Marketing
MALI ČOVJEK MOG ŽIVOTA
Rekao je, nema tu pomoći draga gospođo, prstom nehajno učenjački, vratio naočale na početak svog učenjačkog nosa, i pružio ruku, da mu platim.
Izašla sam s gorčinom, gutajuć suze, suzdržavajuć se od treptanja, da ne kliznu...A potom sam gorko plakala, a zapravo mi se tulilo.
Nema pomoći? Ma kako to ikome i ikada možeš reći?!!!
ma....možda je mislio....da nama ne treba...pomoć.....?
Mali me čekao. U haustoru.
Sjedio je na stepenicama sa spuštenim pogledom.
Nadala sam se da me čeka, da nije odustao.
Da nije inscenirao svađu, kako bi mogao pojuriti u susret nebu i oblacima.
Luda mama, sigurno je pomislio, pa nama to uopće ne treba.
Da, ne treba.
Nije nam trebalo.
Al htjela sam uvidjeti otkud toliki nakupljeni gnjev u tim nebeski plavim očima, otkud ta nagomilana mržnja u njegovim riječima, uvrede koje sipa iz rukava, vješto preskačuć moje brane, moju zrelost, moju moć samokontrole.
Ne može se sve vječno pravdati pubertetom.
Negdje mora postojati caka.
Pa svi smo bili u pubertetu i lavovski se borili sa ogromnom navalom visoke koncentracije hormona.
Htjedoh zapravo vidjeti da li je u međuvremenu negdje putem izgubio samopoštovanje, tu krhku biljku koju sam sadila na njegovim ramenima, objašnjavajući mu, čim me mogao imalo razumijeti, da se s nikim ne smije uspoređivati, da je jedinstven i neponovljiv, da samo mora biti svoj, ne glumiti nešto što nije, jer je to jedini način da nađe u ovom svijetu, barem šačicu istomišljenika...sličnomišljenika...
Nama razgovor teče u potocima, njegov je um poput žustrog gorskog brzaca, donosi zaključke naprečac, prekida me i ne da mi razmisliti i predahnuti. Pored njega sam poput trome rijeke, al kad me prekine u mom razmišljanju, počnem hučiti i bujati, počnem neviđeno moralizirati i naglas se prisjećati " kako je bilo kad sam ja bila sweet 16....."
Podsjećam se, ne na svoju mamu, nego na svoju baku!!!!!!!
Iritantno do bola....priznajem.
Svom sam starom sa sweet sixteen napisala na komadić papira, na brzinu istrgnut iz bloka: "Nitko ne može biti sit od ručka kojeg je drugi pojeo."
A moj stari, taj dokaz moje tvrdoglavosti i odlučne želje da sve lekcije naučim na vlastitoj koži, još uvijek čuva u starom fasciklu, s prvim crtežima i čestitkama za osmi mart.
Zašto bi njemu pobogu bilo zanimljivo slušati kako je bilo meni, kako sam se osjećala ja, kako su se zabavljali moji vršnjaci....otkud mi ta glupava ideja?!
Moje plavooko Gunđalo nije završilo drugi razred srednje škole, i to one škole koju je sam odabrao. NItko mu ništa nije određivao niti nametao.
Jednostavno nije želio učiti. Jednostavno je do posljednjeg trenutka mislio da će ga njegova svemoćna mama već nekako izvući. Kao i uvijek do sada. Nisam na kraju htjela mrdnuti ni malim prstom. Na nozi.
Rekla sam mu,eeee dragi moj, sada ću se ja ponašati onako kako se ti ponašaš cijele godine!!!!!
Potom sam čula za divnog psihoterapeuta, koji je topao i drag čovjek, pred penziju, i ima puno iskustva u radu sa tinejđerima.
Jačanje unutarnje motivacije.
Razvijanje samopoštovanja i samopouzdanja.
Bullshit!!!!!!!!
Plavooko Gunđalo nema razvijene radne navike, a nije ih niti morao razvijati jer smo, sve što je bilo u našoj moći, radili umjesto njega.
Svi i složno. Svi za jednoga, jedan za nikoga.
Plavooko Gunđalo je strašno bistar i pronicljiv mladi muškarac, koji se gotovo cijeloga života izvlači na šarm, zanimljive dosjetke, silno pamćenje i inteligenciju.
I pritom je samo užasno lijen.
I očajnički pokušava izmanipulirati sve odrasle oko sebe, ne bi li si život organizirao onako kako njemu odgovara.
Odlučila sam Gunđala imati za prijatelja, bar sada jedno vrijeme, dok ponovno ne krene u isti razred.
Kupit ću mu kremu i gel protiv bubuljica.(zna li netko dobru i učinkovitu?)
Prejedavat ćemo se u sladoledu i kokicama.
Pričati neobavezno, bez mog pametovanja, moraliziranja i sličnih zamki ega.
Putovati. Učiti stvari koje nam ne trebaju u životu. Niti će nam trebati.
Gledat ćemo komade i komentirati im cipele.
Ove nove, rimljanke, koje su i njemu i meni užasno ružne.
" ...jer nisu bitne ni nenapisane zadaće, ni neuredni džepovi, ni nepočešljana kosa....najveća nesreća je, sine moj, imati neuredan um.."
(M.Antić)
UPDATE:
ČITAM VAS, SVATKO OD NAS JE NA NEKI NAČIN U PRAVU, SLUŠATI INSTINKT, POD OBAVEZNO, DRUŽITI SE NEOBAVEZNO, SVAKAKO, DA, NE PRESTAJATI PRIČATI O NEOPHODNOM ZAVRŠAVANJU SREDNJE ŠKOLE PA I FAKULTETA, NARAVNO...
AL MISLIM DA ĆU SE SAD NAJPRIJE POZABAVITI NJEGOVIM BUBULJICAMA, NARAVNO, AKO MI DOZVOLI....
Post je objavljen 26.06.2010. u 00:40 sati.