dosta puta mi se desilo da se lupim po glavi i kažem: "a fakat sam fulala cijelu loptu, e jesam paglu, svaka mi čast." čak bih mogla reć da mi je čelo od tog silnog udaranja po njemu počelo izgledat ko u čovjeka-slona.
al ima taj jedan udarac koji bi trebao biti bolan jer se radi o fulavanju u bitnoj stvari, a nije bolan jer je stvar laka i meka ko paperje i po svojoj prirodi ne može te ozlijedit.
a to je sensation of love. lupam se po gavi kad skužim koliko puta sam komplicirala oko nje i koliko puta sam je svrstavala u višu matematiku i samo bradonjama sa starih grčkih kipova razumljivu filozofiju.
a jednostavna je da jednostavnija ne može bit. kad je prava mislim. kad je na pola, onda zna bit komplicirana.
al kad je prava onda je nosiš kao savršeno lagane cipele u kojima se osjećaš kao bos ili ko udah koji dolazi sasvim prirodno, lako, bez da ga i primjetiš, no ipak životno bitno..
zato je savršena. i zato su rekli da su najsavršenije stvari najjednostavnije, razumljive i Sokratu i djeci.
Post je objavljen 16.05.2006. u 16:55 sati.