<	svibanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovaj blog služi za moje monologe. Već dugo je tu i po njemu pišem samo one stvari koje su mi prve na pameti. U izuzetnim slučajevima, kada se sve poklopi, napišem i one druge.

O činjenici da odvojenost ne postoji

Ponašaj se kao da ni od čega i ni od koga nisi odvojen
te ćeš već sutradan iscijeliti svoj svijet.
To je ponajveća tajna sviju vremena.

N.D.Walsch

fragmenti off guard

srijeda, 31.05.2006.

numb, ou so numb ...sam ja. već se pitam pomalo. brinem. čudim. a sve to u malim količinama jer sam postala nesposobna za veće emotivne amplitude. čak mislim da sam sad u idealnom stanju da napišem neki tekst u stilu Stranca. kao ono: "jučer mi je umrla majka...". samo kaj ću ja napisat: "jučer sam umrla ja. neobično je to što sam i živa. što me čini zombijem. no nema veze jer sam si zgodna a raspadnuta koža iz koje se cijedi žuto-zeleni gnoj ove godine je in." al čak ni to s gnojem nije bed, a ni ovo s umiranjem ne mislim ozbiljno. nisam umrla iznutra neg sam se samo umrtvila. i nemam bed umrtvljivanje jer nemam crnih osjećanja. jer ih nemam uopće, eh eh... za razliku od nekih ranijih stanja gdje su slične unutarnje pojavnosti i mene te moje ružičaste naočale zavijale u crno, filing je ovaj puta dobar. jer će sve biti okej. i to vrlo uskoro. sve sam shvatila a PRIhvaćanje cjelokupnog shvaćanja zna biti teško. ko što ni zmija u jednom zalogaju ne moža progutat ovcu već joj za to treba cijeli dan, ni ja ne mogu toliku količinu shvaćotina progutat odjednom. treba mi vremena. a onda mi treba vremena da to probavim. trenutno sam u stanju probavljanja. i to ide jako dobro. mislim da na pravilan način iz konzumiranog uzimam korisne supstance a ostatak prerađujem u govno. dobra neka riječ...a teška ako se uputi nekome. što ja nikada ne bih ni napravila bar kad je o Nekome riječ. fascinacija mnome ostaje. često su me znale fascinirat izvanjske stvari, no ovaj puta sam fascinirana sama sobom. imam jebeni duh, majke mi mile. ja sam jebeno dijete cvijeća. ozbiljno, ostavit ću si ljubav ali ću otići. bez da trepnem okom. postala sam žena-robot...model najnovije generacije jer imam i osjećaje, u malim amplitudama doduše.:)

ponedjeljak, 29.05.2006.

... uvjerena sam da je najgori način reagiranja na neki događaj koji ti potrese cijelu unutrašnjost nedostatak reakcije. vjerujem da se na taj način naša psiha brani od dekompozicije. reakcija dolazi u svakom slučaju, lagano i na kapaljku, s odgodom. u svakom slučaju, to je znak da je bed. radi vlastitog boljitka bilo bi idealno ponovno se ne stavljat u situaciju koja obećava rasap. no, budući da je ovo crno-bijeli svijet, ima i nešto pozitivno u svemu tome. to što je reakcija odlučila izostati ne znači da nam je paraliziran i razum. i to je super. razum nam pomaže da stvari izracionaliziramo i presložimo se radi uspješnije suradnje sa životom. bilo bi ovo sve za danas.

nedjelja, 21.05.2006.

poklonchich dvoumim se oko poklona. rado bi svojoj dragoj t. kupila nešto lijepo i posebno. vidjela sam da se u zagrebu održava Međunarodni sajam dragog i poludragog kamenja, ali nažalost završava danas a ja ću biti u zg tek sutra. rado bih joj kupila neki originalni komad nakita, to bi mi bilo super birat a njoj bi to bilo lijepo za nosit. sljedeća solucija je bonsai. voljela bih joj kupiti malo drvce, no budući da je prošli puta rekla da njoj biljke NE uspijevaju, ne bih joj kupila jedan od onih skupljih koji se mogu nabaviti kod privatnih uzgajivača nego neki iz baumaxa ili slično:) em su jeftiniji, em joj odmah mogu reć: "slušaj t., bonsai krepa svakome. tako će i tebi za neko vrijeme, al možeš pokušati.":)

subota, 20.05.2006.

