Vido Bogdanović

23.02.2009., ponedjeljak

MAMMA MIA

Kerina Mamma Mia me ponovo vratila starim pitanjima na koja još nema odgovora. Društvo ljudi Nazbilj je nevjerovatno umješno, uprav na veljunski način ukazalo na čini se nerješiv problem. Po njima je za sve kriva Dube, ali tako je to za maškarata. Sva se krivnja svali na Karnevala pa bio on i žensko. Znam da će mnogi odmahnut rukom i promrmljat da je sve to obično sranje u režiji gradskih danguba i balunijera kojima ne treba poklanjat pažnju. Ne znam, meni se čini da su Kera i ekipa jasno poručili javnosti da Grad umire, da ne vole ono što ih čeka, ismijali su takozvane poticajne mjere za oživljavanje Grada, poručili aktualnoj vlasti, ali čini mi se i svim ostalim vlastima da im ne vjeruju i da je vrijeme da pođu, i što je najvažnije, u toj maškaranoj uglazbljenoj priči ipak se provlačila i nit nade i veselja, vjere da ipak može bit bolje. Toliko opservacija i raspoloženja, poruka i nade zbiti u onih pola ure Abbinih glazbenih podloga zbilja je umješnost koja je ugrijala već prilično zahlađena dubrovačka srca. Sutra je Ultimi, pa onda Korizma. Možemo bit mirni, Kera će nas puštit na miru do Uskrsa, a možda se neće uspjet ni abrivat do izbora. Pa možda sve i glatko prođe. Proći će, ali se ništa neće riješit. Prije nekoliko mjeseci održana je javna tribina u organizaciji Androvoga HNS-a baš na temu Grada. Tribina se održala, čula se različita razmišljanja i dogodilo se – ništa! Ipak, na samoj tribini, uz brojne kritike i prijedloge, spomenuto je i osnovno pitanje, znamo li mi kakav Dubrovnik, pa time i Grad uopće želimo, kakav bi htjeli Grad da bude za pet, deset, dvadeset godina. Jedno je pitanje kako do tog cilja doć, a drugo, odnosno prvo, pitanje je što je cilj, kakva je vizija Grada. I tu se stalo. Ni makac. Izgleda da mi Dubrovčani ne znamo kakav Grad i grad želimo. I onda se događa da se život u gradu odvija stihijski, od dana do dana zavisno o trenutnim interesima i raspoloženju onih koji upravljaju, politički i ekonomski. Dugoročno gledano, ne samo da ne znamo kako oživit Grad, nego ne znamo ni kako bi tad oživljeni grad trebo izgledat. I zato je prvi zadatak postići konsenzus oko toga kakav Dubrovnik hoćemo. Nemojte se zavaravat, možda velikoj većini Dubrovčana uopće nije stalo što Grad umire. Možda je njima sasvim dobro u njihovim Lapadima, Gružima, Mokošicama, na Nuncijatama ili Montovjernama i s ovako polumrtvim Gradom. I tako do Grada ne idu nego za svetoga Vlaho, a ponekad i za otvaranje Igara i doček na Stradunu, ako ne pada kiša. I ne mogu nikako razumjet kako može bit dežurna apoteka na Stradunu ispod zvonika? Kojoj je to budali palo na pamet? Grad je za njih kamena atrakcija koja privlači svakojake namjernike od čega svi mi na ovaj ili onaj način živimo. I zato, maknite se iz Grada da unj stane što više turista kako bi zaradili što više solada. Veliki dio naših sugrađana nema senzibilitet prema Gradu, pa su se i na ovako jeftine i beznačajne „poticajne mjere“ narogušili. Što su oni u Gradu bolji od nas u Gružu??? Nitko nije ispitao i vrjednovao raspoloženje dubrovačke javnosti u odnosu na oblik i sadržaj življenja u ovemu gradu. Jedini koliko toliko vjerodostojni ispit raspoloženja jesu izbori na kojima ovakva razvojna orijentacija dobija ispod dvadeset posto podrške ukupnog odraslog građanstva i time 100 posto vlasti. E sad, kako doć do ključnog odgovora, kakav Dubrovnik želimo ili hoćemo? Tko ima viziju, ili tko misli da ima viziju Dubrovnika 2020? Jeste li ga čuli, jeste li ga vidjeli? Ja nisam, ni njega(nju), ni viziju.

- 16:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #