vidrin s.

petak, 31.07.2009.

BLISKOST


Između linije tvojih zjenica
i moga vrata
nasmiješila se čudesna bliskost
malih srebrnih svjetiljaka
noćas ako me se sjetiš
ne daj mi da te zavolim

Između linije tvojih zjenica
i moje tuge u koračanju
spustila se večer puna milosti
je li ti rekao netko
koliko je večer svjetlija
ako dopustiš zvijezdama da te nađu

Između plave sjene
na dnu tvojih očiju
i moje pognute glave u razmišljanju
svjetlucao je dragulj nalik svemiru
dotaknut nesigurnošću
pretvoren u vječnost

srijeda, 29.07.2009.

PRIČA O JABUČICI

Bila sam danas na sprovodu moje drage tete. Bila je velika zafrkantica za života i pred kraj, nije propustila reći svojim najbližima, kad bi se prepali za njeno zdravlje..
."O dajte deca, ne cirkusirajte, pa ne bum ostala za sjeme!"
Kao jako mlada, sa nepunih šesnaest, zaljubila se tetica u isto tako mladog pekara iz svoje ulice. Mladi je frajer ostavljao teti mojoj jabuke na prozoru i zvao je cijeloga života, što će reći, negdje oko 60 godina zajedničkog života: "Jabuko, jabučice moja".
Moja mama, koja je tada bila još djevojčica, mislila je da im jabuke na prozoru ostavlja neki anđeo...
Djed je branio njihovu vezu, jer je htio da teta završi školu i bude pristojna mlada damica kako se i pristoji, al tetini odlasci u noćno mijaukanje, kroz prozor of course, praćeni budnom stražom moje mame, tad još popišanke, urodili su beskrajnom ljubavlju pod zvijezdama i onim posebnim nježnim šaputanjem iz kojeg nastaju dječica....
Danas smo je ta "dječica" i ja otpratili k njenom dragom...otišla je Jabučica, zauvijek zaspala je u snu, da bi bila što bliže onome koga je najviše voljela i provela sa njim cijeli jedan prosječni ljudski vijek.
Mama mi je neutješna i puno mi se osamljuje. Sister i ja pokušavamo je utješit, nasmijati, izvući iz kuće na sunce, al zasad uzaludno.
Bile su jako bliske.

Moje sestrične prilično su starije od mene, unuci im imaju isto godina kao i moje Gunđalo, tako da se svih ovih godina zbog te razlike u godinama, nismo puno ni viđali ni čuli.
Tako je to nažalost u velikim gradovima. Bojala sam se hoću li ih uopće prepoznati.

Osim naših fizionomija hihihi;))) osmjesi su nam ostali isti, a posebno me dirnulo i saznanje da na ovom svijetu postoji više replika mojih očiju i moga nosa, moje pretjerane senzibilnosti koju onda moram, da bih preživjela, hitro pretočiti u pjesmu ili priču. Jedna od sestrični piše, onako za svoj gušt...kćer od jedne je slikarica...a pored jedne sam djevojčice zastala, ne znajuć točno čija je, jer me neodoljivo podsjetila na mog Gunđala kad je bio mali...Žalosna je spoznaja da nas tek sprovodi okupljaju, al takvo je vrijeme valjda došlo, svi jurimo ko ptice trkačice kroz ovaj život, i stalno patimo od kroničnog pomanjkanja vremena....al isprike za to jednostavno nema...

Isplakale smo se, nagrlile, napričale, požalile jedna drugoj, izmijenile brojeve mobitela...
Hvala ti Jabučice što si nas ponovno okupila...baš si faca;))))))
Nekako znam, da tamo gdje si sada, osim što beskrajno ljubiš, nasmijavaš svakog ko se pored tebe nađe....

29.07.2009. u 20:23 • 19 Komentara • Print • #

nedjelja, 26.07.2009.

.......tajna.......