baj da vej... ...ako JOŠ JEDNOM naiđem na nekakvu televizijsku, radijsku ili bilo kakvu drugu raspravu o Da Vincijevom kodu, ako JOŠ JEDNOM naletim na kontakt-emisiju tog sadržaja ili pročitam recenziju knjige te mišljenje nekog poznatog kolumnista o istoj problematici, ako čujem nekog s mobiteličnom melodijom iz filma ili na kiosku vidim National geografic's spešl edišn "Otkrivena tajna Da Vincijevog koda", ima da se momentalno zrigam. znam da nije lijepo da dama koristi takve grube riječi, al kaj je preveč je preveč...mislim ko da je glavno pitanje koje će nam otkriti tajnu bitka- JEL Isus ševio il NIJE...?!? pljuc...

Personality Split prije nego počnem o tome kako se u meni stalno bore dvije osobe, jedan (već otrcani) citat koji me nagnao da pišem o ovome: "Najgori način na koji vam netko može nedostajati je da ta osoba sjedi kraj vas, a vi znate da ju nikada nećete imati." (G.G. Marquez) za početak bih se ogradila od ovog Gabrielovog "imati". da ne ulazim u problematiku, ne vjerujem u posjedovanje nego u slobodu. zapravo vjerujem u jedinu stvar koju sam zapamtila sa satova filozofije i ujedno najpametniju stvar koja je izašla iz usta mog profesora, iz kojih su uglavnom izlazile alkoholne pare. tog dana profesor je rekao: "ljubav je sa filozofskog stajališta paradoks. što je veća ljubav i sjedinjenje duša, to se više jedno od drugoga odvajate i vaš duh dobiva krila. što se više volite, postajete više individualcima." okej, znam da sam malo zaplovila u vode utopije i idealizma, ali baš TO je tema:) vjerujem da ako dovoljno dugo u sebi nešto ponavljaš, ono postaje dijelom tebe. pa sve i da se radi o takvoj stvari kao što je davanje apsolutne slobode onome koga voliš. teško je to nekada pojmiti i strah od gubitka uzima svoje, no polako ali sigurno- može se. ja još uvijek nisam na tom nivou da bi mi posesivnost i ljubomora bile potpuno strani pojmovi, no da se poslužim još jednim otrcanim citatom: "Svakog dana, u svakom pogledu sve više napredujem.":) a svađa mojih dviju ličnosti izgledala bi otprilike ovako: (crna slova bed gaj, plava gud gaj) "volim te. ne želim da išta stane na put tvojoj sreći. ne želim da radiš ijednu stvar koja bi se kosila s tvojim principima. ne želim da budeš ono što nisi. ne želim da radiš stvari na koje nisi spreman. dovoljno je da znam da si tu i da me voliš. jer te volim." "gle, NIJE dovoljno samo da si tu. hoću da budeš kraj mene. jer hoću. jer te hoću. jer bih s tobom bila sretna. jer bi i ti bio gomilu sretniji. kukavico." "znam da ju voliš. znam zašto si toliko osjetljiv. znam da su te povrijedili. znam da je teško vjerovati." "kukavico." "ljubav je ljubav. ako je imaš u sebi možeš voljeti bilo koga. ako znaš kako. a ti znaš. zahvalna sam Slučaju što sam te upoznala." "fališ mi. sve me boli. odbijam misliti o tome, no svakog dana me zapljusne. to saznanje da te nikada neću moći voljeti. i da ćeš jednog dana nestati." "voljeti se može izbliza i izdaleka. ljubav ne prestaje, ona je stanje. u njoj živiš ili ne. ona ispunjava, ona a ne tijelo. ljudi su neizmjerno bogatstvo. svatko je vrijedan i njegova se vrijednost ne može iskazati ni u jednoj poznatoj valuti. svi imaju pravo na sreću. i ona također." "krivo radiš. ostaješ jer se bojiš. bojiš se." "svi imamo svoje predosjećaje. moj je taj da mi tu nema mjesta. bar ne na taj način. sigurna sam u to, moj put nije i tvoj." "volim te beskrajno. ne želim voljeti nikoga drugoga." "da...stvarno."

utorak, 16.05.2006.

