Vido Bogdanović
24.02.2009., utorak
KEJS STADI
|
Baš se nešto mislim kako bi bilo učinit jedan kejs stadi. Recimo, u nekoj pametnoj školi nastavnik da studentima zadatak da osmisle infrastrukturne preduvjete za razvoj neke grupe otoka. Pa izmisli, recimo, tri otoka nedaleko od nekakvoga grada kojemu gravitiraju, na svakome otoku 150 do 450 stanovnika. Da ne bi bilo komplicirano, cijeli kejs smjesti u Mediteran. Otočani se mogu bavit čemudrago, ribanjem, poljoprivredom, turizmom, obrtom i što ja znam čime se još čovjek može bavit na otocima. I kad im sve objasni, nastavnik im još jednom postavi zadatak, što to zajednica treba učinit kako bi se otoci razvijali, a ne odumirali. Studenti sjednu oko velikoga tavolina i što si reko keks u neformalnom brejn stormingu slože program razvoja infrastrukturnih objekata i operacija kao preduvjet garantiranog održivog razvitka života na otocima. Da pojednostavimo, studenti su redom nabrojili što otočanima treba osigurat kako ne bi bježali s otoka, nego tamo lijepo živjeli, volili se, uživali i ponešto radili. Tako bi prvo trebalo otoke dobro povezat s kopnom, onda treba osigurat pouzdanu opskrbu strujom i vodom, nije prioritet, ali trebalo bi imat i kanalizaciju. Naselja na otocima trebaju bit dobro osvijetljena da ne bi ko po noći upo u školjeru. U dobu globalnih komunikacija, otoke treba opremit suvremenom komunikacijskom opremom. Škoji trebaju imat vrtiće, škole, ambulante, pokoju biblioteku. Nisu studenti zaboravili ni bogomolje, što ti je otok bez barem 5-6 crkava! Eto kad bi zadane mediteranske otoke ovako opremili, zaključili studenti da bi to bio dovoljan preduvjet za nesmetan prosperitet. Teško je ne složit se s studentima i dat im 4 plus. Jer što bi to još trebala učinit zajednica? I kad onda izmišljeni kejs stadi prenesete na dubrovačke Elafite, vidite da studentski program ne drži vodu. Svim nastojanjima usprkos, značajnim lokalnim i državnim ulaganjima, život na Elafitima nikako da se pokrene. Ako usporedimo 1989. i 2009. lako je zaključit da je u proteklih 20 godina ostvaren ogroman napredak u ostvarenju svih sustavnih preduvjeta za nesmetan život na Kalamiti, Lopudu i Šipanu. Ajdemo redom.  Već dugo su Elafiti elektrificirani, opskrba se stalno poboljšava. Imaju napajanje s dva kraja, s Raca i s Orašca. Daljnji razvoj će zahtijevat povećanje kapaciteta, ali to ne bi trebo bit problem. Nakon baš dvadesetak godina izgradnje vodovoda, sva tri otoka su dobila pitku vodu s kraja. Kanalizacija još uvijek velikim dijelom nije riješena, ali složit će te se to ipak nije strateški problem. Još uvijek se duperaju fose, a može se očekivat da će za par godina sva tri otoka dobit suvremenu odvodnju otpadnih voda.  Nakon prije rata 1 (slovima: jedne) brodske linije dnevno legendarnim Perastom koji je uz Elafite servisiro i Mljet, nedjeljom i praznikom se nije moglo ni na otok ni s otoka, danas su Elafiti 4 (slovima: četiri) puta povezani s Dubrovnikom, nedjeljom i blagdanima jednom, a ljeti dva puta. Uz nagrađenu Postiru Elafite ponekad tiče i brzi katamaran na liniji za Mljet, a Šipan redovito pohodi i mljetski trajekt. Elafiti su sad tako povezani s kopnom da se može uredno živjet na otoku, a radit ili ić u školu u gradu. Na otoke se i s otoka može dopremit sve. Uz redovite brodske pruge Elafiti sad već imaju dvije gotovo redovite teretne službe. S otoka se redovito odvozi otpad, a na otoke se doprema svakakav materijal i plin. Otočani više ne moraju stavljat prst u more kako bi se spojili s cijelim svijetom. I na otoke je stigo svjetlovod koji ih je uz ranije komunikacijske ukv veze učinio ravnopravnim dijelom globalnog sela. Sva tri otoka imaju škole, Šipan čak dvije. Postoje i nekakve predškolske aktivnosti. Otoci imaju biblioteke, kulturna društva, računalne radionice. Svaki otok ima modernu ambulantu sa stalnim ili povremenim liječnikom i zubarom.  Crkve se uređuju i održavaju, otoci imaju stalne ili gostujuće župnike. Lokalni DVD-i su dobro opremljeni i svaki ima po nekoliko profesionalaca. Svaki otok ima barem jednoga čistaća. Sve su ceste, ulice i rive popločane, betonirane ili asfaltirane. Šipan je na poklon, ni kriv ni dužan, dobio i suvremenu uljaru. E sad, znate li vi što bi to još trebalo učinit na Elafitima pa da se život pokrene? Da gospodarska i životna aktivnost dođe barem na razinu 1989. Ne znate? Ne znam ni ja! Možda će najavljena rekonstrukcija rive u Luci napokon pokrenut Elafite?!? |
- 19:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #
23.02.2009., ponedjeljak
MAMMA MIA