Pomirisala ružmarin
stavila u torbu
zabunom
potiče pamćenje
pa sjajim ko krijesnica
nenaviknuta na potpuni mrak
i samoću koju uvijek prvu odabirem
ne pristajući na malo

osjećaš li
zagrlila sam sve četiri izmišljene strane svijeta
samo da bih i tebe kao slučajno ovlaš
dodirnula

čuješ li
blagoslov ptica ti šaljem pred neko jutro
umornih očiju
još vidim ružičasto nebo u blatnjavoj lokvi

što napravili smo
što napravili nismo
nije bilo ništa i bilo je sve
kao kroz ples obilazimo se
prateći čija je tuga veća
čija je čežnja stvarnija
igramo se ogledala
a zrcalimo samo
goli strah

26.07.2009. u 00:21 • 30 Komentara • Print • #

subota, 25.07.2009.

BLOGOPRIČE;)))))


"(naravno da ću je ćuvati)...al kad je većeras dohvatim...."
pametne misli našeg dragog blogera jaguara the mačka, a vezano uz njegovu dražesnu kruškicu u koju je zaljubljen, i zbog koje će mu uginuti blog ...njegova kruškica je ova na slici ...rumenija :





a ovo su pametne misli moje drage Gali s kojom ne pričam ima već dan i pol, jer je izbrisala moj komentar, koji je bio bezazlen i namjera mu je bila samo da je nasmije...

imam pravo i privilegiju i eksluzivu na tugu zato jer sam sama T U G A i da nije ovo previše dječjeg u meni davno bih se prestala pridržavati za rubove ovog svijeta, daaaavnooo još a i pokušala sam ali "vrata za tamo" ostala su za mene zabarikadirana!!!!!

ona misli da je samo njoj bura i olujno jugo i sve najgore....a ne kuži kolko je lijepa njena nutrina, koliko je snažna i topla i draga i da se, kad popizdi, samo sebi mora vraćati, ma...ovo je ona:






povećala sam sliku jer ona MORA BOLJEE VIDJET....to je isto kao da bi suncokret, taj cvijet prepun sunca, topline i miline vikao.....ja sam tugaaaa...nema smisla nema....;)))

al uzalud mi...ne vidi ona ne vidi....što joj je pred nosom...

25.07.2009. u 13:14 • 10 Komentara • Print • #

petak, 24.07.2009.

obećanje sebi.....

Svečano obećajem
u ime bilo koje muze, nadahnuća ili globalne patnje
neću biti blesava mušica i stvarati si buku ni iz čega,
oblijetati neku bezveznu lampu samo zato jer svjetli u mom mraku,
neću izgovarati prave riječi krivim ljudima,
ogromna je razlika između biti dobar i biti slab,
neću se brinuti za premalene muškarce,
a pogotovo ne ih voljeti

( uspomene na tebe
razmicati će se lagano
poput oblaka
gasiti nježno
kao ulične svjetiljke pred zoru
kamo voljeni odlaze kad krenu
pitao si me )

i onda ću tako dobro znati
negdje na mene čeka
moćno i snažno more
šumi neopterećeno i radosno
svečano kliče
strpljivo čeka
kada ću shvatiti
i zaroniti sva

24.07.2009. u 23:07 • 19 Komentara • Print • #

četvrtak, 23.07.2009.

SVILENA NESANICA

Tvoje misli
ko razdragane lastavice
noćas
oblijeću oko mojih prozora
čežnja je to
koja igra se zavjesama
svilena nesanica

Dozvolio si mi da te zavolim snažno
bila sam školjka
malo petrovo uho u tami tvog razočaranja
neizbježno iznikla u podnožju tvog nemira
i moje nesmiljene strasti za životom

Zavoljela sam sebe shvatih
u zjenicama tvojim
onako kako si me vidio snenu
moćnu i nepobjedivu
pa sada sama sebi takva
nedostajem

Pa se tražim nespokojno
na mjestima gdje sam se ranije susretala
glavom uronjena u svježinu noćnih krošanja
grlim stablo
preklinjem za snagu








update.......