užasa li jednostavnog dosta puta mi se desilo da se lupim po glavi i kažem: "a fakat sam fulala cijelu loptu, e jesam paglu, svaka mi čast." čak bih mogla reć da mi je čelo od tog silnog udaranja po njemu počelo izgledat ko u čovjeka-slona. al ima taj jedan udarac koji bi trebao biti bolan jer se radi o fulavanju u bitnoj stvari, a nije bolan jer je stvar laka i meka ko paperje i po svojoj prirodi ne može te ozlijedit. a to je sensation of love. lupam se po gavi kad skužim koliko puta sam komplicirala oko nje i koliko puta sam je svrstavala u višu matematiku i samo bradonjama sa starih grčkih kipova razumljivu filozofiju. a jednostavna je da jednostavnija ne može bit. kad je prava mislim. kad je na pola, onda zna bit komplicirana. al kad je prava onda je nosiš kao savršeno lagane cipele u kojima se osjećaš kao bos ili ko udah koji dolazi sasvim prirodno, lako, bez da ga i primjetiš, no ipak životno bitno.. zato je savršena. i zato su rekli da su najsavršenije stvari najjednostavnije, razumljive i Sokratu i djeci.

ponedjeljak, 15.05.2006.

dragi, nemoj da budeš kurba danas sam se našla u posve neobičnoj i tragikomičnoj situaciji. imala sam ljubomorni ispad prema svom virtualnom prijatelju. rekla sam mu da se on nema kaj previše tipkati a još manje NALAZITI s nekim tam drugim virtualnim ženskama koje nisu ja. i fakat, moj stav u tome je čvrst i beskompromisan. ja sam u ulozi pećinskog čovjeka, konzervativnog patera-familijasa iz prošlog stoljeća i mali ima da pati i trpi psihičko maltretiranje od strane mene ak ode na kavu s nekom tam virtualnom bimbou (koja nije ja:)). a zašto kažem tragikomično da je bilo? hm, pa zato jer virtualni prijatelj itekako ima posve nevirtualnu djevojku za koju mu nemam potrebe srat:) to kaj se s njom viđa svaki dan nema veze!:) AL NESME se s virtuanima viđat!! to je moj rajon!!!:))) uostalom nisam JA kriva kaj sam posesivna, to je zato kaj sam škorpion, mi smo takvi po difoltu:) prijetnja za kraj: ufatim li te, ima da ti zabijem jedinicu u tvoju nulu. (to je chaterski pandan izrazu: "nabijem te.":))

nedjelja, 14.05.2006.

san i java sasvim sučajno i posve neželjeno nedavno sam osvijestila jednu svoju nemilu osobinu. ona se sastoji u grčevitom čuvanju snova i želja, što je često u koliziji sa življenjem jave. i to mi se dešava uredno. ja jednostavno volim imati neke snove, ne moraju baš biti oni od životne važnosti, mogu slobodno bit i mali snovi, i onda dok ih imam volim razmišljati o njima i željeti da se ispune. a kad želim, ja želim jako. navijam u sebi da uspijem, sva sam u tome. toliko mislim o tome da mi se često čini da zaboravljam djelovati. a u djelovanju me pored maštanja zna spriječit i strah od neuspjeha. no to nije strah od onog osobnog neuspjeha pri kojem čovjek gubi povjerenje u sebe, već strah od neuspjeha koji će mi oskvrnut i dokrajčit moj san, pa će tako on pasti u vodu a u meni će umrtviti onu lijepu nadu, sweet anticipation. stvarno se bojim da mi ne ubiju želje. točnije da mi ne ubiju vjeru u REALNU mogućnost njihovog ostvarenja. i znam se pitati kod nekih prošlih ljubavnih neuspjeha, žalim li ja to uistinu za tim čovjekom ili za (s)lijepim snom kojeg sam oko njega isplela...?

subota, 13.05.2006.

