vidrin s.

subota, 26.06.2010.

MALI ČOVJEK MOG ŽIVOTA

Rekao je, nema tu pomoći draga gospođo, prstom nehajno učenjački, vratio naočale na početak svog učenjačkog nosa, i pružio ruku, da mu platim.
Izašla sam s gorčinom, gutajuć suze, suzdržavajuć se od treptanja, da ne kliznu...A potom sam gorko plakala, a zapravo mi se tulilo.

Nema pomoći? Ma kako to ikome i ikada možeš reći?!!!
ma....možda je mislio....da nama ne treba...pomoć.....?

Mali me čekao. U haustoru.
Sjedio je na stepenicama sa spuštenim pogledom.
Nadala sam se da me čeka, da nije odustao.
Da nije inscenirao svađu, kako bi mogao pojuriti u susret nebu i oblacima.
Luda mama, sigurno je pomislio, pa nama to uopće ne treba.
Da, ne treba.
Nije nam trebalo.

Al htjela sam uvidjeti otkud toliki nakupljeni gnjev u tim nebeski plavim očima, otkud ta nagomilana mržnja u njegovim riječima, uvrede koje sipa iz rukava, vješto preskačuć moje brane, moju zrelost, moju moć samokontrole.
Ne može se sve vječno pravdati pubertetom.
Negdje mora postojati caka.
Pa svi smo bili u pubertetu i lavovski se borili sa ogromnom navalom visoke koncentracije hormona.

Htjedoh zapravo vidjeti da li je u međuvremenu negdje putem izgubio samopoštovanje, tu krhku biljku koju sam sadila na njegovim ramenima, objašnjavajući mu, čim me mogao imalo razumijeti, da se s nikim ne smije uspoređivati, da je jedinstven i neponovljiv, da samo mora biti svoj, ne glumiti nešto što nije, jer je to jedini način da nađe u ovom svijetu, barem šačicu istomišljenika...sličnomišljenika...

Nama razgovor teče u potocima, njegov je um poput žustrog gorskog brzaca, donosi zaključke naprečac, prekida me i ne da mi razmisliti i predahnuti. Pored njega sam poput trome rijeke, al kad me prekine u mom razmišljanju, počnem hučiti i bujati, počnem neviđeno moralizirati i naglas se prisjećati " kako je bilo kad sam ja bila sweet 16....."

Podsjećam se, ne na svoju mamu, nego na svoju baku!!!!!!!
Iritantno do bola....priznajem.

Svom sam starom sa sweet sixteen napisala na komadić papira, na brzinu istrgnut iz bloka: "Nitko ne može biti sit od ručka kojeg je drugi pojeo."
A moj stari, taj dokaz moje tvrdoglavosti i odlučne želje da sve lekcije naučim na vlastitoj koži, još uvijek čuva u starom fasciklu, s prvim crtežima i čestitkama za osmi mart.

Zašto bi njemu pobogu bilo zanimljivo slušati kako je bilo meni, kako sam se osjećala ja, kako su se zabavljali moji vršnjaci....otkud mi ta glupava ideja?!


Moje plavooko Gunđalo nije završilo drugi razred srednje škole, i to one škole koju je sam odabrao. NItko mu ništa nije određivao niti nametao.
Jednostavno nije želio učiti. Jednostavno je do posljednjeg trenutka mislio da će ga njegova svemoćna mama već nekako izvući. Kao i uvijek do sada. Nisam na kraju htjela mrdnuti ni malim prstom. Na nozi.
Rekla sam mu,eeee dragi moj, sada ću se ja ponašati onako kako se ti ponašaš cijele godine!!!!!

Potom sam čula za divnog psihoterapeuta, koji je topao i drag čovjek, pred penziju, i ima puno iskustva u radu sa tinejđerima.
Jačanje unutarnje motivacije.
Razvijanje samopoštovanja i samopouzdanja.
Bullshit!!!!!!!!
Plavooko Gunđalo nema razvijene radne navike, a nije ih niti morao razvijati jer smo, sve što je bilo u našoj moći, radili umjesto njega.
Svi i složno. Svi za jednoga, jedan za nikoga.
Plavooko Gunđalo je strašno bistar i pronicljiv mladi muškarac, koji se gotovo cijeloga života izvlači na šarm, zanimljive dosjetke, silno pamćenje i inteligenciju.
I pritom je samo užasno lijen.
I očajnički pokušava izmanipulirati sve odrasle oko sebe, ne bi li si život organizirao onako kako njemu odgovara.