23.07.2009. u 00:09 • 16 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 20.07.2009.

ZNANJE

......naučili smo kroz ozebline nadati se toplini
i kroz debele zavjese suza
učiti smijeh ponovno i ponovno

( mada su nas kroz noć budili
vlastiti isprekidani jecaji bez suza...
....al tko to još mora znati...)

i vratiti ga tada tiho svijetu
smiono i lako
onako kako to čine oni najhrabriji..

Kad kroz usamljenosti
dođu do samoće
i kroz samoću do odabira
nikog drugog
do sebe.

subota, 18.07.2009.

ZUBI, ZUBARI I VEZE

Mislite da ću vam pričati o vezama sa zubarima? O zubarskim vezama? Podsjetiti vas da morate posjetiti zubara?!!
Ma ne...želim utješiti i sebe i svakoga ko se u ovome nađe : prekinuti neku vezu slično je kao izvaditi zub.
Aaaaaa, boli!! Da, da, al ipak manje nego truli zub!
Dok je tu, zuba smo svjesni tek kad nas iznenada zaboli, kad se pokvari. Tako je ponekad i s našim vezama, kako prijateljskim, tako i ljubavnim.
Ponekad ih ne njegujemo dovoljno, zbog lijenosti duha, pomanjkanja mašte, zbog umora, straha, nedostatka osjećaja. A ponekad se unatoč našem svemirskom trudu, neki odnos sam od sebe jednostavno promijeni. I pokvari.
Netko te uzme na zub. Od nekog ti narastu zazubice.
Kad se zub ili neki odnos, pokvari tako jako, da ga je potrebno izvaditi, da je nužno prekinuti neki odnos koji nas ne hrani, niti usrećuje, nego nas naprotiv, troši i žalosti, uhvati nas strah i koma, sve bismo najradije odgodili, al nema natrag. Dobijemo anesteziju i onda smo kao u nekom šoku. Ne osjećamo ništa i uvjeravamo se da je tako moralo biti. Govoriš, smiješ se na silu, piješ kavu, jedeš, a ne osjećaš – ništa. Srećom, anestezijsko stanje ne traje vječno! Bol je zdrava.
Pri vađenju zuba najvažnije je da ništa ne ostane u mesu, niti komadić zuba ili korijena, jer se to može zagnojiti i zakomplicirati. Tako je i nakon prekidanja veza: sve što je trulo mora ići van, mora se izvaditi, a sve što ostane nerazriješeno, vući ćemo za sobom još godinama, pratit će nas i onemogućavati u svakom budućem odnosu.Najljepše je kad si ljudi, umjesto da se međusobno optužuju, imaju snage reći: gle, ne volim te više, istopilo se, nestalo je, ne znam kako, možda je krivo ovo ili ono, al s tobom je, znaj, sve u redu, samo više nismo jedno za drugo... Umjesto da si predbacuju raznorazne stvari, utvrđujući krivnju beskorisno, znajući da je ionako kraj....
A kako se postupa s ranom? Izvade vam zub, i to vam mjesto, normalno je, jako prokrvari. Stave vam tupfere, al svejedno još neko vrijeme krvarite. Ipak je to nešto što je bilo vaše, što vam je pripadalo. Kad prestane anestezija i prvotni šok, počinje se javljati fizička bol. Sve jača i jača. Boli vas obraz i nemoguće je nasmijati se, glumiti. Srećom, s vremenom je mjesto još bolno samo kad ga dotaknete jezikom, al to činite neprestano.
Neki vam vrag ipak ne da mira, i vi stalno jezikom posežete za tim mjestom. Svjesno il nesvjesno, pothranjujete taj osjećaj boli. Slušate vaše zajedničke pjesme, odvezete se do njezine kuće, nazovete ga u gluho doba samo da mu čujete glas. Prisjećate se prvog poljupca, kako su mu se raširile zjenice, kako vam je ljubio prst po prst, kako se široko nasmiješila u mraku vaše sobe..Ovaj film gledao sam s njom. Rekao je da ne može bez mene. Upravo se mučite. Svjesno si zadajete bol. Čačkate si jezikom po rupi gdje vam je bio zub. Iskusni zubari kažu: nakon vađenja zuba, rana se ne smije ispirati od krvi i ostati suha, jer onda još jače boli! Isto tako, čim vam se oporavi zubno meso, što prije si morate napraviti novi zub, da lakše grizete i probavljate i da vam se ne izvitoperi lice. Ne bježite od nove ljubavi, ali ni ne pokušavajte preskočiti bilo koju fazu žalosti i samoće. Klin se klinom ne izbija, samo se može još jače ugurati. Plačite i vrištite koliko vam treba! Ne glumite hrabrost i samodostatnost. Svaka bol prirodno prođe, samo joj treba dati vremena. Njegujte zube i svoje odnose, a ako se unatoč tome pokvare, izvadite i riješite se svega. Nitko nije obećao da će vam biti lako, da ćete uvijek biti sretni i imati sve svoje zube.. hihiih Oprezno postupajte s ranama! Najprije ih priznajte, a potom im dozvolite da same od sebe zacijele.
A to upravo činim i sama.....oprezno postupam..i priznajem..