Martini "Aaaaaaa...the simple pleasures in life...."- reče George Cloony i ostade zgodan. gledam reklamu za martini, ne kužim sadržaj al vidim Cloonyja kako je lep. a bome je. doduše, nekak mi je bolje izgledal na oscarima al kaj sad, nebumo cjepidlačili. nebumo. NE cjepidlačit kad je George Cloony u pitanju. (niski George. jako niski, metar šezdeset niski. ) NE cjepidlačit!! (meni do uha niski.) glupačo... (s malim nogicma, sigurno broj 38.) isuse, nisi normalna... (i malim još tko zna čim...:) ) okej, istina je. ne volim niske muškarce. i ne volim male nogice (kao "stopala" nogice). još manje volim kratke nogice, onakve kakve imaju tipovi od metar šezdeset. no...nisam TO htjela reć. htjela sam reć kak se meni uvijek odbije u glavu to što ja ne volim. evo recimo, ne volim luđake. prvi dečko mi je imal žutu knjižicu. ne volim glupe bildere. poslije luđaka došo je bilder. ne volim dosadne mamine sinove, sterilnog duha namještenog u japanskom stilu. bilderov nasljednik. ne volim male nogice. najveća ljubav imala mi je male nogice. ja si uvijek skačem u usta. bolje da više ništ ne govorim. jer bu sljedeći došo patuljak u balerinkama, širokih napumpanih leđa, pomračenog uma.

petak, 12.05.2006.

pepeljuga je bila sponzoruša baš mi nešto pade na pamet ovog jutra taj sponzorluk. pričala sam sa sestrom o tome kak se udala za tipa imućnijeg od sebe. pa su njegovi starci rekli da bi bilo dobro da stan glasi na njega jerbo da će ga ipak oni kupit. na što moja sister ostade povrijeđena jer tko su oni da ju brišu s vlasničkog lista, to je odraz materijalizma koji će progutati ljubav. no...to je normalno. uvijek je jedan imućniji, a drugi nije. hm...u zadnje vrijeme si dosta brijem o tim bajkama. pitam se dal je uistinu dobro djecu odgajat u duhu "dobro uvijek pobjeđuje" i "prava ljubav jača je od svega i isto pobjeđuje". izmisliti bajke koje bi završavale s pobjedom zelenaša bilo bi brutalno. trnoružici dati ulogu mlade fufice čvrstih guzova radi koje je situirani princ ostavio svoju gojaznu ženu i tri komada djece ne bi li svojoj ljubavnici uvalio jezik i probudio je iz stogodišnjeg sna, također je brutalno. al ono, drito ne znaš. jer danas si dosta glup ak misliš da bu na kraju sve dobro. jer nebu. ak niš drugo, rikneš na kraju. a mi i dan danas živimo u uvjerenju da je snjeguljica okej:) i ak slučajno hodaš svijetom i zagovaraš neke alternativne teorije o dobroj vibri i univerzalnoj energiji, dobar postotak ljudi će pomisliti da si u mladosti bio na nečemu kaj ti je pojelo mozak pa sad imaš svoj svijet i svoju briju koja šljaka samo u tvojoj u ambijentalnom stilu namještenoj i mirisnim štapićima ispunjenoj sobi. a moja sister...mislim TKO joj može zamjerit ako je razočarana pričom oko vlasničkog lista...? pa filali su nas tim pričama od kad smo bili dovoljno pri svijesti da skužimo da mali susjed ima visuljak a mi ne. i zakaj nam onda nisu rekli da je princ reko pepeljugi da si prvo ide oprat noge i tek onda da si može probat cipelicu, jer jebigi rad u kuhinji nosi svoje? uglavnom...rekla sam joj da se ne živcira. da čist račun, duga ljubav. da su predbračni ugovori normalna stvar. i ja STVARNO mislim da su normalna stvar. samo kaj nam to nisu na vrijeme rekli.

četvrtak, 11.05.2006.