 Kerina Mamma Mia me ponovo vratila starim pitanjima na koja još nema odgovora. Društvo ljudi Nazbilj je nevjerovatno umješno, uprav na veljunski način ukazalo na čini se nerješiv problem. Po njima je za sve kriva Dube, ali tako je to za maškarata. Sva se krivnja svali na Karnevala pa bio on i žensko. Znam da će mnogi odmahnut rukom i promrmljat da je sve to obično sranje u režiji gradskih danguba i balunijera kojima ne treba poklanjat pažnju. Ne znam, meni se čini da su Kera i ekipa jasno poručili javnosti da Grad umire, da ne vole ono što ih čeka, ismijali su takozvane poticajne mjere za oživljavanje Grada, poručili aktualnoj vlasti, ali čini mi se i svim ostalim vlastima da im ne vjeruju i da je vrijeme da pođu, i što je najvažnije, u toj maškaranoj uglazbljenoj priči ipak se provlačila i nit nade i veselja, vjere da ipak može bit bolje. Toliko opservacija i raspoloženja, poruka i nade zbiti u onih pola ure Abbinih glazbenih podloga zbilja je umješnost koja je ugrijala već prilično zahlađena dubrovačka srca. Sutra je Ultimi, pa onda Korizma. Možemo bit mirni, Kera će nas puštit na miru do Uskrsa, a možda se neće uspjet ni abrivat do izbora. Pa možda sve i glatko prođe. Proći će, ali se ništa neće riješit. Prije nekoliko mjeseci održana je javna tribina u organizaciji Androvoga HNS-a baš na temu Grada. Tribina se održala, čula se različita razmišljanja i dogodilo se – ništa! Ipak, na samoj tribini, uz brojne kritike i prijedloge, spomenuto je i osnovno pitanje, znamo li mi kakav Dubrovnik, pa time i Grad uopće želimo, kakav bi htjeli Grad da bude za pet, deset, dvadeset godina. Jedno je pitanje kako do tog cilja doć, a drugo, odnosno prvo, pitanje je što je cilj, kakva je vizija Grada. I tu se stalo. Ni makac. Izgleda da mi Dubrovčani ne znamo kakav Grad i grad želimo. I onda se događa da se život u gradu odvija stihijski, od dana do dana zavisno o trenutnim interesima i raspoloženju onih koji upravljaju, politički i ekonomski. Dugoročno gledano, ne samo da ne znamo kako oživit Grad, nego ne znamo ni kako bi tad oživljeni grad trebo izgledat. I zato je prvi zadatak postići konsenzus oko toga kakav Dubrovnik hoćemo. Nemojte se zavaravat, možda velikoj većini Dubrovčana uopće nije stalo što Grad umire. Možda je njima sasvim dobro u njihovim Lapadima, Gružima, Mokošicama, na Nuncijatama ili Montovjernama i s ovako polumrtvim Gradom. I tako do Grada ne idu nego za svetoga Vlaho, a ponekad i za otvaranje Igara i doček na Stradunu, ako ne pada kiša. I ne mogu nikako razumjet kako može bit dežurna apoteka na Stradunu ispod zvonika? Kojoj je to budali palo na pamet? Grad je za njih kamena atrakcija koja privlači svakojake namjernike od čega svi mi na ovaj ili onaj način živimo. I zato, maknite se iz Grada da unj stane što više turista kako bi zaradili što više solada. Veliki dio naših sugrađana nema senzibilitet prema Gradu, pa su se i na ovako jeftine i beznačajne „poticajne mjere“ narogušili. Što su oni u Gradu bolji od nas u Gružu??? Nitko nije ispitao i vrjednovao raspoloženje dubrovačke javnosti u odnosu na oblik i sadržaj življenja u ovemu gradu. Jedini koliko toliko vjerodostojni ispit raspoloženja jesu izbori na kojima ovakva razvojna orijentacija dobija ispod dvadeset posto podrške ukupnog odraslog građanstva i time 100 posto vlasti. E sad, kako doć do ključnog odgovora, kakav Dubrovnik želimo ili hoćemo? Tko ima viziju, ili tko misli da ima viziju Dubrovnika 2020? Jeste li ga čuli, jeste li ga vidjeli? Ja nisam, ni njega(nju), ni viziju. |
- 16:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #
22.02.2009., nedjelja
IMA SNIJEGA NEMA SNIJEGA
Snijeg koji je svakoga, a posebno komunalne službe i cestare, iznenadio pomalo nestaje. Ima ga tek šporkog po hladnim kantunima i pomalo po vrhovima brda. Svega smo se načitali o rijetkom snijegu u Dalmaciji, nagledali foto galerija i video reportaža. Čak smo i skijaše, one prave, a ne karnevalske, viđeli i na Stradunu gdje su se slalomili kroz vrata od Pila. Jučer, ili prekjučer, neznam više kad, čuo sam pravu kuriozitat koju nigdje nisam pročito niti čuo ili vidio s radia ili na televiziji. Dok se cijela Dalmacija pohajdučila u bilu boju, gdje je snijeg uz jaku buru gotovo zaustavio život od Zagore do pučinskih otoka, pa je tako i dubrovački aerodrom bio zaleđeno zatvoren dva dana, samo koju stotinu metara dalje prema istoku od kraja piste jedva da je promakla koja sramežljiva pahuljica. Od Komaja i Popovića prema istoku snijega ni za lijeka. Na žalost djece i radost komunalaca. I ajde sad budi pametan?  |
- 20:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.02.2009., petak
POS
|
Osiguranje krova nad glavom sigurno je, uz zdravlje i obrazovanje, prioritet svakog pojedinca. Mi koji smo imali sreće ugurat se pod ćaćin ili materin krov ne možemo ni zamislit o kako se velikoj podstanarskoj frustraciji i kasnije vlasničkom zadovoljstvu radi. Osim prepoznavanja potrebe za rješenje stambenog pitanja s čisto humanitarne strane, svaka zajednica to prepozna kao vrlo važan element ukupnih gospodarskih aktivnosti. Veliki broj naših sugrađana, pogotovo mladih, ne može sebi priuštit kupnju stana na tržištu gdje su cijene kvadrata osim realnim troškovima gradnje opterećene i ekstra profiterskim ambicijama graditelja i financijera. Pa tako često cijena stana na tržištu bude i do dva puta veća od same cijene koštanja. Time da nerijetko poduzetnici tek dio cijene naplaćuju preko računa, a ostatak u gotovini. Zato su za svaku pohvalu nastojanja zajednice da poticajnim mjerama iznađe načina omogućiti kupnju novoizgrađenog stana onima koji to sami ne bi uspjeli. Bez obzira na sve kontroverze, poticajna stanogradnja na hrvatski način pomalo, ali sigurno daje rezultate. Širom Hrvatske manje ili više obitelji osigurava krov nad glavom (i kušin pod glavom) uz pomoć države i lokalne zajednice. I osim što će se veliki broj naših mladih sugrađana skučit, angažira se i graditeljska operativa, proizvođači materijala i opreme. Još kad bi sav materijal i oprema bili domaće proizvodnje, ko bi nas fermo!  