petak, 17.07.2009.

ČAŠA MLIJEKA ZA SAN


Bio si običan zemljani ćup
na koji sam željno prislanjala usne
i pjevala
očekujući jeku tvojih
neispunjenih prostora

Pa sam pjevala i pjevala
maštom
nadopunjavala zaborave
neosvrtala se na krive tonove
i tišinu

Jeke je odjednom nestalo
a toga sam se i bojala

Bez imalo žaljenja predala sam te
moru i morskim travama

Sada si zauvijek izgubljena amfora
negdje oko Caprija
sve potrebnija za čuvanje suza

Sad ponavljaš melodije mora
šumiš, igraš se valovima

A najljepše bi bilo da si mogao postati
obična čaša mlijeka za san
trebala sam te samo popiti
ništa ne poželjeti
ne zapjevati
već slatko najslađe zaspati

srijeda, 15.07.2009.

PREKIDI, PEKMEZ NA KRUHU A MOŽDA I ŠPEK


E sad...ako se možda neko pita ( ko to pita ko to piiiiiiiitaaa;) zakaj ova Vidrulja priča o prekidima po ovakvoj vrućini, omari, sunjari i slično....da vam objasnim jelte;))
Svi, ali baš svi problemi koje imamo, ako ih imamo, u našim: brakovima, vezama, poluvezama, izvanbračnim odnosima, prijateljskim odnosima, odnosima s kućnim biljkama ( uopće ne pretjerujem), pa i sa kućnim ljubimcima...svi daklem problemi proizlaze iz našega STRAHA.
Straha..kojeg vražjeg straha...pa ja se ničega ne bojimm!!! ( čujem Vaše negodovanje)

To je onaj praiskonski strah da će nas napustiti onaj Netko...koga volimo dušom i tijelom, srcem i nogama, zjenicama i prstima... ili ga naprosto trebamo...