stanje razmišljanje o tebi makes me sick. ne u smislu želučanih tegoba nego cjelokupnog stanja. čista slabost. pa si sad razmišljam...što bi bilo pametno? za MENE (napokon)? i kak nešto može bit dobro ako ti od konzumacije nije dobro? a stvarno mi je loše. opet i nanovo se prisjećam, svaki dan mi tisuću puta kroz glavu prođe svijest da bi se trebala klonit stvari koje me toliko iscrpljuju. i stvarno mi ne čine dobro. mogu se ja zavaravati još neko vrijeme da MOGU biti nekakav altruist, no nisam sigurna da li ja to znam. jer takva ljubav bi te trebala usrećivati samo zato jer je tu. i da, s jedne strane me usrećuje. a s druge sam potpuno izgubljena i bez smjera, obeshrabrena uzaludnim nastojanjem, s osjećajem da će me to svjetlo prema kojem toliko bezglavo jurim ubrzo spržiti, nepovratno. i opet i nanovo s jedne strane imam realnost a s druge moj "filing". imam filing da je ono, imam filing da je zapravo drugačije nego što izgleda. nebuloznost tih nepotvrđenih filinga koštat će me povjerenja u vlastiti zdrav razum. a i ti si tu na kraju. odrastao čovjek zavidnog intelekta. dobrog srca i poprilično dobrog uvida u mene. zašto bi pobogu htio da potpuno okopnim...? a to će se desit ako me ne pustiš. i držiš li me uopće ili ja to samo zamišljam? znatiželja je ubila mačku. neodlučnost će čovjeka.

rezultat 0:0 ako uzmem "danas" i pokušam ga prikazat kroz sportski rezultat, ispalo bi neriješeno. šah je isto sport. ne igram ga, no i tamo mora da postoji nešto što je slično neriješenom. na jednoj strani sam ja, na drugoj je život. on pokušava ubaciti loptu u mrežu, ja ga blokiram. ja pokušavam ubaciti loptu u mrežu, blokiramo je i on i ja. no to je okej. jednakih smo snaga i nitko nije pobijedio. drugačije ne bi moglo biti. kao da smo igrali "na ruku" cijelu noć, i kad su se gosti već odavno razišli kućama odlučili smo to call it even. cijeni svog neprijatelja, naročito ako je mudar i jak. zapravo...prestani ga nazivati neprijateljem.

srijeda, 10.05.2006.

sanjala sam zagrljaj jesam bogami. i nisam ja bila jedan od aktera nego sam ga onako postrance, čisto voajerski posmatrala. akteri su bili lijepa žena tamne kose podignute u stilu 50.-tih i muškarac arijevskog izgleda. ona je bila licem okrenuta prema zidu i oslonjena rukama, a on joj je prišao s leđa i zagrlio je. nije se cijeli stopio s njezinim tijelom nego mu je stav bio pomalo ukočen, ali je prislonio glavu na njezino uho i udisao je poluzatvorenih očiju. bio je to jedan dobar zagrljaj. nabijen emocijama, nakon dugog vremena, pomalo očajnički.

utorak, 09.05.2006.

dobra vibra blogofskaya pročitala sam prije par dana na jednom drugom blogu a ne na blog ha-eru mišljenje jedne žene koja bi se komotno mogla okarakterizirat kao ludara, a ono je glasilo da svaki blog ima svoju vibru. mislim da je time mislila i na ljude koji ih pišu. kao i svaka ludara, i ona nekad ima momenta lucida. a uostalom, ludara je širok pojam i ne mora nužno značit nešto loše. evo primjerice, kad smo već kod tih vibra blogovskih, meni je ta ista ženska nekad vibrirala super a nekad ko ludara. nikad mi nije vibrirala zločesto onak istinski, nego tu i tam je nekog malo upiknula, no to je normalno, pače poželjno:) pa sam si tak malo razmišljala o vibrama. sjećam se da sam prije par mjeseci napisala mail frendici i da sam prilikom kucanja bila strašno loše raspoložena i nervozna do bola. to naravno nisam iskaljivala na njoj niti sam joj išta ružnog rekla, al mi je ona u odgovoru na taj isti mail rekla da mi se vidi da sam nadrkana i agresivna. meni nije bilo jasno zašto pa sam ga išla još jednom pročitat, i nakon toga mi isto nije bilo jasno zašto. mora da mi je mail loše fercero. pa drugi primjer, isto jedna curka s bloga. kad sam ju otkrila bila mi je fenomenalna. nisam ju mogla prestat čitat. to je bilo prije nekih godinu i pol čini mi se. i onda joj se nekaj desilo očito i iz njezinih blogova mogo si iščitat maltene agoniju, doduše nevješto zamotanu u šale i pošalice. kad gledaš, sadržajno se ti blogovi i nisu nešto razlikovali od onih ranije (koji isto nisu imali sadržaja:)), nego su zračili skroz loše, do te mjere da sam ju prestala čitat. i sad sam ju nakon nekog vremena opet upikla i na moje zadovoljstvo, vidim da je mala opet dobro. ne znam dal će tak i ostat jer su mi njena slova rekla da je klinički nestabilna, no za njeno dobro i naše, nek tak ostane.:) pa onda zadnji i najjači primjer, moj lega internetski. istina da smo se mi više upoznali preko mejlova nego preko bloga, al maaaaaajke ti...mene jednostavno transparentnost njegovih riječi fascinira. i to jednakim intenzitetom već preko dvije godine. mislim, nije da je tip TOLIKO proziran a ja toliko pametna da ga na prvu mogu pročitat, čak naprotiv nije da smo previše razglabali o nekoj intimi, nego mene fascinira to da ja ni u jednom segmentu njegove ličnosti nisam fulala. onak kak sam ga kroz te pisane riječi doživljavala od početka, takav je i bio. čak se sjećam da sam jako brzo složila u svojoj glavi njegov psihološki profil, i nisam se zajebnula gotovo u ničem. ovo "gotovo" sam napisala kao neku rezervu reda radi, no trenutno se stvarno nemrem sjetit da sam negdi fulala. mislim dobro, sad je druga stvar to da on možda ne bi bio sretan s time što ja vidim, barem ne u SVEMU (muškarci su osjetljivi na svoju muškost, reče griet te izdahnu a njene riječi odoše u povijest:). al je činjenica da ja nekad znam ostat bez teksta kad mi nešto kaže. ljudi obično ostaju bez teksta kad ih nešto jako iznenadi, no ja u njegovom slučaju ostanem bez teksta koliko ni u najsitnijem detalju NISAM ostala iznenađena. kod njega se znam pitat jel to fatanje vibre obostrano. jer ako je, onda bi se manje razodjeveno osjećala da pred čovjekom stojim gola:))