Nakon prvih posovih stanova u Mokošici, čujemo s Poglavarstva da se priprema izgradnja u Solitudu, Nuncijati i opet Mokošici. Tako i treba, još da se uspjelo nagovorit državu za POS u Karmenu, đe bi nam bio kraj. U ova pred krizna vremena strateška ulaganja u stvarne vrijednosti najbolji je način za suočit se s krizom. Mi Hrvati ne bi bili Hrvati da svaku dobru inicijativu ne pokušamo zloupotrebit. Tako bi bilo interesantno da gradska uprava napravi izvješće o tome ko je sad vlasnik svakog od posovih stanove u Mokošici, odnosno ko stvarno u njima stoji. Iako su država i grad sretnim posovcima poklonili gotovo pola vrijednosti stana, javna tajna je da je jedan dio stanova već preprodan, a da se dio stanove afitava. Drugim riječima, neki od posovaca nisu ni bili potrebiti stana osim za vlastitu špekulaciju, preprodajom ili afitavanjem. Koliko se zna, jedan od osnovnih uvjeta za kvalifikaciju na posovu listu jest neimanje nekretnina. Tako recimo, mi koji stojimo u obiteljskim kućama koje su na roditeljima, ili čak na noni i babi, uguramo se na posovu listu ko da nemamo ništa, kupimo stan u pola cijene i onda ga otplaćujemo kroz afit ili prodamo i zaradimo oko 1.000 eura po kvadratu. I nastavimo živjet ko što smo i dosad živjeli. Sjećam se prve ture dodjele zemljišta braniteljima za samogradnju obiteljskih kuća. Lijepo se proveo natječaj, isparceliralo zemljište u Hladnici, napravio detaljan plan i braniteljima poklonile parcele za izgradnju kuća od oko 200 kvadrata. Dvoje ili troje branitelja je odma prodalo parcele pa su na njima nikle poslovno stambene zgrade za tržište, otvorio se čak i popularni pab. Ostali su zgradili dvostruko ili trostruko veće zgrade i dio prodali ili iznajmili. Jasno, ne prihvaćajući obavezu plaćanja komunalnog doprinosa za višak kvadrata koje su izgradili i kapitalizirali. Tako se, ko i u posovim stanovima, dobra ideja i namjera okrenula sama protiv sebe. Kad nešto radiš u dobroj vjeri, ne pada ti na pamet osigurat se ugovornim odredbama protiv zloupotreba. Jednostavno, od te vrste ljudi ne očekuješ zloupotrebe i prevare. Ko što je trebalo kod dodjele zemljišta braniteljima tako je trebalo i kod ugovaranja kupnje posovih stanova u ugovore unijeti odredbe kojima bi se spriječile zloupotrebe ili, u najgorem slučaju, zajednici vratile poklonjene vrijednosti. Kako bi ih mogli dobiti oni kojima je uistinu potrebno. |
- 14:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #
15.02.2009., nedjelja
POLEDICA
|
Prije nekoliko dana sam u novinama naletio na naslove o tome kako su neki oprali novac HŽ-ovih društava. Nije mi bilo jasno što bi HŽ trebao prati pare, a onda sam shvatio da je ekipa jednostavno pokrala HŽ. Ne znam zbog čega novinari upotrebljavaju termin „pranje novca“ za običnu krađu ili pronevjeru. „Pranje novca“ se odnosi na potpuno drugi proces kojim se nepropisno stečeni novac legalizira. Sad već vjerovatno ekipa iz HŽ-a pere novac koji je prvo ukrala. Vole se neodgovarajuće upotrebljavat trendi termini pa je tako naša gradska vlast prije nekoliko mjeseci optuživala vlasnike zgrada na Pilama da „reketare“ Grad u pokušaju kupoprodaje tih zgrada. Koliko znam, naziv reket, osim tenisa, odnosi se na sasvim drugi oblik neprihvatljivog ponašanja gdje se manjim ili većim poduzetnicima uvjetuje koliko toliko neometano poslovanje kontinuiranim plaćanjem danka svakojakim razbojničkim družinama, a ponekad i predstavnicima nadležne vlasti. Kad je riječ o stavu vlasnika zgrada na Pilama, onda je to skoro pa legalna tržna kategorija, vlasnici su ocijenili da bi mogli steći ekstra profit zbog nezamjenjive potrebe Grada za njihovim zgradama. Ako pak govorimo o etičkoj kategoriji njihovog postupka, onda možemo reć da se radi o svojevrsnoj ucjeni, a ne reketu. Kod nedavno pohapšenih poreznika u Zagrebu riječ je o očitoj korupciji. Ako bi poreznici sustavno tražili dlaku u jaju te time natjerali poduzetnika da im plaća redovitu pinku da bi ga ostavili na miru, to bi opet bio klasični reket. Reket je i kad najmoprimac ili koncesionar redovito plaća pinku onome ili onima koji su mu pogodovali kod dodjele prostora ili koncesije. Oni koji pinku primaju ipak rađe govore o proviziji. Kad recimo gradonačelniku mediteranskog grada padne na pamet razbit dosadu gradske dječice omogućavanjem egzotične zabave ko što je recimo klizanje, a u gradskoj kasi nema predviđene solde za najam klizališta, najjednostavnije je pozvat sve poduzetnike koji rade za Grad ili ga snabdijevaju da dobrotvorno skupe solde i sponzoriraju dječju zabavu. Kako bi se to zvalo? Pa vjerovatno poledica.  |
- 21:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.02.2009., petak
NACIONALNA KLADIONICA
|