Nisam ni Freud, ni Jung, ni Fromm i uopće se tu ni ne pokušavam praviti pametna...pokušavam objasniti isključivo i samo sebi... di je kvaka iliti keč....
Dakle...strah od napuštanja...strah od samoće, strah da će nas, kad umremo, pronaći u našoj kući nakon puno previše vremena ( Bridget Jones tu spominje i neko glodanje i neke pse hehehehe), strah da nam, kad ostarimo, nitko neće donijeti šalicu čaja, pekmeza na kruhu, malo špeka, podrezati nam nokte na nogama i tako to.
Zbog straha od napuštanja, čiji je opozit možda baš i onaj čuveni strah od bliskosti, događaju se sranja u svim gore spomenutim vezama.
Zbog straha, možda ćete i biljku koju obožavate, tako jako i prerevno zalijevati, da će vam uvenuti.
Zbog straha da vam pesa ne zdrma auto, možda ga nikada nećete puštati s lajne, možda ćete ga prejako vezati za sebe. Ili sebe za njega, svejedno.Pa jadan neće ni znati prelaziti cestu....i možda se desi baš ono čega ste se najviše bojali....
A postoji i ona fora sa samoispunjavajućim proročanstvom.
Ono čega se NAJVIŠE BOJIMO prouzročimo nakraju sami, svojim ponašanjem.
Ono...slutim da će jednom ovoj vezi doći kraj...ajmo to onda što prije zasrat!
Bu manje bolilo...i tak zaseremo ko grlice nekaj kaj je moglo biti baš lijepo....
Zato sam počela pričati o prekidima..jer je to ono čega se najviše bojimo. I zbog toga straha nemremo ko ljudi u odnosima pošteno ni uživati. Neki su i na godišnjem od ljubavi i ljubakanja upravo zbog toga. Neki su se proglasili ljubavnim dezerterima...upravo zbog toga. Nikome se ne pati nakon prekida.
Zašto se onda uopće vezivati?
Skloni smo na samom početku nečega...razmišljati o kraju...kao da smo munjeni;)))
I to sa godinama radimo sve više. Okej...sve ima rok trajanja..i zanos će se ukiseliti poput soka od naranče...al to nije razlog...da ga ne ispijemo s guštom;))
Kao što treba znati prekidati...tako treba znati i preživjeti prekid...bilo čega...al o tome neki drugi put....

Uf...znoj mi se cijedi..a ja još uvijek nisam došla do biti....;))))
Ili možda i jesam...?


A viiiiiiiiiiiiiiiiiiiid slikeeeee ajmeeeeeeeee divote;)))))))





LJUBIM VAS LASTANI MOJI;))))))

ponedjeljak, 13.07.2009.

O RENEU, LASTANU, PREKIDIMA I...DRUGI PUTA ĆU PAMETNIJE

Mrzim kad mi se frajer počne opravdavati. U stilu sve si krivo shvatila. Podsjeća me to na Renea iz ALO ALO...Ono...." youuu stupid women, vidiš da joj zube samo pregledavam!!!":))))
A ja bi s ovolko let trebala popušiti foru, i reći a-haaaaaaaa, a meni se samo učinilo bilo da fačkaš svaku koju ugledaš....A činjenica je da je tak ugrožen, da bi i muhu u letu, kad bi muha bila nimfomanka...
i dala svakom....
Ne podnosim kad mi tip velikim masnim tiskanim slovima, kako bi pojačao dojam, sebi dao na važnosti i imao veću pokoru, napiše SORRY...nisam htio..nisam namjerno...kao da će me to, što me nenamjerno ubio u pojam nekako utješiti...siroče malo, nije htio, on je dječak u tijelu muškarca, pa se zanio malo...zapravo je emotivac čim mu je tako žao da PIŠE VELIKIM TISKANIM SLOVIMA...

Muškarce se može razlikovati po mnogo toga, al jedan od sigurnih pokazatelja njegovog karaktera, naravi, djetinjstva i pobuda, upravo je način na koji će prekinuti sa vama. Tu se vidi cijela lepeza njegovih karakternih osobina: kako se slagao s ocem, jel ga mama vrućom peglom koji put tresnula, onak iz hira, pregledava li mu žena sms poruke i bankovne izvadke, ima li razinu samopoštovanja nalik vrtnom pužu i kakvo ima mišljenje o ženama kao globalnoj pojavi koju je teško zaobići.
Šteta je samo kaj do tih spoznaja o karakteru nekoga čovjek dođe na kraju. Bilo bi dobro da se prvo može prekinuti, a onda započeti, ako vam se tip sviđa. Karakterno.

