Marketing
PRIČA O JABUČICI
Bila sam danas na sprovodu moje drage tete. Bila je velika zafrkantica za života i pred kraj, nije propustila reći svojim najbližima, kad bi se prepali za njeno zdravlje..
."O dajte deca, ne cirkusirajte, pa ne bum ostala za sjeme!"
Kao jako mlada, sa nepunih šesnaest, zaljubila se tetica u isto tako mladog pekara iz svoje ulice. Mladi je frajer ostavljao teti mojoj jabuke na prozoru i zvao je cijeloga života, što će reći, negdje oko 60 godina zajedničkog života: "Jabuko, jabučice moja".
Moja mama, koja je tada bila još djevojčica, mislila je da im jabuke na prozoru ostavlja neki anđeo...
Djed je branio njihovu vezu, jer je htio da teta završi školu i bude pristojna mlada damica kako se i pristoji, al tetini odlasci u noćno mijaukanje, kroz prozor of course, praćeni budnom stražom moje mame, tad još popišanke, urodili su beskrajnom ljubavlju pod zvijezdama i onim posebnim nježnim šaputanjem iz kojeg nastaju dječica....
Danas smo je ta "dječica" i ja otpratili k njenom dragom...otišla je Jabučica, zauvijek zaspala je u snu, da bi bila što bliže onome koga je najviše voljela i provela sa njim cijeli jedan prosječni ljudski vijek.
Mama mi je neutješna i puno mi se osamljuje. Sister i ja pokušavamo je utješit, nasmijati, izvući iz kuće na sunce, al zasad uzaludno.
Bile su jako bliske.
Moje sestrične prilično su starije od mene, unuci im imaju isto godina kao i moje Gunđalo, tako da se svih ovih godina zbog te razlike u godinama, nismo puno ni viđali ni čuli.
Tako je to nažalost u velikim gradovima. Bojala sam se hoću li ih uopće prepoznati.
Osim naših fizionomija hihihi;))) osmjesi su nam ostali isti, a posebno me dirnulo i saznanje da na ovom svijetu postoji više replika mojih očiju i moga nosa, moje pretjerane senzibilnosti koju onda moram, da bih preživjela, hitro pretočiti u pjesmu ili priču. Jedna od sestrični piše, onako za svoj gušt...kćer od jedne je slikarica...a pored jedne sam djevojčice zastala, ne znajuć točno čija je, jer me neodoljivo podsjetila na mog Gunđala kad je bio mali...Žalosna je spoznaja da nas tek sprovodi okupljaju, al takvo je vrijeme valjda došlo, svi jurimo ko ptice trkačice kroz ovaj život, i stalno patimo od kroničnog pomanjkanja vremena....al isprike za to jednostavno nema...
Isplakale smo se, nagrlile, napričale, požalile jedna drugoj, izmijenile brojeve mobitela...
Hvala ti Jabučice što si nas ponovno okupila...baš si faca;))))))
Nekako znam, da tamo gdje si sada, osim što beskrajno ljubiš, nasmijavaš svakog ko se pored tebe nađe....
Post je objavljen 29.07.2009. u 20:23 sati.