Burza, odnosno burze postale su neizbježne i nezamjenjive institucije liberalnih kapitalizama, i ne samo liberalnih, već i onih kontroliranih ko što je kinesko. Stanje burze pretenđa biti jedan od osnovnih indikatora gospodarskog stanja određene zajednice, nacionalnog i globalnog tržišta. Većina nas je burzu i dionice prihvatila zdravo za gotovo uglavnom nemajući s time nikakve veze. Osim uređenja vlasničkih odnosa i vrjednovanja dionica trgovačkih društava kroz provjeru na otvorenom tržištu, burza bi trebale biti vrlo važan mehanizam promicanja i realizacije ulaganja slobodnog kapitala širokog spektra vlasništva. Na taj način bi burza predstavljala vrlo snažan akcelerator nacionalne ekonomije. Nažalost, taj vid burzovnih aktivnosti na našoj jedinoj burzi gotovo je zanemariv, i ukupne „investicijske“ aktivnosti svode se na špekulativne kupoprodaje postojećih dionica u nadi ostvarenja brze zarade bez ikakvih poreznih obveza. Na što mislim? Pa mislim na to da određeno trgovačko društvo čije dionice kotiraju na burzi recimo zadnjih desetak godina nema ama baš nikakve koristi od toga da netko prodava, a netko kupuje njihove dionice. Društvo posluje kako posluje bez obzira na to koliki je promet ostvaren na kupoprodaji njegovih dionica, odnosno kako se kreće cijena dionice. Isto tako, nikakvu konkretnu korist nema ni zajednica iz burzovnih operacije budući se ne plaća porez na promet dionica niti porez na dobit iz trgovine dionicama. Vrlo rijetki su primjeri gdje su neka društva emitirala dionice preko burze i na taj način privukla slobodni kapital koji su izravno koristili za svoje razvojne programe. U ovakvim slučajevima je korist višestruka budući se slobodni kapital različitog porijekla institucionalno koristi za gospodarski razvitak određenog društva, područja, branše. Kupovanje ili ulaganje u emitirane dionice jest investicija, odnosno kupci emitiranih dionica mogu bit smatrani investitorima gdje osim vlastitom interesu doprinose općedruštvenom probitku. S druge strane, kupoprodaja postojećih dionica je obična ili složena, jeftina ili skupa špekulacija posljedica koje je isključivo dobitak ili gubitak samog investitora, oprostite špekulanta. Kupovanje dionica po svojoj prirodi nije po ničemu različito od sve popularnijeg klađenja u kladionicama. Time da je klađenje društveno poštenije budući da je opterećeno vrlo ozbiljnim porezima. Znajući sve ovo, začuđuje falsitat hrvatske Vlade koja je u dva navrata navlačila građane da čak i uz zaduživanje ostvare brzu i neoporezivu zaradu kupnjom dionica HT-a i INA-e iako od toga ni HT, ni INA, ni građani, a ni država nisu imali nikakve koristi. Uglavnom su i građani i država popušili na tim financijskim operacijama, a banke ko i obično pokupile vrhnje i odnijele ga vanka. Ako država uistinu želi uključiti slobodni kapital građana, kojeg navodno ima preko 100 milijardi kuna na štednji, u za zajednicu korisne projekte, a što bi i građanima investitorima donijelo veći prihod nego kamate na štednju, onda bi ta pametna država trebala osmislit nisko rizične strateške projekte i animirati građane da ih svojim kapitalom suinvestiraju. Mislim da nije potrebno ni nabrajat sve prednosti takvog financiranja u usporedbi s domaćim i stranim zaduživanjem. Samo da ne padne nekome na pamet navuć građane da investiraju u sulude projekte ko što je Pelješki most. Dok Vlada bude burzu tretirala ko nacionalnu kladionicu dotle će CROBEX biti tek pokazatelj dobre ili loše sreće angažiranih špekulanata koji toliko vole kad im se tepa „investitori“. |
- 21:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #
12.02.2009., četvrtak
HRVATSKI PORTAFOJ U HRVATSKOM ŠPAGU
|
1971. sam imo 17 godina, 1972. osamnest. Maturiro i pošo u Zagreb na studije. Moram priznat da nijesam bio potpuno svjestan što se zaista događa oko Hrvatskog proljeća, glave su nam bile pune drugih stvari. Ipak, kad neko spomene 1971. to me odma asocira na hrvatski portafoj u hrvatskom špagu (hrvatski novčanik u hrvatskom džepu), hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i Hrvatsku u Ujedinjene narode. To su bili otprilike lajt motivi po kojima smo prepoznavali ideje Proljeća mi politički autsajderi i neznalice, mali Hrvati. Koncem osamdesetih stare ideje su oživjele, izvukle se iz naftalina stare parole, dodalo granicu na Drini, pretvorbu i privatizaciju pa krenulo. Čvrsto se odlučilo spriječit Beograd da otima naše, hrvatske solde, odlučilo se imat svoju, hrvatsku vojsku, učlanit se u UN ko samostalna država, likvidirat društveno vlasništvo, smanjit broj ne Hrvata u Hrvatskoj, ispravit nezadovoljavajući zemljopisni oblik države, itd., itd. Ključno je ipak ostalo ono hrvatski portafoj u hrvatskom špagu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu. I sad gotovo 40 godine nakon Proljeća i dvadesetak godina od početka demokratskih promjena dobro bi bilo podvuć crtu i vidjet đe nam je portafoj, a đe puška. Portafoj sigurno nije u Beogradu, ali nije ni u Zagrebu, nije u hrvatskom špagu. Financijska industrija koja je skoro cijela u rukama stranaca sve naše solde isisa u neke europske i svjetske novčanike. Sve to potpomažu cijele privredne grane pod kontrolom stranaca, a i domaći tajkuni su skužili da je portafoje najbolje držat ofšor. Vanjski dug naše vjerovnike čini imaocima svih naših portafoja, onih već postojećih i onih koje tek trebamo punit. Bez ikakvih izgleda da će nam portafoje ikad vratit. S hrvatskom puškom je malo složenija situacija. Hrvatska