Kad sam bila klinka, pisala sam pismo Lastanu. U ono vrijeme to nikome nisam rekla. Pa molim, ne širite dalje. Sjećate se Modre Laste? Još negdje čuvam izrezano pismo. Kad se tu malo bolje sprijateljimo, možda vam ga i pokažem..ako mi obećate da me nećete zezati....;)
Napisala sam Lastanu kak imam osjećaj da sam zalutala, jer je većini mojih vršnjaka najvažnije natjecati se ko će kome prije "dati nogu". Jer, naravno, onaj koji prije ode, bezočno se pokupi, momentalno poraste do neslućenih razmjera, u očima onoga koga je ostavio. Što manje razloga za odlazak, tim bolje. Ostavljena će strana skoro pa cijeloga života razmišljati o tome kaj je krivo napravila. Divno je kad te neko voli cijeloga života. Naravno, nisam to ovak tada pametno napisala. Samo prva rečenica otprilike...A Lastan mi je odgovorio...(ovo znam napamet i cijeli život ponavljam ko mantru):

Nisi zalutala. Lutaju oni koji se natječu ko će kome prvi nabiti nogu. Ti si već zrela za pravu i iskrenu ljubav. Već te i ja volim".

Kad sam dvadesetak godina kasnije saznala da je Lastan žena, doživjela sam jedno malo ljubavno razočaranje. Pomalo sam bila zaljubljena u Lastana cijeli život. I vi biste da ste dobili takav odgovor.
Bila sam daklem zrela s nepunih 14 godina....kaj sam onda sada da mi je znati....Smiješno je da me slični problemi slično more. I da mi podjednako mnoge stvari nisu jasne. Tako ću valjda i umrijeti. U neznanju.

Lastan je rješavao, s manje ili više uspjeha, zamršene ljubavne probleme, Tu i tam potkral se koji prijateljski problem, al uglavnom su tinejđere morile teške ljubavne brige. Baš sam pričala danas sa frendicom u uredu, kak je nekak, što si mlađi, jednostavnije prekidati veze. Jel to zato kaj još imaš osjećaj da te čeka neko pravi? I imaš cijelo ogromno vrijeme na svojoj strani?Uglavnom, nekoć sam i ja ostavljala. Prekidala veze. Sjela i popričala. Stari, to više tak nemre. Ili sorkač, zaljubila sam se u drugoga.
Nisam nestajala preko noći. Pravila se da su me oteli vanzemaljci. Pisala infantilne poruke. Izvlačila se da sam imala preveć posla.
Ako si nekoga volio i poštivao, moraš mu znati reći kad je kraj.
Bez predbacivanja objasniti da je sve to splet mnogobrojnih okolnosti i da nisi s njim/ njom samo sebi kratio vrijeme. Razlaz ne mora nužno biti traumatsko iskustvo. Za nikoga. Ni onoga koji ostavlja. Onome koga se ostavlja ( ružne li i glupe riječi, ostavlja za šta?) ne treba se ostaviti nikakve nade za oporavak veze, al s druge strane mora mu se ostaviti dovoljno nade da će naći sebi nekog adekvatnijeg...i da nije u njemu problem. Postoji cijela nauka o prekidanju odnosa. Treba to znati.
......u slijedećem nastavku....nastavljamo....po istom;))))

a sad vidiiiiiii slikice...opaaaaaaaaaaaaaaaaaaa:)))) Ne daj se Vidra...;)))

nedjelja, 12.07.2009.

osjećam te...

Ne prestajem vjerovati
znam nekako
naći ćeš put do mene
kad se na nebu pojavi uštap
kad se moj srebrni most
ponovno spusti iznad nabujale rijeke
kad naučim živjeti bez tvojih misli
osjećam ove noći
Nedostajem ti
kao što ti nedostaješ meni
...like a desert miss the rain...
u ovim satima
podivljalih zvijezda
shvaćam
pravo je čudo da smo se sreli
Udaljujem se
da te mogu sagledati na pristojnoj udaljenosti
kao sliku
Smirila sam valove pogledom
prepustila se kiši toploj da me okupa
cijelu
podigla most da ne možeš do mene
ljubav sa mnom traži malo više hrabrosti
nego što možeš zamisliti
više nego što možeš podnijeti
ponekad

Ne znam samo zašto želim baš tebe

četvrtak, 09.07.2009.

