Junak
9: JUNAK
----> prisjetite se poslovice iz prvog posta.
Oči su mi ostale prilijepljene za troje bijesnih vampira i jednog čarobnjaka, jednog čovjeka.
Stali smo uzmicati prema kući, polako, kao da je riječ o vrlo složenoj koreografiji. Pogledao sam oko sebe. Zaprepastio sam se kad sam vidio predivna lica Amy, Erica, Michaela i Emily iskrivljena od bijesa i iskešenih zuba.
Iako sam raspolagao ne baš zanemarivim čarobnim moćima, gledajući ih tako strašne, osjetio sam se stravično bespomoćnim.
Zatim je stanje mrtvog straha naglo završilo. Troje protivničkih vampira su poletjeli unaprijed vidljivi samo kao obrisi. Uspješno su me zaobišli, a Amy, Eric, Michael i Emily više nisu bili pokraj mene. Nisam imao vremena pogledati oko sebe da ih vidim jer mi je Logan prišao i tiho zarežao: „Da vidimo koliko si sposoban, čarobnjače.“ Zlobno se osmjehnuo.
Ispružio je ruku i naglo raširio prste.
Osjetio sam da me u prsa udarilo nešto tupo, snažno i golemo. Kriknuo sam i odletio nekoliko metara unatrag bolno slijećući na mramorni pod. Tijelo mi je gorjelo od bola. Otvorio sam oči. Bio sam šokiran kad sam vidio da se nalazim u kući. Oko mene su se borili vampiri, iako je ta borba više izgledala poput koreografije. Nisam imao vremena bolje ih promotriti jer se Logan postojano približavao sa samodopadnim smiješkom na licu.
Pridigao sam glavu i naglo mahnuo rukom prema njemu. Uspio sam.
Izgubio je ravnotežu i prilično nezgodno pao na tvrdi pod.
Moj je trenutačan osjećaj pobjede naglo prošao. Logan je munjevito ustao i gledao me, iznenađenim, ali na neki način i zadovoljnim izrazom na licu.
„Nisi ti ni tako loš, klinac.“ Zahripao je dok mi se približavao. Zatim je zamahnuo rukom silovito i brzo, kao da u njoj drži bič.
Posred lica me udarilo nešto snažno, oštro. Osjetio sam eksploziju na lijevom obrazu i ponovo otklizio nekoliko metara unatrag. Goruća bol u na licu nije popuštala. Toplina mi se pouzdano spuštala niz lice, pramenove kose, vrat, majicu, niz prsa… smučilo mi se. Znao sam da je to krv. Koža na licu mi je zasigurno pukla. Tijelo mi je gorjelo od bolova, bio sam obliven krvlju, a oko mene su još klizili razjareni vampiri, boreći se u plesnim pozama. Eric se borio s divljom vampiricom koja je dvaput pokušala ušutkati Amy. Michael se borio s muškarcem. Amy i Emily su se borile rame uz rame s jednom vampiricom koja je očito bila najsnažnija od svih u prostoriji. Tako klizeći u predvorju, svi su izgledali nestvarno, jezivo, zastrašujuće, a opet predivno i savršeno.
Znao sam da su zaokupljeni borbom i da ih miris moje krvi sad ne bi previše primamio. U predvorju smo stajali samo nas dvojica. Dva čovjeka. Iako okružen krvožednim vampirima, gledajući Logana u oči, shvatio sam tko mi je protivnik i od koga mi prijeti opasnost, pogibelj.
U predvorju se začuo vrisak. Nisam imao vremena identificirati ga, jer se Emily postavila na moje mjesto, postavljajući se pred Logana. Lice mu se uozbiljilo, a njezina je plamena kosa kaotično vijorila oko njezina lica. Logan je podigao ruku i zgrčio šaku kao da stišće osrednju drvenu granu. Emily se odigla od tla i uhvatila za vrat. Znao sam da je Logan pokušava ubiti.
