Cloudly Sky, Crystal Rain, Orphic Storm

utorak, 15.01.2008.

Svetište

14: Svetište



Grozna je istina kopala put do mojeg mozga, ali nisam joj dopustio. Nisam sebi dopustio da povjerujem, da si priznam.
Vinuo sam se u zrak, izvan dometa blještavih čarolija. Sablasno sam lebdio pod srebrnim mjesecom, nebeskim svjedokom ovog događaja, tragedije koju sam silno želio zataškati.
Preda mnom se uzdizala prekrasna gotička rozeta, prožeta šarenim stakalcima. Ispod nje se nalazio svojevrstan balkon, ulaz na drugi kat.
Vidio sam samo slap tamne kose kako je zamakao iza portala – i obrušio sam se.
Munjevito sam udario u kameni pod ispred portala i ponovno preuzeo svoje obličje.
Polaganim sam korakom ušao.
Prostorija je bila duga, mnogo uža od duljine, visoka, velika. Svod je bio tipičan primjer gotike, taman, vjerojatno tamnoplav, ali sada crn, osut zlatim zvijezdama. Dvorana je sa svih strana bila ostakljena. Šareni vitraji su sablasno osvjetljavali prostor nejasnim, mutnim sjajem. Prozori su bili vrlo visoki i uski. Da nije bilo lijepih, kamenih potpornih stupova, prostorija bi bila potpuno ostakljena sa strane. Donji dio prostorije nije bio ostakljen. Duž zidova su se protezali gotički ukrasi, stupići i niše. Na svakom od velikih potpornih stupova je bio jedan kip. Te prazne oči svetaca su izgledale zastrašujuće u toj polutami. Osuđujuće, a nekako prestrašeno. Prostorija je izgledala prekrasno, jezivo. Ne bi mi smetalo da sada i ovdje padnem mrtav.
Na kraju dvorane, polukružno oblikovanom, stajao je uzvišeni , pozlaćeni gotički luk, a pod njim je bila ona – Bellatrix Nightroad.
Odvratna, odurna, gnusna.
Nasmijala se zvonkim sopranom: „Što je, Lucase? Nešto nije u redu?“
„Šuti, Bellatrix.“ Upozorio sam je tihim, ubojitim glasom.
„oooo…pa što se dogodilo, ha?“ izazivala je tim istim sopranom, sada grozno tepajući.
„Šuti, gaduro!“ Siknuo sam na nju, a glas mi je podrhtavao od bijesa. Čuo sam svoj glas još nekoliko puta u jeci koja je jenjavala, baš kao što će i moj život.
Iako smo bili na suprotnim krajevima te velike prostorije, osjetio sam da je razrogačila oči.
„Ma kako se usuđuješ, balavče…Creatura Obscurae! Kriknula je.
Iz ničega je iznikla stotina stvorenja. Prodorno su ciktali, zamahujući kožastim krilima. Šišmiši. Jurili su na mene.
Finite!“ Povikao sam.
Dvorana se ispunila zlatnim sjajem. Svi su šišmiši prsnuli u tisućama i tisućama zlatnih iskrica i kapela je na trenutak izgledala potpuno osvijetljena, kao danju.
Zatim je sve ugaslo.
„Umri!“ Vrisnuo sam na Bellatrix i uperio prste u nju.
U tom sam trenutku začuo hujanje. Pogled mi je poletio prema stropu. Nešto se komešalo pod gredama.
Zatim se stup dima sablasno spustio sa stropa i udario o pod ispred Bellatrix. Traci crnog dima su oblikovali figuru, visoku, mušku siluetu.
Odjednom sam gledao u naočitog muškarca, raskuštrane kose, čvrste vilice, u elegantnom, iako staromodnom, crnom odjelu.
Izgledao je prilično lijepo, ali oči su mu bile zle, podle – i gledale su mene.
„Bellatrix, možeš ići.“ Prozborio je baritonom. Govorio je britanskim naglaskom.
„Molim? Jamese, ne…je li tebi jasno tko je ovo?“ u Bellatrixinu glasu se čula nota histerije.
James. Sve mi je bilo jasno. Najveći crni mag današnjice, Loganov šef. Šef Victorije, Edwarda i Marca.