ŽIVA






Kada kao ti, dušo moja,
ne bih vjerovala u ljubav...

Kada bih vjerovala
da Ljubav nije vjetar bjesni
koji te unatoč iskustvu
zavrti na mjestu i odbaci daleko od ravnoteže..

....koliko god se opirao i zabijao noge čvrsto u tlo...

Kada bih poput tebe mislila,
da sve se može kontrolirati,
jer sve izlazi iz glave
i da postoje brojni
protuotrovi, gromobrani,
ljekovite trave,
kojima ćeš spriječiti tu katastrofu,
tu slabost, nemoć i predaju...

....ti to možeš, kažeš, ti si muško....

A radi se samo o tome
čije su oči zorom prve ugasle od ranije za Ljubav,
čiji su se prsti nevini prvi opekli na vatri očekivanja,
tko se prvi dao bez ostatka
i nikada se više vratio u prvobitno stanje.

Kad ne bih vjerovala u Ljubav
onako kako vjerujemo u zvijezde
kada joj se ne bi uvijek iznova radovala
poput djeteta,
i predavala joj se kao suncu,
poput ruže,
imala bih ugasle oči
poput mrtve ptice
i bila bih mrtva
Mrtva za Ljubav.

"U bitki ljubavi nitko nije pobjeđen osim onih koji vole. Ti ako doista voliš, ne bježi od bitke. Oni koji prežive, mrtvi su za ljubav! " ( stoji zapisano na jednom rimskom hramu...)

utorak, 07.07.2009.

BROD








Prerano je još
premalo znam o tebi
Znam samo da oči ti sjaje
dok pričaš o svojim plamenim kuglama
opasnosti koja te opaja
i kako je velika sjena podno tvojih zjenica
kao da te donio neki vjetar
odnekud s juga

......smješiš se, a nježnost me tvoja plaši........

Dok otvaraš mi svoje dane u samoći
mirisi su stari i poznati:
vidim zavjese, prazninu i prozor,
zastajem i drhtim: filigransko prepoznavanje.

.....smješim se, a nježnost te moja plaši.....


Kao da slikamo pastelama
brod koji još samo mora
u ružoprstu zoru otploviti

......vjetar je nešto hladniji, a nebo je puno zvijezda......


Krademo smutljivci lijepe trenutke,
u šapatu vremena,
u jecaju kiše.

......smješim se, nježnost me moja plaši.....

Kao da dodirujemo plavo sutra,
čeznutljivo, zadivljeno i nijemo.
Dotičemo se prstima.
Način na koji izbjegavaš moj pogled
govori mi o modrini, snu i brodovima.
Kao da stalno sanjaš ili putuješ.

....prerano je još, premalo znam o tebi....
...a vani je već ljubičasto nebo, ili je u mojim očima....

07.07.2009. u 21:44 • 30 Komentara • Print • #

nedjelja, 05.07.2009.

žedni.....




Beskrajno mnogo puta
molila sam
za tvoj zaborav
za svoj zaborav
Preveliki su ulozi

Pomaknuli smo nebo
našim gladnim dušama
Mirisalo je
na propast svijeta

I onda
kad smo mislili
da neka je blaga Ruka svijeta
uslišala molitvu
Došli smo
osjetili savršenstvo

Izgledalo je
kao da se nikada nećemo
odvojiti
žedni

Uspio si zaboraviti
Uspio si me izbrisati
Uslišana mi je molitva
Samo u jednom smjeru

05.07.2009. u 10:11 • 24 Komentara • Print • #

petak, 03.07.2009.