ja sam mali sadista jer sam opet u fazi da zlostavljam slučajne namjernike postovima bez reda ali s razlogom. uglavnom, o eskapizmu je riječ. to je ono dok ti se nešto u životu ne sviđa pa pobjegneš nekud. možeš pobjeć na neko drugo mjesto, možeš zamijenit ljude a možeš i ostat doma i pobjeć negdje u mislima. ovisno o bogatstvu imaginacije ovo zadnje može jako dobro šljakat, a i jeftinije je od prve dvije varijante. baš sam se prije sat vremena uhvatila kak opet planiram nekud zbrisat, ne u mislima nego onak zdravoseljački, fizički zbrisat. i već sam počela kovati strašan plan kadli osjetih neku tjeskobu koja mi se na pomisao putovanja javlja u unutrašnjosti tijela, tj. duši. okej u abdomenu, whatever. i uto mi sinu zašto to bi. pa zatoke nije dobro uvijek bježat. mislim, dobro je kad se trebaš maknut da se odmoriš malo, smiriš misli i skupiš snage za dalje. al ak ideš bježat samo da ne bi trebao smirivat misli i skupljat snage za dalje jer ti se to "dalje" ne sviđa, onda trebaš prvo uzet kartu i svom autobusu naložit da te vozi u drugom smjeru. onda kad promijeniš smjer kretanja tam di ti se više sviđa, E ONDA pobjegneš:))

kad ti dobro jutro poželi vatrorigajuća majka-zmajka osim što sam već nekoliko puta napomenula da nisam jutarnji tip i da ne volim ljude koji me bude, jedna od stvari koje također mrzim su ljudi koji mi se nakon buđenja nađu na putu i koji ISTO nisu jutarnji tip. takva je moja majka. no kad bolje razmislim, ona nije ni popodnevni ni večernji tip. moja majka uopće nije tip. pa me tako danas čim sam pokušala odlijepit oči presrela u hodniku na putu u kupaonu na kojem sam bila ne bih li što uspješnije odlijepila iste, te me zasula rafalnom paljbom pitanja da di su ključevi od smeća. kontejnera pred zgradom u kojeg bacamo smeće točnije. ja sam joj rekla da ne znam a ona je u nervoznom tonu kao prečula moj odgovor i počela graktat da di su di su, na ih nema nigdje, na rubu histerije. onda sam ja iako nisam jutarnji tip i ne volim sukobe općenito a posebno ne one prije 5 popodne uzela svoju facu, nagnula je bliže majčinom zajapurenom licu i odrešitim glasom koji nije trpio ne rekla: "pa dobro kaj si gluha?!? kaj urlaš od ranog jutra? NE ZNAM di su jebeni ključevi!!". i tako umjesto da su me sramežljive zrake sunca onaku snenu izmamile na terasu da se divim prirodi i životu te da u srcu pjevam pjesmu zahvalnicu što sam živa, ja to nisam napravila. ustalom ko joj je kriv kaj si je kupila neki spejsi koš za smeće s tri komore za plastiku, papir i organski otpad koji ne NE DA zatvorit hermetički pa joj cijela kuhinja smrdi od toga ak svako malo to ne ode bacit u kontejner pred zgradom. tjah...