„Tvoj nećak, pretpostavljam?“ Prvi je put otrgnuo pogled od mene i pogledao Bellatrix. Nešto je bilo skriveno u tom pogledu, jer je Bellatrix izgledala kao da shvaća, iako joj se iz izraza čitalo da je razočarana. Maknula se u stranu, praćena mojim gnjevnim pogledom.
James je ponovo pogledao mene i ispružio desnu ruku.
Zatim se nekoliko stvari dogodilo vrlo brzo.
Mlaz plavičaste svjetlosti je suknuo prema meni, a ja sam još uvijek krajičkom oka gledao u Bellatrix.
Ona je bila kod jedne od niša, u čučnju. Odjednom je buknula u zelenoj vatri, čeznutljivim me pogledom motreći sve dok se njezin lik nije izgubio u plamenoj buktinji. Vatra je ugasla, a Bellatrix više nije bilo.
Zamahnuo sam rukama i mlaz svjetlosti se odbio od nevidljive barijere, mreškajući zrak u koncentričnim kružnicama.
„Vrlo dobro, Lucase.“ Dobacio mi je James, već se spremajući za sljedeći potez.
„Ne zovi me Lucas.“ Procijedio sam kroz zube. Nisam više nikada htio čuti da me netko oslovljava tim imenom. Bellatrix ga je izgovorila. Mrzio sam ga.
Iz Jamesovog dlana je, poput zmije, izletio srebrnasti lanac i počeo se ovijati oko mene kao kavez. Znao sam da će se jednom stegnuti i zarobiti me.
Pribrao sam se, bijesan, izmučen. Raskrilio sam ruke, sklopio oči i treći put u toj noći kriknuo: „Bombarda!“
Čarolija se raširila prostorijom kao sfera. Lanac je popucao i nestao u srebrnastom dimu. A onda se začuo gromoglasni prasak.
Svi su prekrasni vitraji s bočne strane popucali. Razbili su se na sitne komadiće i izbili se iz okana. Poletjeli su preko prostorije uz glasno zveckanje. Kapelu je ispunila kristalna kiša. Šarena su se stakalca obrušavala prema tlu, glasno prskajući i zveckajući.
Nakon nekoliko predugih sekundi, sve je utihnulo.
Dvoranu je obavio hladan zrak. Na mjestu raskošnih gotičkih vitraja sad su bile rupe, tek su pokoji komadići stakla ostali pričvršćeni uz rubove. Čarolija je nanijela štetu i kipovima. Mnogi su kameni udovi i glave ležali da podu, mnogo je sitnih komadića kamena bilo prosuto.
James je zapanjeno gledao, očito osupnut.
„Dakle, otpustio si malo gnjeva nakon što ti je mamica poginula.“ Dahnuo je.
Kad je to izgovorio, popucao sam i ja. Izgovorio je to naglas, više to ne može povući. Izgubio sam snagu u nogama i pao na koljena. Ruke su mi ostale beživotno ležati uz tijelo, a iz umornih očiju, koje su vidjele jednostavno previše, slijevale su se suze. Više nisam mogao razmišljati. Htio sam ovdje skončati, napokon naći mir.
Začuo sam korake. Mnogo koraka.
U Sainte Chapelle su ušli i drugi.
Čuo sam zgrožene uzdahe. Netko mi je pomogao da se osovim na noge, nisam znao tko – netko tvrd i hladan. Zatim sam vidio Annu sa svoje desne strane. Razrogačenih očiju punih nevjerice, prošla je pokraj mene, piljeći u Jamesa.
I on je izgledao jednako zatečeno.
„Ti…“ prošaptala je Anna.
James se zlobno nasmiješio, a onda su ga obavili zeleni plamenovi.
Njegove su oči sjajile čak i u toj blještavoj vatri. Osmjeh je titrao sve dok se potpuno nije izgubio u divljoj lomači. Vatra je ugasla.
Odmaknuo sam se od osobe koja me pridržavala i zateturao prema izlazu. Naslonio sam se na ogradu i pogledao mjesec. Više nije blještao onim lijepim, srebrnastim sjajem. Sada sam na rubovima vidio primjesu crvene. Izgledao je sablasno, strašno. Okupala ga je krvava nijansa, a ja više nisam mogao gledati u njega. Koljena su mi zaklecala, a oči sklopile.
Image Hosted by ImageShack.us

-13:33- Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>