Kompromis
8: Kompromis
Ubrzanim sam hodom koračao prema vili Craneovih dok mi je svaku česticu tijela prožimala čežnja da što prije stignem tamo.
Praktički sam vukao Annu kojoj zasigurno ništa nije bilo jasno. Vjetar mi je šibao već umrtvljeno lice, ali snijeg je stao. Nije više bilo mećave, nije više bilo grmljavine ni munja. Možda mi se samo pričinilo, ali mislim da nije – gusti nanosi slojevitih, baršunastih oblaka polako su se prorijedili.
„Luke, čekaj malo“, psikala je Anna.
„Sve ću ti objasniti kad stignemo“, promrsio sam i još malo ubrzao korak, netom se prskajući bljuzgavicom s asfalta.
Nakon još nekoliko takvih smušenih minuta, stigli smo pred golemu klasicističku kuću. Pokucao sam na vrata, a ona su se gotovo trenutačno otvorila. Na dovratku je stajao Eric, prekrasan kao i uvijek. Izgledao je zbunjeno.
„Luke, kako to da…“, počeo je, ali prekinuo sam ga.
„Trebam Amy“, zamalo sam pobjedonosno uzviknuo. Primijetio sam da Anna s moje lijeve strane izgleda unezvjereno. Ušao sam u kuću. Nisam uspio ni prijeći predvorje, a u dnu stubišta s rukohvatom od rezbarenog mahagonija stajala je Amy. Njezina je tajanstvena ljepota potpuno ispunila prostoriju.
„Je li sve u redu, Luke?“ upitala je zabrinuto, krenuvši prema meni, a na ramenima joj je plesala kosa boje tamnog zlata.
„O, da“, dahnuo sam, a glas mi je drhtao od zatomljenog trijumfa.
Sumnjičavo me odmjerila, a zatim naškubila usne, suzila oči u proreze i ukrstila ruke. Pričekala je, pa sam iskoristio priliku da nastavim: „Pristajem na rođendansku proslavu“, izletjelo mi je iz usta.
U sljedećem sam trenutku primijetio da je Amy otvorila usta, skamenjena od šoka.
„Da, dobro si me čula.“
Malo se pribrala, pročistivši grlo, a onda se zagledala u mene kao da ulaže sve svoje napore da bi mi iščitala misli.
„Ali?“ glatko je upitala.
Nasmijao sam se, a onda joj odgovorio: „Zapravo nije toliko loše. Samo od tebe tražim kompromis. Misliš li da se možeš nositi s time?“
Nedokučivo me pogledala. Nije mi promaklo da je pogledom okrznula Annu, ali onda je opet zurila u mene, a ja sam nagađao da se u njezinom mozgu vrte deseci ideja i zamisli koje je moj izopačeni um mogao smisliti. Opustila je ruke i malo raširila oči. Zatim je podbočila desnu ruku, poput manekenke.
„Dobro…pričaj.“ Rekla je poput trbuhozborca, usne su joj se jedva micale, a lice joj je ostalo bezizražajno i hladno.
„Anna, bi li ti htjela…?“ upitao sam je, ali odmah me prekinula, izgledajući bijesno.
„Ne! Ne bih!“, o da, bila je ljuta. Htio sam se ispričati, ali nisam se mogao koncentrirati ni na što drugo osim svoje famozne ideje. Pretpostavljam da bih i ja bio ljut da me netko vuče po gradu a onda razvlači misteriju – pa makar to razvlačenje trajalo minutu. Uostalom, nije joj trebalo previše živciranja sad kad hoće u časopisu napraviti takvu strahovitu promjenu. Obećao sam si – iako neverbalno – da ću se okaniti navike da vučem ljude po gradu i da tajim važne informacije od dotičnih.
„Oh…no, dobro…“, nervozno sam promrmljao, „Dakle, Anna je odlučila da će uvesti neke promjene u Snap…“, krišom sam je pogledao, a taj mi je pogled otkrio da i dalje izgleda gnjevno, ali bilo je očito da joj je laknulo što se približavamo biti problema i što će uskoro saznati o čemu se radi, „…neke velike promjene, zapravo, početkom svibnja, koje će vam, siguran sam, objasniti kad se prestane duriti“, otrovno sam je pogledao, a onda se opet okrenuo k Amy, „ali pustimo to. Svi znamo da se za takve prilike pripremaju domjenci, dobro, zabave…zar ne?“
Amy je naglo suzila oči, djelujući poput lavice koja će zgrabiti janje/antilopu/gazelu. Malo sam ustuknuo, ali sam samouvjereno nastavio, iako sam znao da je Amy provalila moju igru.