ponedjeljak, 08.05.2006.

graničar "U svima nama čuči genije, samo što kod većine nikada neće biti otkriven." ja sam za sebe oduvijek mislila da sam sportašica u duši. i da bih to mogla biti i u tijelu, samo da sam si dala priliku. reko mi je neki dan lokalni fitness trener koji je zabilježio i neke svjetski vrijedne rezultate u treniranju upornih i talentiranih da imam predispozicije. to je bilo kad sam mu rekla da mi prestane stavljat tolke kilaže na sprave jer da nemrem to dić. i da ja dobijem muskulfiber i dok plešem u šitklama sat-dva, a kak onda ne bi od tolkih utega. onda mi je on reko da je to zato kaj mi mišići odma reagiraju i da sigurno imam talenta. pri tom me pogledao sjajnih očiju i napravio dizanje-spuštanje obrva nekoliko puta. tak da nisam sigurna dal ja to fakat imam predispozicije il bi on mene samo mrkno. al se sjećam trenutka kad je moja sportska karijera krenula nizbrdo. bilo je to kad smo igrali graničara pred zgradom. ja sam iz nekog razloga imala strah uhvatit loptu. ne znam zakaj. to nije bilo jer mi funkcija oko-ruka nije bila dobra neg zato kaj sam se bojala da je neću uhvatit, il ako je uhvatim da će mi past i onda ak mi padne ja ću ispast i jebiga onda morat ću igrat van polja i neću biti pobjednik. pa sam tak nastavila igrati graničar jedno vrijeme BEZ hvatanja lopte. čudna stvar je da sam u tome bila uspješna, naime iako nisam hvatala loptu ja sam redovno ostajala zadnja u polju iz jednostavnog razloga jer sam trčala brzo ko munja. i tak je to jedno vrijeme trajalo. ja sam bila graničarska zvijezda bez hvatanja lopte i svi su me htjeli u svom timu. al taj jebeni strah da ću ispustit jebenu loptu nije prestajao. i nisam je nikad uhvatila. samo sam slušala kak kod drugih leteće lopte rade dobro poznati "tup" o prsa kad budu zaustavljene u naletu. ja sam bila majstor izbjegavanja lopte. nakon nekog vremena prestali smo igrati graničara a ja nikad nisam postala sportašica. ovo je bila jedna poučna pričica.

nedjelja, 07.05.2006.

