Pariz
12: Pariz
Užas mi je skamenjivao tijelo.
Deset je prilika u crnom stegnulo obruč oko nas. Bili su još samo nekoliko metara udaljeni od nas, u tom savršenom krugu, gdje smo Eric i ja bili zarobljeni u toj jednoj središnjoj točci – bez izlaza.
Zasjenjena lica su postala svjetlija, strašnija, okupana srebrnastim sjajem blistavog mjeseca koji je bio jedini svjedok ovome događaju.
I dalje nisam mogao odvratiti pogled od nje. Podlo se smješkala, oči su joj se fanatično žarile; žudjela je za mojom smrću – bolnom i dugom.
Izgledala je zapanjujuće. Duga, valovita tamna kosa joj se slijevala niz leđa, a nekoliko pramenova je padalo preko ključnih kostiju, niz prsa, gotovo do struka. Crna viktorijanska haljina je bila stegnuta korzetom, naglašavajući ionako zapanjujuće uzak struk. Spuštala se skroz do poda u elegantnim valovima koji su se presijavali na noćnom srebru. Lice joj je bilo vrlo lijepo, istaknutih jagodica, predivnih crta, punih usana, blijedo, gotovo kao u vampira, ali plašilo me. Iz očiju joj se čitalo što je sve spremna učiniti da me se dokopa, da me ubije.
Djelovala je prekrasno, mračno – ubojito.
Nešto me u njoj podsjećalo na moju majku, ali bile su potpuno različite.
Svi ostali čarobnjaci su mi ostali zamućeni pod koprenom straha. Samo mi je ona bola oči, samo mi je ona izgledala prisutno.
Bio sam siguran da bih je mogao opjevati prekrasnim metaforama, epitetima…ali sama je govorila više nego poezija. Više nego slika, više nego umjetnost.
Bila je ljepša i strašnija no što sam ja to mogao pojmiti.
Zatim je prekinula kobnu tišinu tankim, svilenim glasom:
„Sretna ti Nova godina, Lucase.“
Osjetio sam samo da sam ustuknuo, ali nisam osjećao tijelo, nisam mogao govoriti.
Eric je izgledao poput kipa, mrtav, nepomičan, raširenih ruku da me zaštiti.
Bellatrix je samo malo podigla obrve.
„No, no…Lucase, pa mi smo obitelj.“ rekla je uz smiješak i teatralno raširila ruke, kao da me poziva u zagrljaj…koban zagrljaj.
Shvatio sam. Napokon sam uvidio da nemam izlaza. Moram se suočiti s njom.
„Da, Bellatrix, jesmo.“ Pjevno sam odvratio, ukočeno se nasmijao i uspravio do svoje pune visine. Eric je izgledao sablažnjeno.
Zatim se Bellatrix izdvojila iz grupe i kliznula prema nama, a crna haljina je sablasno zalelujala. Smiješak joj je titrao na licu, iako su joj oči još uvijek bile zle.
Eric je prijeteći zarežao. To nije zaustavilo Bellatrix.
Prišla mi je i krenula me zagrliti, ali smjesta sam zamahnuo rukama. Ruke su joj udarile o zrak koji se namreškao i nije je puštao bliže meni.
Izgledala je zaprepašteno, iako još uvijek nevjerojatno.
„Kako se usuđuješ?!“ siknuo sam na nju, „Nakon svega što si učinila mojoj obitelji…“
„Šuti, balavče.“ Ledeno se otresla na mene. Na licu više nije imala smješak, samo su joj oči i dalje sjajile onim ludilom.
„Ne znaš ti ništa o našoj obitelji. Ne znaš što su mi učinili – „
„Zapravo, Bellatrix, znam.“ Odbrusio sam joj, a glas mi je podrhtavao od prigušenog bijesa. Ukočenost je nestala. Umom i tijelom mi je zavladao bijes.
„Znam sve. Ali ti si ta koja ne razumije!“
Eric me maknuo u stranu, ne znajući kako da me zaštiti od svih čarobnjaka, koji su upravo podigli kažiprste, uperivši ih prema nama.
„Bellatrix, njega nećeš dobiti.“ Hladno je rekao Eric.
Bellatrix je prasnula u smijeh koji je odzvanjao smrtonosnom tamom.
„Eric, ti me ne možeš zaustaviti. Zaklela sam se da ću se osvetiti toj gamadi. To ću i učiniti!“
Iz dubine Ericovih prsa se otelo stravično režanje.
„Bellatrix,“ drhtavo sam počeo, „pokušala si ubiti moju majku. A dio obitelji si i uspjela.“
„Tvoja je baka pokušala ubiti mene. Zato što sam vas pokušala zaštiti od čišćenja. Vas slijepce, vas, koji ste se okrenuli protiv mene! Ipak sam vas pokušala zaštiti. A onda me vlastita majka pokušala ubiti.“ Prezirno je graktala.
„Slijepci.“ Bezglasno sam siknuo.
Bellatrix je podigla jednu obrvu i blago razvukla usne.
„Osim ako ti…Lucase, jesi li i ti slijep?“ tanko me upitala.
„Misliš: Jesam li okrenut miru i životu, a ne kaosu i smrti.“ Prezirno sam pljunuo.
„Da, jesam!“
Bellatrix je slegnula ramenima, iako očito pod dojmom mojih riječi.
Okrenula se od nas, uz sablastan zamah tamnog slapa kose i glatko nastavila: „U redu. Ponudila sam ti ulaz na pravu stranu. A ti si izabrao smrt. Pa onda umri.“
Iz devet ispruženih kažiprsta su frcnule iskre, obasjavajući tamu, tišinu i Sainte Chapelle, monumentalnu gotičku zgradu koja će biti moja posljednja stanica. Srebrni će mjesec posvjedočiti mojem kraju u Parizu, gradu ljubavi.
Pariz, grad koji sam htio posjetiti otkad znam za sebe, grad koji je postao jednom od glavnih tema mojih mozganja, grad u kojem ću skončati.
Onda mi je kroz glavu proletio očev savjet.
„Svi idemo na druge lokacije“ pojasnio mi je tata, „da nas teže pronađu. Ako budeš u kakvoj opasnosti, što se neće dogoditi, samo ispali crvene iskre u zrak. Doći ćemo u pomoć za tren oka.“
Obuzela me sebična strava, ovdje u obruču smrti. Podigao sam ruku i ispružio kažiprst.
„Periculum.“ Dahnuo sam.
Uz glasan je fijuk u zrak poletjela čarolija, ostavljajući za sobom trag dima.
Prasnula je u zraku poput vatrometa. Frcnule su crvene iskre, obasjavajući pogrebno crnilo, sablasno se slijevajući prema tlu, gdje su umrle.
|