sasvim sučajno i posve neželjeno nedavno sam osvijestila jednu svoju nemilu osobinu. ona se sastoji u grčevitom čuvanju snova i želja, što je često u koliziji sa življenjem jave.
i to mi se dešava uredno. ja jednostavno volim imati neke snove, ne moraju baš biti oni od životne važnosti, mogu slobodno bit i mali snovi, i onda dok ih imam volim razmišljati o njima i željeti da se ispune.
a kad želim, ja želim jako. navijam u sebi da uspijem, sva sam u tome. toliko mislim o tome da mi se često čini da zaboravljam djelovati. a u djelovanju me pored maštanja zna spriječit i strah od neuspjeha.
no to nije strah od onog osobnog neuspjeha pri kojem čovjek gubi povjerenje u sebe, već strah od neuspjeha koji će mi oskvrnut i dokrajčit moj san, pa će tako on pasti u vodu a u meni će umrtviti onu lijepu nadu, sweet anticipation.
stvarno se bojim da mi ne ubiju želje. točnije da mi ne ubiju vjeru u REALNU mogućnost njihovog ostvarenja.
i znam se pitati kod nekih prošlih ljubavnih neuspjeha, žalim li ja to uistinu za tim čovjekom ili za (s)lijepim snom kojeg sam oko njega isplela...?
Post je objavljen 14.05.2006. u 13:40 sati.