šalaporke naše svagdašnje "šalaporke" je riječ koju moje frendice i ja u svojim polupijanim, pijanim i trijeznim, no uvijek trezvenim raspravama koristimo a lot. izgovaramo je s blagim prijezirom i obično se za nekog drugog govori da ima šalaporke. ne koristimo je s većom količinom prezira jer znamo da ih imamo SVI. (koliko god mi šutjeli o tome) ne znam kada točno nastaju šalaporke. možda one nastaju simultano s nošenjem ružičastih naočala koje nam nadijevaju još u djetinjstvu, kada smo prenekoordinirani da išta radimo sami, pa tako ni da biramo naočale ili druga ne/pokrivala za oči, kao ni da biramo da li ćemo ih nositi ili ne. ružičaste naočale tada su nam servirane kroz priče o prinčevima i princezama, zlim vješticama najebalim na kraju i hepi endovima ever after. razlika između šalaporki i naočala je u tome što se kroz naočale ipak VIDI. šalaporke su nešto što razvijamo najčešće u kasnijoj dobu, negdje pri ulasku u pubertet. gradimo ih u lijepe i kišne dane, od različitog materijala i u početku kao hobi, u slobodno vrijeme. život nas još nije umorio i šalaporke najčešće tada još nisu nužnost. (govorim o relativno normalnim životima, bez većih trauma). što smo stariji a time i iskusniji, sve više vremena koristimo da im ojačamo konstrukciju i da ih učinimo izdržljivima za svaki nalet bure, slane vode, čavala i inih nepogodnosti. šalaporke su sredstvo malog (i velikog) čovjeka da se lakše nosi sa životom. trebaju mu za održanje fizičkog, no ponajprije psihičkog integriteta. one su rezultat kolaca koji su nam zabijeni u srce pa se borimo da ne iskrvarimo na mamin tepih i umremo od gubitka vjere u pobjedu dobra i ljubavi na kraju, for ever after. one nam pomažu da zaližemo rane koje nastaju kad nam ljudi kojima smo vjerovali svim srcem okrenu leđa. takve rane teško zacjeljuju. taman kad misliš da je na najboljem putu da nestane, s nje otpadne krasta i unutra ti vidiš mnoštvo nagomilanih ličinki. šalaporke nam onda služe da se otmemo napasti da sve ljude gledamo kao ličinke. zato jer jedna lasta ne čini proljeće. kao što ni jedan crv ne čini koloniju. trebaju nam jer smo slabi i bojimo se. ne želimo biti povrijeđeni. to je jedan njihov razlog. drugi razlog je taj da želimo biti pametni, pametniji od života. želimo sve predvidjeti i sve držati pod kontrolom. mislimo da ako ćemo o svemu dobro razmisliti, stvari ne mogu krenuti loše. želimo se "osigurati". stavljamo ih pred oči nesvjesno, potpuno saživjeli s tom mrenom koja usprkos našim mladim godinama nosi pridjev "staračka". ako ih i na momente postanemo svjesni, bojimo se otvoriti ih. zato jer i najmanja zraka svjetlosti koja prodre kroz njih prijeti da nas nakon dugog bistvovanja u mraku oslijepi. bojimo se da ćemo njihovim otvaranjem vidjeti da svijet izgleda drugačije i da smo godinama živjeli u zabludi u koju smo se sami uvjerili zbog vlastitog straha i povrijeđenosti te nedostatka hrabrosti da se borimo za svoje snove. svi nosimo šalaporke. neki deblje, neki tanje. neki ih povremeno otvaraju, a neki vjeruju da je otvaranje jednako priznanju da je cijeli njihov život bio jedna velika zabluda. pitanje koje me muči zadnjih dana jest...: da li nekome koga voliš svim srcem REĆI da nosi šalaporke? ako taj netko nije ni u ludilu spreman to sam sebi ni drugima priznati a to ga čini potpuno nesretnim? da li pomoći na silu čovjeku koji je vlastite težnje žrtvovao toliko da više ne osjeća NIKAKVU želju za bilo čime? a sve što poželi misli da je ili teško ostvarivo ili da to ne zaslužuje? ja stvarno ne znam. šalaporke su dio našeg tijela i njihovo odstranjenje boli poput amputacije prsta ili ruke. za njihovo micanje čovjek mora biti spreman i željeti to. a njihovo nasilno micanje možda će imati efekt odstranjenja nekog vitalnog organa nakon čega čovjeka ne čeka kvalitetan život. ne znam. ne znam da li nas ljubav kvalificira da na nekome obavljamo takve komplicirane operativne zahvate bez njihovog pristanka. neovisno što bi im ta operacija mogla spasiti život.

subota, 06.05.2006.

insomnijin poučak kad imaginarni problemi u tebi prouzroče osjećaj trganja unutarnjih organa i ti od bolova ne možeš disati, prestaju biti imaginarni.

utorak, 02.05.2006.

boro reče meni lega danas: "čuj, od toga ti nebu ništ. vi nikad nebute skupa." reče mi to i ni okom da trepne. đubre muško.:) a znam da je u pravu, pas maters. znam da je zato jer je tipični pripadnike muškog roda. reko mi je ono što sam i sama znala. ak netko nešto stvarno želi, nema te sile koja će ga spriječiti u tome. naročito ako ta ista sila i nije toliko snažna. ma znam boro, znam....al kaj da radim. nemrem si pomoć. a kad bi htjela da me želi strasno:)) aaaaaa napit ću se ponovo:))