Nikad se nijesam smatro posebno pametnim. Divim se mudrim i kreativnim, maštovitim ljudima koji brzo i precizno sagledaju problem i činjenice, i onda predložu suvislo rješenje koje ima glavu i rep, zato na svako zašto.
S druge strane, ne bi reko ni da sam glup. I tako ni glup ni pametan promatram i slušam što se događa oko ove recesije i/ili krize. Nakon evo već nekoliko mjeseci ne mogu nego mislit da se u ovoj našoj jadnoj zemlji ne zna ko pije, a ko plaća.
Svaka čast svim našim akademicima, profesurima, doturima, ekonomistima, ministrima, političarima, analitičarima, kolumnistima, novinarima – svega smo se naslušali i pročitali od BDP-u, PDV-u, stopi gospodarskog rasta, vanjskoj zaduženosti, unutrašnjoj zaduženosti, solventnosti, likvidnosti, stabilnom tečaju kune, deprecijaciji, inflaciji, kamatama, itd. itd., ali još uvijek nijesmo čuli (1) dijagnozu stanja u koje smo zapali i (2) terapiju za eliminaciju bolesnog stanja, odnosno izlječenje.
Sigurno ste čuli ulično objašnjenje svega ovega, kad susjed izgubi poso onda je to recesija, a kad sam ostaneš bez posla e to je kriza.
Ne znam jeste li čuli onu hadezeovu, stigli smo na rub ponora – IDEMO DALJE!
Začudio me neki dan ministar Šuker isprovociran Vidoševićevim napuštanjem broda koji tone i sumornom prognozom o desetogodišnjem oporavku. Šuki je izjavio da ekonomski analitičari predviđaju oporavak iz krize već u 2010. Nije mi jasno što se imamo oporavljat iz krize kad naša Vlada na čelu s premjerom i uz pomoć Predsjednika upravo tvrdi da mi uopće nijesmo u krizi nego nas je recesija ko očešala.
Šalu na stranu. Meni osobno potpuno je jasno što se događa. Propali smo iz jednostavnog razloga što smo od 1990., a možda i od ranije, kontinuirano više trošili nego stvarali. Zajednicu smo održavali u životu prodajom osobnog i javnog (nacionalnog) kapitala i svekolikim zaduživanjem. Upravo negdje u vrijeme kad više nemamo što prodat (i kad nema kupaca) i kad smo prestali bit kreditno sposobni, dogodio se svjetski ekonomski krah koji naš bankrot samo ubrzava.
Iz dijagnoze koja stane u jednu rečenicu slijedi i terapija opet od jedne rečenice, trebamo smanjit troškove i povećat proizvodnju (stvarati nove vrijednosti). Terapija koja vrijedi za pojedinca vrijedi i za obitelj, poduzeće, grad i cijelu državu. Moramo shvatit da ne smijemo trošit ono što nemamo i ono što realno u budućnosti nećemo imat.
Znam da okrećete očima čudeći se kako je Bogdanović otkrio vruću vodu. Možda je to tek vruća voda i za naše političke i ekonomske elite koje jednostavno nemaju muda naciji to reć, a još manje provest. Ne znam hoće li sistem izdržat do izbora, ali u svakom slučaju iz krize će nas izvlačit stečajni upravitelj, bilo to 2010. ili za deset godina.
Često se sjetim izjave profesora Radmana koji je u jednom razgovoru otprilike rekao da se ljudska zajednica sastoji od onih koji stvaraju nove vrijednosti i parazita. E sad, zna li itko, je li itko izračuno koliko u 4,5 milijuna ljudi treba stvaratelja novih vrijednosti e da bi ko zajednica, ko nacija, ko država bili na pozitivnoj nuli??? Odnosno, može li i teoretski aktualno novostvorena vrijednost u Hrvatskoj održat sustav kakav jest sa svim čatima birokratima, političarima, bankarima, osiguravateljima, vojnicima, policajcima, vatrogascima, penzionerima, braniteljima, djecom, omladinom, bolesnim i nemoćnim, sportašima, arenama itd. itd.??? Očito da ne može!!
Sjetim se često još jednog zanimljivog podatka. Prosječna dob odlaska u penziju u Hrvatskoj jest 55 godina. U našem uzoru Irskoj (čak i nju trese predrecesijska febra) prosjek je 66 godina. Razlika je dakle 11 godina. To znači da za našu penzionersku populaciju od oko milijun penzionera kroz jedanest godina uz mizernu prosječnu penziju od hiljadu kuna treba izbursat oko 132.000.000.000 kuna (132 millijarde kuna) za razliku od Irske koja bi za svojih fiktivnih milijun penzinera uplatila 0 Eura i još bi oni 11 godina uplaćivali porez i doprinose. Ako je prosječna penzija 2 tisuće kuna onda smo soto 264 milijarde kuna uvećano za izgubljene poreze i doprinose. Ako se ovakav trend odlaska u mirovinu nastavi (55 godina) to znači da će država svaki mjesec plaćat 2 milijarde kuna penzija više nego da nam ljudi idu u penziju s 66 godina. Rekli bi Splićani, ko to more platit? Niko! Ovaj financijski apsurd je tragičan jer penzioneri uz pomoć glupave države kradu budućnost vlastitoj djeci i unucima. A ja ću za koji dan navršit 55 godina.
Neću više nizat ovakve razoružavajuće primjere financijskog perpetum mobila na hrvatski način. Dovoljno sam pokvario raspoloženje i sebi i vama. Pričekajmo sutra kad će Sanaderov trust mozgova nakon što nas je uvalio objasnit naciji kako će nas vadit iz govana, ili tek poručit da ne talasamo.
Post je objavljen 10.02.2009. u 21:53 sati.