Izranjanje
Naziv priče: Dark Alley
Cjelina: Crystal Rain
1: IZRANJANJE
Acta deos numquam mortalia fallunt
Djela smrtnička nikad ne obmanjuju bogove
Trenuci su postojano prolazili. Sekunde su se pretakale minute, minute u sate, sati u dane, dani u tjedne, tjedni u mjesece…
Vrijeme je jurilo pokraj mene dok sam ja ostajao ovdje, u svojoj nepodnošljivoj i tihoj melankoliji, u stanju mrtve žalosti. Otupio sam.
Pred očima su mi izmicale i klizile sjenovite prilike vidljive kao stupovi dima ili tek nejasni, sivi obrisi. Uši su mi bile ispunjene tupim šumovima. Udisao sam samo svoj dah.
Ipak, posljednjih nekoliko bezvremenskih trenutaka, osjetio sam da plutam između mračnog ponora i svjetlucave površine. Do mene su počeli dopirati glasovi. Nejasni, nerazgovjetni, ali postojano sam znao da mi se netko obraća. Sjenovite su prilike bile prepoznatljive. Još neoblikovane, ali prepoznao sam osobe koje sam…nisam ih volio, ne sada…ali osjećao sam nešto prema njima. Neku čudnu emociju između čežnje i potrebe, ali ne ljubavi.
Ovo je trajalo predugo. Krivnja me nije više izjedala. Žalost je nestajala. Nije smjela ostati, kad se, napokon, više nisam sjećao zbog čega sam ovdje, u ovom hladnom, mračnom paklu. Bio sam tako blizu površine…samo kad bih pružio ruku…ali ne mogu, otupio sam. Ne mogu se pomaknuti. Možda je bolje ako ostanem ovdje…ovdje je sigurno…ovdje su drugi sigurni od mene i mojih moći…bolje da ostanem…
Ali u meni je buknula strašna čežnja. Počeo sam se gušiti u svojem vlastitom očaju. U ušima su mi odjeknuli glasni, jasni, ljudski glasovi, pred očima mi osvanuli ljudi koje poznajem, ponestalo mi je daha. Više nisam mogao ostati ovdje. Morao sam se pomaknuti, probuditi, pružiti ruku prije no što me ubije vlastita depresija.
Tijelom mi je prošao snažan trzaj. U šoku sam shvatio da sam ispružio ruku i podigao je prema svjetlucavoj, namreškanoj površini.
Duboko sam udahnuo. Kroz nos i grlo mi je prostrujao svjež, hladan zrak, ispunjavajući svaku moju tjelesnu stanicu budnošću i životom. Otvorio sam oči. I progledao sam. Prvi put nakon tjedana mraka sam osjetio svijetlo. Osjetio sam život u sebi. Osjetio sam osjećaj snažne iznerviranosti pri pogledu na bijele zidove u svojoj sobi. Znao sam da sam se probudio.
Trenutno se nisam mogao sjetiti svojeg imena, nisam znao ništa izgovoriti, a kad sam pokušao ustati iz kreveta, shvatio sam da sam izgubio ravnotežu našavši se na podu. Nisam još osjetio bol. Ponovo sam ustao i krenuo prema vratima. Spuštajući se niz stubište, primijetio sam da nebo nije crno kakvo je bilo kad sam ga posljednji put vidio…ili točnije, nije bilo crno kakvog ga se sjećam posljednji put. Bilo je sedefastobijelo, presvučeno gustim bijelim oblacima. Preda mnom je osvanula prilika moje majke. Kovrčava kosa joj je padala oko zabrinutog lica.
„B…bok.“ Rekao sam, zaprepašten sam sobom, a njezino se lice u trenu ozarilo. Potrčala mi je ususret i zagrlila me.
„Luke! Hvala Bogu!“ Zajecala je.
Vraćanje u život išlo je sporo. Amy mi se više nije javljala. Nisam bio siguran kad sam je posljednji put vidio, ali taj mi se trenutak učinio jako davan i gotovo zaboravljen. Napustila me, baš kao i svi ostali. Amy, Eric, Michael, Emily…i Adrian. Svi su otišli.Ostavili su me da se udavim svojim emocijama, ostavili su me da patim. Više nisam mogao čuti riječi „vampir“ ili „magija“. Moji su dani prestali biti ispunjeni strahom, boli, pa čak zabavom ili veseljem. Bili su prazni. Osjećao sam se prazno. I naslućivao sam da više nikad neću osjećati više no u ovom trenutku.
Šetao sam gradom gledajući u bijelo nebo iz kojeg su lelujale pahuljice snijega. Tlo je već bilo zastrto slojem mekog, bijelog baršuna. Sitne su se pahuljice nahvatale na mojem crnom vunenom kaputu i dugoj kosi. Malen grad, pokriven snijegom je izgledao privlačno, nekako gotički, gotovo mistično. Savršeno je oslikavao moje osjećaje.
Čak i sad, kad u gradu nije bilo „djece noći“, ostala je još jedna prijetnja stanovništvu- ja. Moram prestati koristiti svoje moći jer bi drugi mogli stradati. Ipak, nešto je u meni govorilo da su nevolje tek počele. Što je meni bilo nepodnošljivo. Već je dvoje ljudi i nekoliko…bića izgubilo živote u okršaju. Znači li to da će doći do rata? Ili će ipak sve ostati zataškano i zaboravljeno? Nisam znao, ali prisilit ću se da zaboravim na svoje moći. Previše ljudi dovodim u opasnost. Možda…ali samo možda…bilo bi jednostavnije da si …oduzmem život. Ali je li to u redu? Znao sam da još nisam do kraja odigrao svoju ulogu…još će se dogoditi strašne stvari koje netko mora spriječiti…
Hodao sam. Dugo, besciljno. Hodao sam sve dok se nisam našao ispred željeznog nadvoja obojenog crnom bojom, sad već napola oljuštenom i obavijenog smrznutim bršljanom. Groblje. Prošao sam kroz luk i počeo hodati prema onom mjestu. Čempresi, svijeće, lampioni, su bili pokriveni snijegom pa je groblje izgledalo vrlo jezivo i mračno. Nakon nekoliko redova spomenika, našao sam se pred grobom od bijelog mramora na kojem su stajali deseci lampiona i nekoliko velikih vijenaca cvijeća.
Adrian Browning
5. travnja 1992. – 31. listopada 2007.
„Tvoj osmijeh ni u smrti ne blijedi. Počivaj u miru.“
Pokraj te poruke je stajala njegova slika. Toplo se smiješio, a dobroćudne, zelene oči su izgledale tako stvarne i bliske da mi je bilo nevjerojatno da ga više…nema.
Posrnuo sam i gotovo izgubio ravnotežu, ali ostao sam na nogama zahvaljujući ruci koja me uhvatila za nadlakticu. Okrenuo sam se da zahvalim osobi. Bila je to djevojka duge, crne kose. Blijedog, lijepog lica i zelenih očiju. Izgledala je nekoliko godina starija od mene.
I ona mi se, poput Amy, učinila drugačijom, posebnom. Je li ikako bilo moguće da u ovom malom, gotičkom gradiću bude još jedna osoba poput mene, ili još neobičnija?
|