Odlučila sam Gunđala imati za prijatelja, bar sada jedno vrijeme, dok ponovno ne krene u isti razred.
Kupit ću mu kremu i gel protiv bubuljica.(zna li netko dobru i učinkovitu?)
Prejedavat ćemo se u sladoledu i kokicama.
Pričati neobavezno, bez mog pametovanja, moraliziranja i sličnih zamki ega.
Putovati. Učiti stvari koje nam ne trebaju u životu. Niti će nam trebati.
Gledat ćemo komade i komentirati im cipele.
Ove nove, rimljanke, koje su i njemu i meni užasno ružne.

" ...jer nisu bitne ni nenapisane zadaće, ni neuredni džepovi, ni nepočešljana kosa....najveća nesreća je, sine moj, imati neuredan um.."
(M.Antić)





UPDATE:

ČITAM VAS, SVATKO OD NAS JE NA NEKI NAČIN U PRAVU, SLUŠATI INSTINKT, POD OBAVEZNO, DRUŽITI SE NEOBAVEZNO, SVAKAKO, DA, NE PRESTAJATI PRIČATI O NEOPHODNOM ZAVRŠAVANJU SREDNJE ŠKOLE PA I FAKULTETA, NARAVNO...
AL MISLIM DA ĆU SE SAD NAJPRIJE POZABAVITI NJEGOVIM BUBULJICAMA, NARAVNO, AKO MI DOZVOLI....

srijeda, 16.06.2010.

moon over bourbon street.......

Znao si što postaješ ako bi me zavolio,
poput vukodlaka,
pretvoriš se u ono što najviše prezireš.
Bolećivo slab i potrebit,
bez moje krvi tada ti više ne bi bilo spasa,
i usnuo bi zaglavljen negdje
između moje ključne kosti i pregiba vrata,
ovisan o mom mirisu i odanosti.
Moje te tijelo više ne bi moglo zasititi,
moje te se ruke ne bi mogle zasititi,
utažiti tu mučnu glad,
tamo gdje ljubav i slatka smrt ne rade razliku.
Pomislio si, sigurno bi me ubio.
Zato si ubio sebe i ostao u stupici.

Leptir moje duše začahurio bi se duboko, duboko
u tvojoj zdjeličnoj kosti
i rađao novim drhtajima uvijek ponovno;
želje nesmirive strasti nepreboljive...

Čipkastu sjenu imaju noćas
stabla u mojemu vrtu,
a ja samo moje misli o tebi,
ljepljive pred kišu.
Reci kako ti nedostajem,
pričaj kako su ti sati dugi bez mene,
a dani kao godina.

Vidiš li,
i mjesec se razodijeva nad tvojom pučinom,
smije se groteskno ljudskim licem,
kako se dosad nismo smetnuli s uma,
kako ti u svojoj mračnoj površini još viđaš moje oči,
kako ja cvilim kad prepoznam ti madež.

Rasipamo se na svili prvog jutarnjeg svjetla
poput dragog fragmenta
i izvana gledajuć
ličimo na posve obične ljude.

nedjelja, 13.06.2010.

Seks, grad, vrućina, klima, kino

Možda i je najbolja zabava po ovoj vrućini upravo plitka zabava, odmor za mozak. Klimatizirano multiplex kino i film Seks i grad, drugi dio....nas šest žena i dobro raspoloženje...i dok po obližnjim terasama putem vidjeh nabrijana muška lica, osvjetljena tek svjetlom s malih ekrana, prigodno iznesenih na terase zbog prvenstva u loptanju i tapšanju po guzicama, žene su se mahom uputile u nikad privlačnije šopingiranje po praznim dućanima, ili gledanje super dizajnerskih krpica u sveckom hitu zvanom Sex in the city.
Tako krenula i vaša vidrica, zakaj ne. Jest da je val vrućine, da kreten od zetovca nije upalil klimu u busu, pa sam se zato lijepo i švercala, al film je film, a moja je sveta, ženska dužnost, pogledati ga.

Ženice, koje sam prije redovito pratila u istoimenoj seriji, sad su ponešto sazrele, skrasile se, krenule vrednovati neke druge životne vrijednosti.
Sve počinje pričom o američkom snu. Naravno, došla je iz pripiz...u veliki grad, i za jako kratko vrijeme, svojim trudom i radom, Carrie je postala poznata kolumnistica i spisateljica. Gajim posebnu simpatiju i nostalgičnu euforiju spram sva ta četiri ženska lika, al naravno tu i tamo sarkazam mi mora pobjeć...izvinte unaprijed...pa vidite kako i gdje živimo....

