Vido Bogdanović
13.02.2009., petak
NACIONALNA KLADIONICA
|
Burza, odnosno burze postale su neizbježne i nezamjenjive institucije liberalnih kapitalizama, i ne samo liberalnih, već i onih kontroliranih ko što je kinesko. Stanje burze pretenđa biti jedan od osnovnih indikatora gospodarskog stanja određene zajednice, nacionalnog i globalnog tržišta. Većina nas je burzu i dionice prihvatila zdravo za gotovo uglavnom nemajući s time nikakve veze. Osim uređenja vlasničkih odnosa i vrjednovanja dionica trgovačkih društava kroz provjeru na otvorenom tržištu, burza bi trebale biti vrlo važan mehanizam promicanja i realizacije ulaganja slobodnog kapitala širokog spektra vlasništva. Na taj način bi burza predstavljala vrlo snažan akcelerator nacionalne ekonomije. Nažalost, taj vid burzovnih aktivnosti na našoj jedinoj burzi gotovo je zanemariv, i ukupne „investicijske“ aktivnosti svode se na špekulativne kupoprodaje postojećih dionica u nadi ostvarenja brze zarade bez ikakvih poreznih obveza. Na što mislim? Pa mislim na to da određeno trgovačko društvo čije dionice kotiraju na burzi recimo zadnjih desetak godina nema ama baš nikakve koristi od toga da netko prodava, a netko kupuje njihove dionice. Društvo posluje kako posluje bez obzira na to koliki je promet ostvaren na kupoprodaji njegovih dionica, odnosno kako se kreće cijena dionice. Isto tako, nikakvu konkretnu korist nema ni zajednica iz burzovnih operacije budući se ne plaća porez na promet dionica niti porez na dobit iz trgovine dionicama. Vrlo rijetki su primjeri gdje su neka društva emitirala dionice preko burze i na taj način privukla slobodni kapital koji su izravno koristili za svoje razvojne programe. U ovakvim slučajevima je korist višestruka budući se slobodni kapital različitog porijekla institucionalno koristi za gospodarski razvitak određenog društva, područja, branše. Kupovanje ili ulaganje u emitirane dionice jest investicija, odnosno kupci emitiranih dionica mogu bit smatrani investitorima gdje osim vlastitom interesu doprinose općedruštvenom probitku. S druge strane, kupoprodaja postojećih dionica je obična ili složena, jeftina ili skupa špekulacija posljedica koje je isključivo dobitak ili gubitak samog investitora, oprostite špekulanta. Kupovanje dionica po svojoj prirodi nije po ničemu različito od sve popularnijeg klađenja u kladionicama. Time da je klađenje društveno poštenije budući da je opterećeno vrlo ozbiljnim porezima. Znajući sve ovo, začuđuje falsitat hrvatske Vlade koja je u dva navrata navlačila građane da čak i uz zaduživanje ostvare brzu i neoporezivu zaradu kupnjom dionica HT-a i INA-e iako od toga ni HT, ni INA, ni građani, a ni država nisu imali nikakve koristi. Uglavnom su i građani i država popušili na tim financijskim operacijama, a banke ko i obično pokupile vrhnje i odnijele ga vanka. Ako država uistinu želi uključiti slobodni kapital građana, kojeg navodno ima preko 100 milijardi kuna na štednji, u za zajednicu korisne projekte, a što bi i građanima investitorima donijelo veći prihod nego kamate na štednju, onda bi ta pametna država trebala osmislit nisko rizične strateške projekte i animirati građane da ih svojim kapitalom suinvestiraju. Mislim da nije potrebno ni nabrajat sve prednosti takvog financiranja u usporedbi s domaćim i stranim zaduživanjem. Samo da ne padne nekome na pamet navuć građane da investiraju u sulude projekte ko što je Pelješki most. Dok Vlada bude burzu tretirala ko nacionalnu kladionicu dotle će CROBEX biti tek pokazatelj dobre ili loše sreće angažiranih špekulanata koji toliko vole kad im se tepa „investitori“. |
- 21:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||