni.A da ste dosli samo par minuta kasnije...,glas mu se prelomio.Nije mogao izustiti da bi bila mrtva.
-Doktore,mogla sam biti mrtva satima ranije.Ne ispričavajte se.,nasmijesila se umorno.
-Smrt me nije htjela ili ja nju...Tko zna!
Ujutro je probudila nečija prisutnost pored njezinog kreveta.Niz ispaćeno lice starice nijemo su klizile suze.Sjedila je pored nje bez ijednog pokreta.Ni disati se u punini nije usudjivala.Rekli su joj jutros,kad je usprkos bolovima pokrenula iscrpljeno tijelo da je noćas skoro umrla.Godinama nije sjedila na niskom,tog jutra je sjela tek da lakse oslusne dise li njezino dijete,da se i poluslijepe oči iz blizine uvjere da se njezin trbuh ritmički podize i spusta svakim novim udahom i izdahom kao znakom zivota.Ugledavsi kapke koji se mukotrpno podizu promuklo bolnim glasom je zajecala:
-Mogla si umrijeti,dijete moje,mogla si mi umrijeti....
-Ziva sam,majko.,usporeno i toplo se nasmijesila svojoj starici.
-Neka mi skuhaju kavu.Ustat ću.
Zeljela joj je pokazati da ispod samrtno blijedog lica kuca zivot svom svojom snagom.Zeljela je podići klonulu ruku i obrssati suze s majčinog izboranog lica.Zivotnost Duha i nemoćno tijelo su se borili za prevlast.Morala je smoći snage i pokrenuti ga.Eto,samo zato da joj odagna tu brigu iz pogleda,samo zato.Zahvalnost joj je preplavila srce,razlijevala se tijelom,ozivljavala ga,zahvalnost na izboru da zivi,da se ne prepusti zagrljaju smrti,da jutros moze vratiti sjaj u majčine oči.

Zvuk kise vratio je u sadasnjost.Nasmijesila se.Ovaj put nije mogla biti voda u lončiću.Salica tople kamilice lezala je u njezinim rukama.Uzivala je u okusu i smijesila se dosadnoj nesanici.

Post je objavljen 08.08.2005. u 15:59 sati.