Napućenih usana
ruže
besramno mi ulaze
kroz prozor
ko usred njih pokušavam
zaspati
ponovno i ponovno
noć zaglušujuće tutnji svojom beskrajnom tišinom
samodostatnog svemira
obično bude tako
stavljam glavu pod jastuk
i molim
za noć bez snova
preklinjem
za noć bez zvijezda
nitko nije obećao da će biti lako
svojevoljno odabirem pravac pučine
tvrdoglavo ne mijenjam smjer
snažno plivam nogama plašeć
sitne ribe koje bi me rado slijedile
rukama razmičem pregršt latica razasutih
plivam u ružama
budim se u znoju
sviće ružičasto
na obrazu
zgnječena
latica
Post je objavljen 08.06.2010. u 21:18 sati.