šalaporke naše svagdašnje
"šalaporke" je riječ koju moje frendice i ja u svojim polupijanim, pijanim i trijeznim, no uvijek trezvenim raspravama koristimo a lot. izgovaramo je s blagim prijezirom i obično se za nekog drugog govori da ima šalaporke. ne koristimo je s većom količinom prezira jer znamo da ih imamo SVI. (koliko god mi šutjeli o tome)
ne znam kada točno nastaju šalaporke. možda one nastaju simultano s nošenjem ružičastih naočala koje nam nadijevaju još u djetinjstvu, kada smo prenekoordinirani da išta radimo sami, pa tako ni da biramo naočale ili druga ne/pokrivala za oči, kao ni da biramo da li ćemo ih nositi ili ne. ružičaste naočale tada su nam servirane kroz priče o prinčevima i princezama, zlim vješticama najebalim na kraju i hepi endovima ever after. razlika između šalaporki i naočala je u tome što se kroz naočale ipak VIDI.
šalaporke su nešto što razvijamo najčešće u kasnijoj dobu, negdje pri ulasku u pubertet. gradimo ih u lijepe i kišne dane, od različitog materijala i u početku kao hobi, u slobodno vrijeme. život nas još nije umorio i šalaporke najčešće tada još nisu nužnost. (govorim o relativno normalnim životima, bez većih trauma). što smo stariji a time i iskusniji, sve više vremena koristimo da im ojačamo konstrukciju i da ih učinimo izdržljivima za svaki nalet bure, slane vode, čavala i inih nepogodnosti.
šalaporke su sredstvo malog (i velikog) čovjeka da se lakše nosi sa životom. trebaju mu za održanje fizičkog, no ponajprije psihičkog integriteta. one su rezultat kolaca koji su nam zabijeni u srce pa se borimo da ne iskrvarimo na mamin tepih i umremo od gubitka vjere u pobjedu dobra i ljubavi na kraju, for ever after. one nam pomažu da zaližemo rane koje nastaju kad nam ljudi kojima smo vjerovali svim srcem okrenu leđa. takve rane teško zacjeljuju. taman kad misliš da je na najboljem putu da nestane, s nje otpadne krasta i unutra ti vidiš mnoštvo nagomilanih ličinki. šalaporke nam onda služe da se otmemo napasti da sve ljude gledamo kao ličinke. zato jer jedna lasta ne čini proljeće. kao što ni jedan crv ne čini koloniju.
trebaju nam jer smo slabi i bojimo se. ne želimo biti povrijeđeni. to je jedan njihov razlog.
drugi razlog je taj da želimo biti pametni, pametniji od života. želimo sve predvidjeti i sve držati pod kontrolom. mislimo da ako ćemo o svemu dobro razmisliti, stvari ne mogu krenuti loše. želimo se "osigurati".
stavljamo ih pred oči nesvjesno, potpuno saživjeli s tom mrenom koja usprkos našim mladim godinama nosi pridjev "staračka". ako ih i na momente postanemo svjesni, bojimo se otvoriti ih. zato jer i najmanja zraka svjetlosti koja prodre kroz njih prijeti da nas nakon dugog bistvovanja u mraku oslijepi. bojimo se da ćemo njihovim otvaranjem vidjeti da svijet izgleda drugačije i da smo godinama živjeli u zabludi u koju smo se sami uvjerili zbog vlastitog straha i povrijeđenosti te nedostatka hrabrosti da se borimo za svoje snove.
svi nosimo šalaporke. neki deblje, neki tanje. neki ih povremeno otvaraju, a neki vjeruju da je otvaranje jednako priznanju da je cijeli njihov život bio jedna velika zabluda.
pitanje koje me muči zadnjih dana jest...: da li nekome koga voliš svim srcem REĆI da nosi šalaporke? ako taj netko nije ni u ludilu spreman to sam sebi ni drugima priznati a to ga čini potpuno nesretnim? da li pomoći na silu čovjeku koji je vlastite težnje žrtvovao toliko da više ne osjeća NIKAKVU želju za bilo čime? a sve što poželi misli da je ili teško ostvarivo ili da to ne zaslužuje?
ja stvarno ne znam. šalaporke su dio našeg tijela i njihovo odstranjenje boli poput amputacije prsta ili ruke. za njihovo micanje čovjek mora biti spreman i željeti to. a njihovo nasilno micanje možda će imati efekt odstranjenja nekog vitalnog organa nakon čega čovjeka ne čeka kvalitetan život.
ne znam. ne znam da li nas ljubav kvalificira da na nekome obavljamo takve komplicirane operativne zahvate bez njihovog pristanka. neovisno što bi im ta operacija mogla spasiti život.
|