„Pusti je!“ Zaurlao sam iz sveg glasa. Bol me ponovo sputala pa sam morao zatvoriti oči, a predvorjem je odjeknuo Loganov pobjednički smijeh. Zatim sam ponovo otvorio oči. Kroz vrata je uletjela visoka prilika. Potrčala je prema nama. Sada je bila prepoznatljiva.
Adrian je podigao debelu drvenu granu i udario njome Logana po glavi. Logan je kriknuo i pao na pod. Emily je također pala, sopćući i posrćući. Adrian je potrčao prema nama.
„Luke, Emily, jeste li dobro?“ Glas mu je bio prestravljen, crna kosa mu je bila razbarušena, ali njegove dobroćudne, zelene oči su pružale neku čudnu utjehu.
Logan se osovio na noge, a na licu mu se razabirao samo gnjev. Adrian se munjevito okrenuo prema njemu.
„Makni se, dečko!“ Upozorio ga je Logan, tihim, ubojitim glasom.
„Neću! Ostavi ih na miru!“ Odvratio mu je Adrian pripremajući se na obranu.
Logan je zamahnuo rukama i cijelu težinu tijela prenio prema naprijed.
Iz ruku mu je buknula zelena svijetlost praćena maglicom, iskricama i zvukom glasnog hujanja.
Mlaz svijetlosti je poletio prema Adrianu – i pogodio ga posred prsa. Adrian je kriknuo i poletio unatrag. Tijelo mu se u zraku elegantno izvilo, sablasno svjetlucajući pod zelenom maglicom. Muklo je udario o mramorni pod, na kraju predvorja.
„Ne!“
„NE!“
Emily i ja smo zaurlali. Emily je nasrnula na Logana, a ja sam se okrenuo i posrćući krenuo prema Adrianu. Stižući do njega, pao sam na koljena. Koža mu je bila blijeda, sablasno prozirna, a oči su mu zurile u prazno, ugasle, mrtve. Blijedo sam zurio u njegovo tijelo. Šok mi je umrtvio tijelo i um. Nisam mogao vjerovati. Nisam mogao razmišljati. Nisam mogao plakati, niti sam mogao govoriti.
Plesna borba oko mene se stišavala. Prostorija je postala tamnija. Bijeli zidovi su postali sivi. Blijedo sam zurio u Adriana, držeći okrvavljeni dlan na njegovim - sve hladnijim - prsima.
Vrijeme je prolazilo, nekoliko je krikova proparalo moju tišinu.
Zatim se pokraj mene spustila Emily. Njezina je kosa i dalje bila tako jarkocrvena, živa. Nadvila se nad Adriana i prislonila svoje usne na njegove, sad već ljubičaste i kamene.
„Žao mi je…“ drhtavo je rekla ispod glasa i udaljila se.
Vrlo polako, glava mi se oporavljala od šoka. Smogao sam snage a odvratim pogled od Adrianova tijela i osovim se na noge. Ugledao sam žalosna, ali još uvijek savršena lica Amy, Erica i Michaela.
Amy mi je prišla i čvrsto me zagrlila. Uzvratio sam joj zagrljaj zatvarajući svoje umorne oči. Okrutna istina mi je poput groma udarila u glavu.
Osjetio sam sasušenu krv na obrazima, vratu i odjeći.
Predvorje je bilo čisto i mirno. Da nije bilo krhotina stakla i nekoliko lokvi krvi na podu, nikada se ne bi reklo da se ovdje do maloprije odvijala borba.
Otišao sam na zrak. Amy me pratila duž cijelog predvorja. Zagledao sam se u crnilo ispred sebe, ali pak me zapuhnuo svjež vjetar, mrseći mi kosu. Pojedini pramenovi su mi bili slijepljeni krvlju.
A onda mi je na obraz nešto kapnulo. I opet, i opet. I još nekoliko puta. Nisam mogao vjerovati. Unatoč valu krivnje koji se prelio preko mene, osjetio sam čudnu svježinu. Niz obraz su mi se počele slijevati suze, potpomognute kapima odozgo. Emocije koje su u meni bile zatočene toliko dugo, toliko godina, napokon su se oslobodile. A dogodilo se i ono što se spremalo već tjednima. Iako tek sipljiva, pala je kiša.
|