LIJEPO NELIJEPO RUŽNO







Odmalena su me dosljedno učili, da se u svakoj škrapi možda skriva kamenčić koji nikada neću zaboraviti, da i najsurovija i nedostupna stijena, sigurno ima neki svoj pitomiji predio, pa sam tako hodala svijetom potpuno neopterećena opasnostima, spotičući se tek o svoje vlastite leptire, pronalazeći u svakom nešto dobro, programirana za ljepotu.
Zbog toga mi se kasnije često događalo da isuviše olako previdim tuđe duševne škrape, pa se već i poskliznem, al i dalje mislim da je to samo neka usputna sjenka, a ne razvalina od čovjeka.
Ta zaštita od razočaranja, opravdavanje i bojanje posebnim bojama čini me uglavnom otpornijom i zdravijom.
Samo...dođe vrijeme kad premazi moje boje postanu predebeli, teški i gusti, pa se tako oljušte čitavi slojevi boje koju sam marljivo nanosila i sve skupa izgleda još ružnije nego prije. Boja se još sva nije ravnomjerno skinula, već onako mjestimično proviruje prava slika. Ružna.
Trebali su me naučiti, da jednostavno postoje, i zašto zbog toga žaliti, ljudi koji su ružni iznutra do bola, do srži.
Ljudi čiju ružnoću i prljavštinu ne može prekriti ni vagon naših snova o njima. Na njih se boja jednostavno ne lijepi, jer se valjda radi o različitim komponentama.
Trebali su me davno naučiti i na vrijeme upozoriti, da zbog takvih ljudi svaki je tanašan potez kistom suvišan, jer i suze su zbog njih beskorisne, kao i svaki trud.
Propustili su mi i reći da postoje i oni nelijepi, sivi ljudi, ravnodušni i bezbojni, koji se baš ničemu ne raduju.
Oni nisu zbog toga takvi da bih ja uzela kist i podarila im smisao. Sa njih se moji premazi ne bi skidali, već bi njihovo primarno sivilo, probilo svaku moju i najintenziviniju boju.
Ljudi u bojama lako se oduševljuju. Uživaju u večeri na panju u šumi. Kovrčavi smijeh djeteta može ih dići u nebesa. Spašavaju male vrapce od hladnoće. I lako u svemu pronalaze smisao.
Tužno je kako se rijetko zaljube i zatrebaju ljudi u bojama...
Možda zbog toga jer ljudi u bojama žive s vječno nesmirenom potrebom zamahivati kistom i bojati ružne i nelijepe ljude.
Pa se onda trgati od boli, kad s ružnih počnu otpadati čitavi snovi o njima.
Ili plakati od bespomoćnosti kad na nelijepima probije njihova primarna - neboja....

...boli kad se sa slike skidaju ljuske boje, a ti zamrljan, u punoj kreativnoj snazi, do iznemoglosti bojaš i bojaš i bojaš, a slojevi se skidaju...i sve postaje jasno...teško je sebi priznati neke stvari....

Jučer sam bjesno zamahnula kistom i bacila ga u more,
negdje posred kanala.
More je bilo potpuno mirno kao da je znalo.
Razlilo se zlatno na sve strane.
Izgledalo je kao da se utopio mjesec.
Umorna se probudih
bez mog kista
rano
rano u zoru
i nisam čula zvona
i nisu letjele lastavice
nije zamirisalo ni more ni lavanda
periske u moru
izgledale su kao napuštene brodske olupine
onako kako izgleda valjda neko
koga se prestane voljeti



Znam
noćas ću opet izroniti svoj kist
Jer ponovno želim čuti
kako diše more
osjetiti zagrljaj dječiji
shvatiti govor ptica
pomirisati sol, zemlju, koru stabla
maglu jutarnju
vidjeti svoju ljubav ogoljenu
kako kleči sirota i moli me
da ne prodajem u bescijenje svoju naivnost
jer oprez mi može donijeti
samo puno tišine, praznine i ravnodušnosti.

03.07.2009. u 21:25 • 15 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.