puška (pogotovo pištolj) možda i jest hrvatska, ali javlja se pitanje gdje nam ide hrvatsko rame. Sad je već izvjesno da hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu neće zapovijedat hrvatska glava. Ulaskom u NATO postajemo kotačić u svjetskoj imperijalnoj mašineriji. Možda bi trebalo kao anti dot pokrenuti inicijativu hrvatski vojnik na hrvatskom tlu. Tako bi sve bilo jednostavnije i poštenije. A ne da nas tjeraju kupovat rashodovane finske fregate kako bi se u Mediteranu mogli igrat rata za niko ne zna čije interese. Možda admiral zna ukoliko je u međuvremenu naučio Engleski. Još su na taj skrap stavili imena Vukovara i Dubrovnika!?! P.S. Ako ste sinoć slušali Sanadera, Šukera i društvo, poruka vam je jasna. Ostajemo gdje jesmo (u govnima) i ne talasajte! A u međuvremenu se može pročitat što o našemu stanju misli Ante Marković. |
- 10:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
11.02.2009., srijeda
ANKETE
|
Za moj gust, predizborna atmosfera se presporo zagrijava. Vlahušić je tih, Vićan nesto, jedino Šuica vješto koristi svoj položaj i naše solde. Mora bit da se Andro i Pero držu one o kokotima koji prerano zakukuriču. Zanimljivo je kako se sve stranke i potencijalni kandidati svako malo pozivaju na ankete. I onda vuku predizborne poteze prema rezultatima anketa. Tako je i Taja prepustila mjesto Andru, Čačić najavljuje „relevantne“ ankete, a danas i Jambo odgađa odluku do nakon ankete. Lijevo, desno, po sredini, sam ili s Haesesom? Odlučit će nakon što dobije rezultate ankete. Nije u cijelu godinu saborovanja izgovorio koliko se danas nahvalio za uru vremena u Duba. Emisiju bi trebalo preimenovat iz Pogledi u Litaonica. Ne možemo u najljepšoj hrvatskoj županiji doć k sebi od blagodati koje nas zapljuskuju kroz minulu godinu kako nas zastupa Jambo uz pomoć Dube, Taje i Frana. Propito smo se preporodili. Ma vratimo se anketama. Kad već političari i njihove stranke toliko drže do anketa, pa onda moramo birat između kandidata koje u prvi plan izbace ankete, zašto uopće održavamo izbore.? Zašto se lijepo ne dogovore političke elite i provedu relevantnu anketu na malo većem uzorku i sastave vlast prema rezultatima ankete. To bi bilo puno praktičnije i jeftinije. E malo sutra. Ankete služe tek toliko da bi elita nametnula željene startne položaje. A onda se pojave svijetli primjeri ko što su Mesić ili Obama i startavši s 0% anketne podrške trijumfalno oderu anketne favorite. Ne možemo se nadat nikakvim promjenama od ovih koji se pozivaju na ankete. Ukoliko želite promjene glasajte za one kojih nema u anketama.  |
- 17:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.02.2009., utorak
KO TO MORE PLATIT ?
|
Nikad se nijesam smatro posebno pametnim. Divim se mudrim i kreativnim, maštovitim ljudima koji brzo i precizno sagledaju problem i činjenice, i onda predložu suvislo rješenje koje ima glavu i rep, zato na svako zašto. S druge strane, ne bi reko ni da sam glup. I tako ni glup ni pametan promatram i slušam što se događa oko ove recesije i/ili krize. Nakon evo već nekoliko mjeseci ne mogu nego mislit da se u ovoj našoj jadnoj zemlji ne zna ko pije, a ko plaća. Svaka čast svim našim akademicima, profesurima, doturima, ekonomistima, ministrima, političarima, analitičarima, kolumnistima, novinarima – svega smo se naslušali i pročitali od BDP-u, PDV-u, stopi gospodarskog rasta, vanjskoj zaduženosti, unutrašnjoj zaduženosti, solventnosti, likvidnosti, stabilnom tečaju kune, deprecijaciji, inflaciji, kamatama, itd. itd., ali još uvijek nijesmo čuli (1) dijagnozu stanja u koje smo zapali i (2) terapiju za eliminaciju bolesnog stanja, odnosno izlječenje. Sigurno ste čuli ulično objašnjenje svega ovega, kad susjed izgubi poso onda je to recesija, a kad sam ostaneš bez posla e to je kriza. Ne znam jeste li čuli onu hadezeovu, stigli smo na rub ponora – IDEMO DALJE! Začudio me neki dan ministar Šuker isprovociran Vidoševićevim napuštanjem broda koji tone i sumornom prognozom o desetogodišnjem oporavku. Šuki je izjavio da ekonomski analitičari predviđaju oporavak iz krize već u 2010. Nije mi jasno što se imamo oporavljat iz krize kad naša Vlada na čelu s premjerom i uz pomoć Predsjednika upravo tvrdi da mi uopće nijesmo u krizi nego nas je recesija ko očešala. Šalu na stranu. Meni osobno potpuno je jasno što se događa. Propali smo iz jednostavnog razloga što smo od 1990., a možda i od ranije, kontinuirano više trošili nego stvarali. Zajednicu smo održavali u životu prodajom osobnog i javnog (nacionalnog) kapitala i svekolikim zaduživanjem. Upravo negdje u vrijeme kad više nemamo što prodat (i kad nema kupaca) i kad smo prestali bit kreditno sposobni, dogodio se svjetski ekonomski krah koji naš bankrot samo ubrzava. Iz dijagnoze koja stane u jednu rečenicu slijedi i terapija opet od jedne rečenice, trebamo smanjit troškove i povećat proizvodnju (stvarati nove vrijednosti). Terapija koja vrijedi za pojedinca vrijedi i za obitelj, poduzeće, grad i cijelu državu. Moramo shvatit da ne smijemo trošit ono što nemamo i ono što realno u budućnosti nećemo imat. Znam da okrećete očima čudeći se kako je Bogdanović otkrio vruću vodu. Možda je to tek vruća voda i za naše