Osiguranje krova nad glavom sigurno je, uz zdravlje i obrazovanje, prioritet svakog pojedinca. Mi koji smo imali sreće ugurat se pod ćaćin ili materin krov ne možemo ni zamislit o kako se velikoj podstanarskoj frustraciji i kasnije vlasničkom zadovoljstvu radi.
Osim prepoznavanja potrebe za rješenje stambenog pitanja s čisto humanitarne strane, svaka zajednica to prepozna kao vrlo važan element ukupnih gospodarskih aktivnosti. Veliki broj naših sugrađana, pogotovo mladih, ne može sebi priuštit kupnju stana na tržištu gdje su cijene kvadrata osim realnim troškovima gradnje opterećene i ekstra profiterskim ambicijama graditelja i financijera. Pa tako često cijena stana na tržištu bude i do dva puta veća od same cijene koštanja. Time da nerijetko poduzetnici tek dio cijene naplaćuju preko računa, a ostatak u gotovini.
Zato su za svaku pohvalu nastojanja zajednice da poticajnim mjerama iznađe načina omogućiti kupnju novoizgrađenog stana onima koji to sami ne bi uspjeli. Bez obzira na sve kontroverze, poticajna stanogradnja na hrvatski način pomalo, ali sigurno daje rezultate. Širom Hrvatske manje ili više obitelji osigurava krov nad glavom (i kušin pod glavom) uz pomoć države i lokalne zajednice. I osim što će se veliki broj naših mladih sugrađana skučit, angažira se i graditeljska operativa, proizvođači materijala i opreme. Još kad bi sav materijal i oprema bili domaće proizvodnje, ko bi nas fermo!

Nakon prvih posovih stanova u Mokošici, čujemo s Poglavarstva da se priprema izgradnja u Solitudu, Nuncijati i opet Mokošici. Tako i treba, još da se uspjelo nagovorit državu za POS u Karmenu, đe bi nam bio kraj. U ova pred krizna vremena strateška ulaganja u stvarne vrijednosti najbolji je način za suočit se s krizom.
Mi Hrvati ne bi bili Hrvati da svaku dobru inicijativu ne pokušamo zloupotrebit. Tako bi bilo interesantno da gradska uprava napravi izvješće o tome ko je sad vlasnik svakog od posovih stanove u Mokošici, odnosno ko stvarno u njima stoji. Iako su država i grad sretnim posovcima poklonili gotovo pola vrijednosti stana, javna tajna je da je jedan dio stanova već preprodan, a da se dio stanove afitava. Drugim riječima, neki od posovaca nisu ni bili potrebiti stana osim za vlastitu špekulaciju, preprodajom ili afitavanjem.
Koliko se zna, jedan od osnovnih uvjeta za kvalifikaciju na posovu listu jest neimanje nekretnina. Tako recimo, mi koji stojimo u obiteljskim kućama koje su na roditeljima, ili čak na noni i babi, uguramo se na posovu listu ko da nemamo ništa, kupimo stan u pola cijene i onda ga otplaćujemo kroz afit ili prodamo i zaradimo oko 1.000 eura po kvadratu. I nastavimo živjet ko što smo i dosad živjeli.
Sjećam se prve ture dodjele zemljišta braniteljima za samogradnju obiteljskih kuća. Lijepo se proveo natječaj, isparceliralo zemljište u Hladnici, napravio detaljan plan i braniteljima poklonile parcele za izgradnju kuća od oko 200 kvadrata. Dvoje ili troje branitelja je odma prodalo parcele pa su na njima nikle poslovno stambene zgrade za tržište, otvorio se čak i popularni pab. Ostali su zgradili dvostruko ili trostruko veće zgrade i dio prodali ili iznajmili. Jasno, ne prihvaćajući obavezu plaćanja komunalnog doprinosa za višak kvadrata koje su izgradili i kapitalizirali. Tako se, ko i u posovim stanovima, dobra ideja i namjera okrenula sama protiv sebe.
Kad nešto radiš u dobroj vjeri, ne pada ti na pamet osigurat se ugovornim odredbama protiv zloupotreba. Jednostavno, od te vrste ljudi ne očekuješ zloupotrebe i prevare. Ko što je trebalo kod dodjele zemljišta braniteljima tako je trebalo i kod ugovaranja kupnje posovih stanova u ugovore unijeti odredbe kojima bi se spriječile zloupotrebe ili, u najgorem slučaju, zajednici vratile poklonjene vrijednosti. Kako bi ih mogli dobiti oni kojima je uistinu potrebno.
Post je objavljen 20.02.2009. u 14:24 sati.