Prošo je još jedan sveti Vlaho. Kažu po 1037. put. I opet je učinio mali mirakul. Šilok je puštio misu i procesiju, a onda je počela kiša. Evo još pada. Ove godine sam na sajmu kupio motiku i sjekiricu. Motiku duge palice da se ne moram sagibat, bolu me krsta. Rina je pitala Nonu oće li je vodit u recesiju i na grličanje. Bili su na procesiji gdje Rina nije uspjela viđet glavu svetoga Vlaha jer su je zaklonile nekakve koltrine. Zbog gužve nije uspjela ni prić crkvi, a kamoli se grličat. Jutros već kašlje. Valjda će dogodine bit bolje sreće. Po 1038. put.
Mene brine neka druga zbunjoza. Svake godine za svetoga Vlaha, baš ko i za svetoga Nikolu, govoru da su oni, oni sveci, a ne oni koji govoru, spasili Grad u nedavnoj agresiji, 1991. i 1992., ali uglavnom 1991. Stalno spominju zagovor svetoga Vlaha i čudo koje je učinio spašavajući Dubrovnik valjda kroz cijelu agresiju, a sveti Nikola uglavnom na 6. prosinca 1991. Stjecajem raznijeh okolnosti u to doba sam bio u Gradu i oko Grada, i moram priznat da nijesam primijetio baš neko čudo kojim je Grad obranjen, osim lude hrabrosti i određenosti malobrojnih branitelja. Vjerujem da su mnogi, a pogotovo mnoge u skloništima sazivali pomoć svih svetaca redom, a najviše svetijeh Vlaha i Nikole. Ma koliko se sjećam, a to nije bilo tako davno, neprijatelje, takozvanu JNA, agresore, četnike, srbo-crnogorce, zovite te spobode kako hoćete, od Debelog Brijega, preko Brgata i Čepikuća do Bistrine i Stona zaustavljali su te od Belvedera preko Srđa do Sustjepana zaustavili dubrovački mladići i pokoja cura potpomognuti junacima koji su se probili u opsjednuti Dubrovnik pomoć u obrani.
Reći će molitelji da bi uzaludni bili braniteljski trudi i hrabrost da nije bilo svete pomoći. Ne znam, možda? Ali sam siguran da bi uzaludne bile molitve da nije bilo branitelja koji su svojim tijelima i skromnim oružjem zaustavili neprijatelja. I njih dvjestotinjak živote uložili u tu obranu.
Kad sam se koncem listopada 1991. našo u Stonu nakon što smo na Grbljavi preživjeli namještanu zasjedu Jugomornarice vjerojatno bi se i ja zaputio u svijet da sam tad imo ikakve dokumente sa sobom. Lijepo bi svratio do Rima, skupio par paketa pomoći i možda lakše uspostavio vezu sa svetijem Vlahom preko Vatikanske centrale. Zamolio bi ga da spasi njegov i naš Dubrovnik. Nakon što bi on uz pomoć svetoga Nikole obranio Grad i rašćero mrske četnike, lijepo bi se vratio ko i oni iz Istre, Zagreba, Amerike, Minhena, Bečkog Novog Mesta i s govornice svake godine zahvaljivo svecima na pomoći. A braniteljima i braniteljskim udrugama udijelio mrvice kako ne bi kontrestali sad već utvrđenu povijest.
Mnogostruko ponovljena priča postaje istina, isto ko što je prije nekoliko dana ponovo obilježena godišnjica operacije Maslenica kao navodno prve napadne i oslobodilačke operacije Hrvatske vojske. Kako smo brzo zaboravili da je prva oslobodilačka operacija HV bilo deblokada Dubrovnika punih 6 mjeseci ranije i oslobađanje Konavala nakon 3 mjeseca, sve 1992. Nitko nije smatrao potrebnim na to upozorit, ni molitelji, ni branitelji. Možda se sjeti sveti Vlaho.
Post je objavljen 04.02.2009. u 17:45 sati.