političke i ekonomske elite koje jednostavno nemaju muda naciji to reć, a još manje provest. Ne znam hoće li sistem izdržat do izbora, ali u svakom slučaju iz krize će nas izvlačit stečajni upravitelj, bilo to 2010. ili za deset godina. Često se sjetim izjave profesora Radmana koji je u jednom razgovoru otprilike rekao da se ljudska zajednica sastoji od onih koji stvaraju nove vrijednosti i parazita. E sad, zna li itko, je li itko izračuno koliko u 4,5 milijuna ljudi treba stvaratelja novih vrijednosti e da bi ko zajednica, ko nacija, ko država bili na pozitivnoj nuli??? Odnosno, može li i teoretski aktualno novostvorena vrijednost u Hrvatskoj održat sustav kakav jest sa svim čatima birokratima, političarima, bankarima, osiguravateljima, vojnicima, policajcima, vatrogascima, penzionerima, braniteljima, djecom, omladinom, bolesnim i nemoćnim, sportašima, arenama itd. itd.??? Očito da ne može!! Sjetim se često još jednog zanimljivog podatka. Prosječna dob odlaska u penziju u Hrvatskoj jest 55 godina. U našem uzoru Irskoj (čak i nju trese predrecesijska febra) prosjek je 66 godina. Razlika je dakle 11 godina. To znači da za našu penzionersku populaciju od oko milijun penzionera kroz jedanest godina uz mizernu prosječnu penziju od hiljadu kuna treba izbursat oko 132.000.000.000 kuna (132 millijarde kuna) za razliku od Irske koja bi za svojih fiktivnih milijun penzinera uplatila 0 Eura i još bi oni 11 godina uplaćivali porez i doprinose. Ako je prosječna penzija 2 tisuće kuna onda smo soto 264 milijarde kuna uvećano za izgubljene poreze i doprinose. Ako se ovakav trend odlaska u mirovinu nastavi (55 godina) to znači da će država svaki mjesec plaćat 2 milijarde kuna penzija više nego da nam ljudi idu u penziju s 66 godina. Rekli bi Splićani, ko to more platit? Niko! Ovaj financijski apsurd je tragičan jer penzioneri uz pomoć glupave države kradu budućnost vlastitoj djeci i unucima. A ja ću za koji dan navršit 55 godina. Neću više nizat ovakve razoružavajuće primjere financijskog perpetum mobila na hrvatski način. Dovoljno sam pokvario raspoloženje i sebi i vama. Pričekajmo sutra kad će Sanaderov trust mozgova nakon što nas je uvalio objasnit naciji kako će nas vadit iz govana, ili tek poručit da ne talasamo. |
- 21:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.02.2009., subota
SVI NA LOKRUM
Još jedan zgodan predizborni regalić koji će razveselit barem neke. Nakon klizališta na Peskariji, stanovnici Grada dobili su besplatne karte za Lokrum. Iako je prvi zamotan u brigu o najmlađima, a drugi u poticajne mjere za stanovnike stare gradske jezgre, poruka je jasna, ako se hoćete klizat i dogodine, glasajte za mene, ako hoćete i u sezoni 2010. mukte na Lokrum, glasajte za mene. Što ćeš, takav je život. Sve ima svoju cijenu.  Lokrum Gradu i jest prirodni đardin, šteta je da ga više i češće ne posjećujemo, i stanovnici Grada i mi izvan Grada koji bi trebali plaćat. Nažalost, kao ni već prije nekoliko mjeseci uvedene poticajne mjere, tako ni ova najnovija neće za rezultat imat revitalizirani Grad već će tek poslužit za stjecanje jeftinih političkih poena. Zašto neće poslužit? Jednostavno zato jer nisu dio ozbiljnog i sustavnog projekta oživljavanja Grada, već paušalne mjere kojima se nastoji zaustaviti i skrenuti rastuće nezadovoljstvo javnosti. Moramo se pogledati u zrcalo i priznati da mi ne znamo kakav Grad uistinu hoćemo, kako taj Grad treba izgledat i kakav mu treba bit sadržaj. Ne postoji vizija o Gradu 2010., 2015., 2020. ili 2025. godine. Ako u svome življenju ili djelovanju nemamo viziju ili jasno definirani cilj onda znači da lutamo i paušalno odlučujemo i radimo od prilike do prilike. Pa kako ispadne. Obično skupo i nesvrhovito. Zašto ovo pišem? Pa zato što sam prije nekoliko dana slušo gradonačelnicu u Duba na radiju kako se demagoški opravdava od svega što joj ne odgovara. Među ostalim „nije znala“ ni koliko ima zaposlenih u gradu. Kako je mogla znat kad ih već ima 220, a da nitko pa vjerovatno ni ona ne znaju što ta vojska radi. Nego vratimo se Gradu. U istoj emisiji gradonačelnica je nezadovoljstvo načinom korištenja prostora u Gradu opravdavala nenadležnošću gradske uprave i imovinskim stanjem gdje je malo što ostalo gradsko. Ispada da bi sve u Gradu trebalo bit u vlasništvu grada e da bi gradska uprava mogla dovest Grad u zadovoljavajuće stanje. Zaboravlja se da postoji nešto što se zove regulativa uz pomoć koje uspješna uprava, ko što sama riječ govori, regulira stanje u svojoj zoni odgovornosti. Jedan od neiskorištenih alata u postupku upravljanja Gradom jest Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara iz 1999. Tako recimo članak 34. u svom 1. stavku kaže: Namjenu i način uporabe nepokretnoga kulturnoga dobra rješenjem utvrđuje nadležno tijelo, a po prethodno pribavljenom mišljenju gradskog ili općinskog poglavarstva, odnosno poglavarstva Grada Zagreba. Članak 57. je još učinkovitiji: Radi zaštite i očuvanja kulturno-povijesne cjeline donosi se urbanistički plan uređenja, sukladno propisima o prostornom uređenju i ovom Zakonu. Iz samo ove dvije zakonske odredbe razvidno je da gradska uprava ima mogućnosti upravljati kulturno-povijesnom cjelinom za koju