Carrie je u braku s Facom, napokon, s onim istim frajerom o kojem nam je punila uši iz epizode u epizodu, i osvećivala se svim finim i super zgodnim tipovima, budući da je The Big tada nije htio, želio, nije znao...etc...dodajte sami...po volji....
Faca je i dalje zgodan ( bože, ne bi na tog tipa ni bickač naslonila, ma koji bickač...čak ni mokri kišobran ...), oni se hrane po restoranima, imaju dva stana ( cijene stanova su pale, pa ona pametnica svoj nije nikada prodala), al zahvaća ih poznati bračni sindrom zlokobnog imena TROSJED...naime, Faci se ne izlazi, želi ležati po cijele dane na TOM trosjedu i buljiti u crno-bijele filmove...Mora da je to strahovit osjećaj..tjaa...i Faca je samo čovjek...koga si to voljela čovječe ženski cijeli život....




I tko zna kako bi to završilo, da luckasta Samantha nije dobila od bivšeg lovera mogućnost višednevnog i besplatnog boravka u Abu Dhabiju.
Najbolji dio filma i počinje upravo tamo, gdje kruta pravila o seksualnosti Samanthu dovode do očaja, završi čak i u zatvoru jer se probala poseksati na plaži, te u napadu mahnitanja maše u jednom trenutku kondomima izbezumljenim Arapima pred nosom
urnebesno smješno mašući kukovima i izgovarajući za nju nevjerojatnu rečenicu "I ja se seksam..."

Kupujući osamstoti par cipela na tržnici Abu Dhabija i snebivajuć se kaj koštaju SAMO 20 zelembaća, Carrie sreće onog slatkog Aidnana kojeg je zadnjeg otkantala, prije nego se skompala s Facom...
Volim tog glumca.........(neću vam reć kak se zove, da mi ga ne otmete)
još od Života na sjeveru....volimtogglumcavolimtogglumcaa.......

Malo su pričali o svojim savršenim brakovima, malo se poljubakali, al ona je naravno, glupo žensko, bržebolje to dojavila svom Faci, ono u stilu, među nama ne smije biti tajniii..
......pa ženoooo, za sve svoje mračne tajne imaš tri famozne frendice....

Naravno,za kaznu i da je malo muči, Faca je nije po povratku dočekal na aerodromu, al joj je zato, kao u filmu, navečer dao prsten s crnim dijamantom, da je taj prstenčić podsjeća kako je sad udata žena i nemre se samo tak ljubakat sa bivšima......

Smisao je, valjda, da brak može opstati samo ako se sa nikim iz svoje okoline ne uspoređuješ, ako ti i tvoj partner sami stvarate svoja pravila, koja vam, of course podjednako odgovaraju, i ako ipak jedno od drugoga, bar s vremena na vrijeme, i predahnete....

Tu i tam potkrade se i dobar dijalog, ima dost smješnih scena, krpice su super, počevši od dizajnerskih spavačica, mantila, haljinica,,,,pa i posteljine...
Al najviše od svega, dirnula me ipak Lisa Minelli ( morabit da ipak starim ) koja pjeva u filmu na nečijoj svadbi..žena izgleda, ponaša se i pjeva..mraaaak.....
Ak ne bute preveć ljubomorni na taj i takav život, u kojem se i najmanji problem oko na primjer dadilje, čije sise dobro stoje i bez grudnjaka, čini jednako velikim, kao na primjer kaj dati djeci sutra za jesti, onda si filmić i pogledajte, bez očekivanja tipa, da će vas nekaj posebno zamisliti.
Al nasmijati i opustiti zasigurno hoće.
A i to nam ponekad treba...zar ne?

utorak, 08.06.2010.

Napućenih usana
ruže
besramno mi ulaze
kroz prozor
ko usred njih pokušavam
zaspati
ponovno i ponovno

noć zaglušujuće tutnji svojom beskrajnom tišinom
samodostatnog svemira
obično bude tako
stavljam glavu pod jastuk
i molim
za noć bez snova
preklinjem
za noć bez zvijezda

nitko nije obećao da će biti lako

svojevoljno odabirem pravac pučine
tvrdoglavo ne mijenjam smjer
snažno plivam nogama plašeć
sitne ribe koje bi me rado slijedile

rukama razmičem pregršt latica razasutih
plivam u ružama
budim se u znoju

sviće ružičasto

na obrazu

zgnječena

latica

četvrtak, 03.06.2010.

Počeo je

i prezrele su moje krošnje
i baršunast je moj glas
kojim te dozivam u sumraku proljeća....

ptice lete nisko pred kišu
treba pokupiti rublje
ispričati djetetu priču da ne čuje grmljavinu
otvoriti prozore širom da uđe noćni zrak....

Počeo je

i nešto je strasno u tim lipama noćas
i ja mijenjam se poput drveća
i treba mi
tvoja pristojna senzualnost
osjetljivost za sve što jesam
neuvjerljiva zavodljivost.....

Lipanj

široko kraljuje livadama
ta tišina mi tako lijepo stoji
što više razmišljam o tebi
manje ću pričati u snu....

03.06.2010. u 18:51 • 20 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.