„Budući da ja povremeno objavljujem svoje radove u časopisu, nema razloga da ja ne budem tamo, zar ne? Pa zašto onda ne bi, kad će se već zabava održati početkom svibnja, zašto onda ne bi ujedno to bila i moja rođendanska proslava?“
Začuo sam gromki smijeh sa strane. Okrenuo sam se i vidio kako Eric i – tu sam ostao zbunjen, odakle se on pojavio? – Michael pucaju od smijeha.
„E, sad te sredio, sekice!“ protisnuo je Michael između napada smijeha.
Pogledao sam Amy. Uspravila se do svoje pune visine, izgledajući zastrašujuće, vampirski i predivno u istom trenutku, a onda se kroz tu ledenu masku probio topao osmijeh.
Anna je sad izgledala kao da razmatra tu mogućnost, budući da sam joj jednom prilikom spomenuo imaginarni rat koji Craneovi i ja vodimo, a čiji će pobjednik imati pravo odlučiti o tom presudnom i svetom događaju – mojoj rođendanskoj proslavi.
„Dobro, recimo da pristanem na to“, počela je Amy, rastrgana između potrebe da me zagrli (zato što sam pristao na razmetljivu proslavu) i da se duri na mene (zato što sam je – barem jednom u životu – nadmudrio), „proslava se mora održati u muzeju.“
„Da, izgleda da mora“, dahnuo sam, pomirivši se s tom tužnom istinom.
„I ja moram biti ta koja će organizirati proslavu“, nastavila je, a ja sam se uzbunio. Morao sam paziti da joj ne dopustim da prijeđe granicu.
„Oh, naravno, ali u tome ću ti i ja pomoći“, izrekao sam prilično kategorički, iskreno se nadajući da će me Amy ozbiljno shvatiti.
Anna je stajala pokraj nas, zajedno s Ericom i Michaelom, a sve su troje imali osmjehe od uha do uha na licima. Annin sam tumačio tako da sam pretpostavio da je presretna što ćemo se Amy i ja pobrinuti za proslavu – očito joj se nije dalo razbijati glavu oko toga i bila je oduševljena što je izbjegla taj metak, dok su Eric i Michael jednostavno bili presretni što sam ja uspio slomiti Amyn pritisak. Kako okrutno prema njoj. Amy je znala da joj se smiju, pa čak i da će je zadirkivati kasnije zbog toga – što me, usput budi rečeno, negdje u dubini svijesti vrijeđalo; zar su zbilja mislili da sam tako glup? – ali ponijela se poput dame; otmjeno je i sa stilom istrpjela njihovo ruganje.
„U redu. Dogovoreno“, rekla je Amy, prihvativši poraz – koji zapravo nije poraz.
Bio sam apsolutno oduševljen činjenicom da je pristala – ali čekaj; vampiri igraju prljavo, zar ne? Bolje da se odmah riješim svake sumnje.
„Sigurno?“ sumnjičavo sam upitao, suzivši oči. Nasmijala se zbog moje blesavosti.
„Naravno. Oboje smo na dobitku.“
Prišla mi je i zagrlila me. Dodir njezinog hladnog tijela me stresao, ali čim sam joj uzvratio zagrljaj, htio sam da on traje zauvijek. Sviđala mi je njezina hladnoća, sviđala mi se – ona. Nasilno je prekinula tu iluziju savršenstva nježno se odmaknuvši od mene i rekla: „ Sad kad smo to riješili, možemo se baciti na planiranje zar ne?“
Nasmijao sam se i kimnuo. Krenuli smo gore, prema njezinoj sobi, kako bismo počeli s pripremama za zabavu, rame uz rame, bok uz bok – izaberite jedno – ostavivši Annu, Michaela i Erica u prilično krhkom stanju, osupnute šokom što je Amy tako dobro podnijela „poraz“.
I ja sam joj se divio, imajući na umu da sam ja grozan gubitnik. Nasmijao sam se samo za sebe i produžio stubama.
|