je odgovorna, jasno ukoliko hoće ili ukoliko joj se to isplati. Dubrovačka gradska uprava očito nema namjeru preuzet datu odgovornost jer do danas nije izradila niti donijela urbanistički plan uređenja za Grad i kontaktne zone koji čine kulturno spomeničku cjelinu upisanu u registar UNESCO-a. Rađe je pokrenula postupak izrade parcijalnog plana za Pile i počela s rušenjem elemenata kulturno-spomeničke cjeline. Istovremeno dok kukaju zbog navodne nemoći u sprječavanju loših sadržaja u Gradu, u zgradi bivšeg Atlasa na Pilama, na samom ulazu u grad izvrsnosti, i to samo u jednom dijelu prizemlja niče DM butiga. Odgovorit će, pa to nije naše i mi tu nismo nadležni. Nadležni smo ako hoćemo bit nadležni, a bili smo i još nadležniji dok je Grad Dubrovnik ima plombu u vlastovnici za tu zgradu i zgradu na Luži. Kao što su misteriozno nestale te plombe, tako su i zgrade čarolijom prestale biti vlasništvo Atlasa d.d. i postale vlasništvo Atlas nekretnine d.o.o. Ili je možda to dogovoreno za boravka u Čileu? |
- 20:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
05.02.2009., četvrtak
UBIJMO I LAPAD
Sreća da Lapad nije nekakav ponton nego je na tvrdome. Koliko avidni investitori namjeravaju u njega natrpat uz pomoć politike i prostornih planera, lijepo bi potonuo. I zadnjoj je budali jasno da je Lapad već preizgrađen, odnosno urbano preopterećen. Zelene površine su svedene na objektivni minimum, postojeća infrastruktura je preopterećena. Fizički, Lapad je spojen s ostatkom svijeta preko raskrižja na igralištu koje i izvan sezone kad je pola hotela zatvoreno nekoliko sati dnevno jedva propušta uglavnom domaći promet, a da ne govorimo o gužvama na Stanici Lapad i Okružnome. Uz postojeće stambene i poslovne objekte, a nemojmo zaboravit i bolnicu, na ovaj ograničeni prostor u narednih nekoliko godina namjerava se utrpati druga faza stambenog naselja Solitudo, turističke vile u auto kampu i kongresno-koncertni centar na teniskim igralištima na Babinom kuku, nogometni stadion s poslovnim centrom i garažom, a Franićev monstrum u Uvali je već dobio zastrašujuće konture. Iako kažu da još nije gotovo. Ne treba bit urbanist pa zaključit da će novo planirani sadržaji uz namjeravano povećanje kapaciteta postojećih hotela, te postojeće objekte i aktivnosti jednostavno zagušit, blokirat Lapad. Ili možda prostorni planeri i nadležni političari ne znaju predvidjet što će se dogodit kad se usele novi stanari, stignu gosti u nove smještajne jedinice, na stadion stigne 5.000 gledatelja, a u kongresni centar 3.000 sudionika i još 200 gledatelja u Ingrin multiplex. Sve njih treba nečim dovest i odvest, svi hoće klimu i rasvjetu, svi bi se tuširali i potegli vodu. Očito investitori, planeri i političari prvo trebaju sve to izgradit e da bi onda shvatili da je to bio idiotski plan. I tad će tražit interventna rješenja. Ko i tunel između garaže i Pila. Umjesto tunela ovdje će jedino rješenje bit most između Babinog Kuka i Lozice, četverotračni! Eto opet posla za Juru Radića. |
- 21:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
04.02.2009., srijeda
SVETI VLAHO BRANITELJ
|
Prošo je još jedan sveti Vlaho. Kažu po 1037. put. I opet je učinio mali mirakul. Šilok je puštio misu i procesiju, a onda je počela kiša. Evo još pada. Ove godine sam na sajmu kupio motiku i sjekiricu. Motiku duge palice da se ne moram sagibat, bolu me krsta. Rina je pitala Nonu oće li je vodit u recesiju i na grličanje. Bili su na procesiji gdje Rina nije uspjela viđet glavu svetoga Vlaha jer su je zaklonile nekakve koltrine. Zbog gužve nije uspjela ni prić crkvi, a kamoli se grličat. Jutros već kašlje. Valjda će dogodine bit bolje sreće. Po 1038. put. Mene brine neka druga zbunjoza. Svake godine za svetoga Vlaha, baš ko i za svetoga Nikolu, govoru da su oni, oni sveci, a ne oni koji govoru, spasili Grad u nedavnoj agresiji, 1991. i 1992., ali uglavnom 1991. Stalno spominju zagovor svetoga Vlaha i čudo koje je učinio spašavajući Dubrovnik valjda kroz cijelu agresiju, a sveti Nikola uglavnom na 6. prosinca 1991. Stjecajem raznijeh okolnosti u to doba sam bio u Gradu i oko Grada, i moram priznat da nijesam primijetio baš neko čudo kojim je Grad obranjen, osim lude hrabrosti i određenosti malobrojnih branitelja. Vjerujem da su mnogi, a pogotovo mnoge u skloništima sazivali pomoć svih svetaca redom, a najviše svetijeh Vlaha i Nikole. Ma koliko se sjećam, a to nije bilo tako davno, neprijatelje, takozvanu JNA, agresore, četnike, srbo-crnogorce, zovite te spobode kako hoćete, od Debelog Brijega, preko Brgata i Čepikuća do Bistrine i Stona zaustavljali su te od Belvedera preko Srđa do Sustjepana zaustavili dubrovački mladići i pokoja cura potpomognuti junacima koji su se probili u opsjednuti Dubrovnik pomoć u obrani. Reći će molitelji da bi uzaludni bili braniteljski trudi i hrabrost da nije bilo svete pomoći. Ne znam, možda? Ali sam siguran da bi uzaludne bile molitve da nije bilo branitelja koji su svojim tijelima i skromnim oružjem zaustavili neprijatelja. I njih dvjestotinjak živote uložili u tu obranu. Kad sam se koncem listopada 1991. našo u Stonu nakon što smo na Grbljavi preživjeli namještanu zasjedu Jugomornarice vjerojatno bi se i ja zaputio u svijet da sam tad imo ikakve dokumente sa sobom. Lijepo bi svratio do Rima, skupio par paketa pomoći i možda lakše uspostavio vezu sa svetijem Vlahom preko Vatikanske centrale. Zamolio bi ga da spasi njegov i naš Dubrovnik. Nakon što bi on uz pomoć svetoga Nikole obranio Grad i rašćero mrske četnike, lijepo bi se vratio ko i oni iz Istre, Zagreba, Amerike, Minhena, Bečkog Novog Mesta i s govornice svake godine zahvaljivo svecima na pomoći. A braniteljima i braniteljskim udrugama udijelio mrvice kako ne bi kontrestali sad već utvrđenu povijest. Mnogostruko ponovljena priča postaje istina, isto ko što je prije nekoliko dana ponovo obilježena godišnjica operacije Maslenica kao navodno prve napadne i oslobodilačke operacije Hrvatske vojske. Kako smo brzo zaboravili da je prva oslobodilačka operacija HV bilo deblokada Dubrovnika punih 6 mjeseci ranije i oslobađanje Konavala nakon 3 mjeseca, sve 1992. Nitko nije smatrao potrebnim na to upozorit, ni molitelji, ni branitelji. Možda se sjeti sveti Vlaho. |
- 17:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.02.2009., nedjelja
KRIMINALNA ORGANIZACIJA
|
U zadnje doba često se sjetim Račanove rečenice izrečene pred gotovo 19 godina okarakteriziravši rastući Hadeze kao "stranku opasnih namjera“. To je tad bila procjena, a sad bi se već moglo nazvati potvrđenom činjenicom. Možda ne baš u smislu kako je to Račan predviđao, ali u svakom slučaju, bilanca Hadezeovog četrnaestogodišnjeg upravljanja jednaka je katastrofi kako za ukupne nacionalne interese tako i interese svakog pojedinca. Kad se razmotre "postignuća“ njihovog upravljanja Hrvatskom, Račanova kvalifikacija se čini preblagom. Za moj sustav vrijednosti, za načela i standarde na kojima sam odrastao, Hadeze se slobodno može nazvati "kriminalnom organizacijom“. Previše je razloga i argumenata za ovakvu kvalifikaciju, zasad evo samo tri: (1) Hrvatska državna vlast koju je apsolutno kontrolirao Hadeze nacionalizirala je, odnosno bez ikakve naknade prenijela u vlasništvo države ukupno "društveno vlasništvo“, odnosno ukupno nacionalno bogatstvo. Bez obzira koliko političari i "stručnjaci“ tvrdili da društvenom vlasništvu nije bilo moguće odrediti vlasnika, moguće je bez ikakve dvojbe zaključiti da društveno vlasništvo NIJE bilo vlasništvo države. Prema tome, u procesu pretvorbe po pravilima koje je donijela Hadezeova vlast ukupni nacionalni kapital je otet od stvarnih titulara tog kapitala, državljana Republike Hrvatske. Kad netko nešto otme od nekoga, to je kriminal. A kad netko pripremi pravila kako bi ta otimačina bila legalna, onda je to organizirani, ili čak institucionalizirani kriminal. (2) U Ustavu Republike Hrvatske, članak 1. stavak 2. stoji: U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Hadeze jest na krilima volje naroda, na lažnim i praznim obećanjima osvojio vlast, ali onda ukupan politički sustav tako organizirao da se samo poslušni i podobni mogu približit zoni odlučivanja. Ogromnoj većini „slobodnih i ravnopravnih državljana“ ostavljeno je tek da na izborima biraju između kombinacija i kandidata predloženih od stranačkih šefova. U tako postavljenom sistemu nemoguće su bilo kakve sustavne promjene ako tako ne odluči politička elita bez obzira na boju. Oduzeti pripadnicima pravo koje proizlazi iz najvišeg zakonskog akta njihove zajednice jest politički kriminal. Stoga bi taj stavak Ustava možda trebalo promijeniti da glasi: U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz političkih stranaka i pripada političkim elitama koje na izborima izaberu slobodni i ravnopravni državljani. (3) Osim što je opljačkala nacionalnu imovinu te obespravila svoje državljane koji su najvećim dijelom tu imovinu i stvorili, vlast u Republici Hrvatskoj kojom je 14 godina upravljao Hadeze, jest ugrozila strateške nacionalne interese tako što je (a) gotovo ugasila baznu industriju, (b) ukupno bankarstvo prepustila strancima, (c) telekomunikacije prepustila strancima, (d) veliki dio elektronskih i pisanih medija prepustila strancima, (e) veći dio turističke industrije prepustila strancima, (f) dopustila monopolizaciju proizvodnje, prerade i distribucije hrane pod stranim nadzorom, (g) kontrolu nacionalne energetske tvrtke prepustila strancima, (h) regionalnog farmaceutskog lidera prepustila strancima, (i) zapovijedanje vojskom prepustila stranoj vojnoj organizaciji, iiiiiii, je li vam dosta? Meni jest! Vjerojatno u svim ovim postupcima ima i kriminala, ali bi ove postupke rađe nazvao izdajom, ili zbog ukupnog obima i pričinjene štete nacionalnim interesima – veleizdajom. Zbog svega ovega u zadnje vrijeme mi je nelagodno i neugodno, ili bolje reć mučno. Stranka kojoj pripadam i koja se kroz povijest dičila svojom dosljednošću u odnosu na visoke etičke standarde, iz dana u dan sve više postaje podrepak Hadezeu odričući se naslijeđenih vrijednosti izvorne Radićevštine. Zbog dobrobiti zajednice? Nemojte me nasmijavat. A Račan? Očito je mislio na nešto drugo, jer, kad je imo priliku nije učinio ništa kako bi ispravio učinjene nepravde. Štoviše, njegova koalicijska vlada nastavila je istim kursom. |
- 21:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||