Amy
3: AMY
Tijelo mi je bilo umrtvljeno, samo su mi oči sijevale prema njezinima. Izgledala je kao da joj je 15 ili 16 godina. Bila je potpuno blijeda. Njezine jagodične kosti su bile savršeno istaknute na mramornoj koži. Kosa boje tamnog zlata joj je padala sve do sredine leđa, predivna, valovita i sjajna. Oči su joj bile krupne i tamnoplave, duboke poput oceana. Ne znam koliko smo se dugo tako gledali, ali imao sam osjećaj da razumije moju šokiranost, kao da zna da je bila u mojim snovima…
Nakon beskrajno duge tišine i prodornog gledanja, savršene, ružičaste usne su joj se rastegle u nježan osmijeh.
„Zdravo“ rekla mi je visokim, svilenim glasom.
Zdravo, odgovorio sam u sebi, shvativši to tek nakon što me iskosa pogledala, kao da se pita jesam li nijem. „Zdravo“ prozborio sam, iznenađujuće staloženim glasom.
Sad je ona šutjela.
Blago sam podigao obrve.
„Joj, oprosti,“rekla je, blago odmahujući glavom i iskreno se smijući, kao da se smatra šašavom. „ja sam Amy. Amy Crane.“ Pružila mi je elegantnu, vitku i potpuno bijelu ruku.
„Luke Summers. Drago mi je.“ Nastavio sam mirnim, prisnim glasom, iako sam bio uvjeren da se netko tako predivan, tako savršen ne bi mogao obratiti meni, koji sam u usporedbi s njom vjerojatno izgledao kao Quasimodo.
Sad me pogledala vrlo lukavo, kao da očekuje da nastavim razgovor. Nisam joj mogao reći da sam je vidio u snu prije dva tjedna, ali činila se kao da to već zna. Očito ju je ovo prilično zabavljalo. Nisam joj htio dopustiti da me pobijedi u ovome, koliko god me njezina ljepota ošamutila.
„Dakle, jesmo li se možda već negdje sreli?“ Staloženo sam upitao s blago podignutim obrvama, zadovoljan formulacijom svojeg pitanja.
„Imam osjećaj da bi ti to meni mogao reći.“ Lukavo je odvratila, iako su joj se oči malo suzile.
„Hmmm…“ namrštio sam čelo, „ne znam, možda u prolazu? Jesi li nova u gradu?“ Da, prilično mi dobro ide muljanje.
„Hm, da, jesam. Ipak, mislim da te prije nisam vidjela“ zagrizla je donju usnicu kao da razmišlja, „zašto si me onako pogledao kad si me primijetio?“ Upitala me podignutih obrva. Čini se da njoj muljanje ide još bolje nego meni.
„O…“ izustio sam, prvi put u ovom kratkom kratkom razgovoru ostavši bez teksta. „ Učinila si mi se poznatom.“ Definitivno je izgledala da sve razumije. „Sanjao sam nekog vrlo sličnog tebi.“ Pristao sam na rizik i otvorio mogućnost da me počne smatrati ludim.
Izgledala je zadovoljno mojim priznanjem. „Da, čarobnjače, znam da jesi.“ Svilenasto se zahihotala.
Razrogačeno sam je pogledao, smatrajući je predivnom luđakinjom. „Molim?!“ prosiktao sam, „Čarobnjače?“ Sad mi je palo na pamet da se možda šalila, ali ipak me prošla jeza na spomen te riječi. Predobro sam se sjećao onog sata kemije…
Pogledala me u nevjerici. Nije se šalila. Nagnula se prema meni i prošaptala: „Ti se to šališ, zar ne? Pa ti jesi čarobnjak, osjetila sam te…“
OK, sad me stvarno prestravila. Ustao sam, nervozno je gledajući. Odlučio sam otići, ova cura nije bila svoja. Zgrabio sam kaput i uočio knjigu o grčkim mitovima na stolu. K vragu! Moram je vratiti na mjesto? Zašto se ne možeš vratiti sama, pomislio sam. U tom se trenu knjiga sklopila, podigla u zrak i poletjela prema polici zauzimajući mjesto s kojeg sam je uzeo. Opet sam se ukočio. Nisam mogao vjerovati. Opet se to dogodilo? Pogledao sam Amy. Ona nije igledala uzrujano - naprotiv; na njezinom savršenom licu vidio se izraz olakšanja. Ona je vjerojatno mislila da sam samo jako dobar glumac kad sam se prestravio na riječ čarobnjak. Smučilo mi se od te pomisli. Čvrsto sam stisnuo oči i odmarširao van iz prazne knjižnice (izuzev Amy) . Nisam se bio spreman suočiti s drugim ljudskim bićima, obuzele su me strašne i jezive misli. Jesam li ja stvarno čarobnjak? Imam li posebne moći? Uhvatio sam se da razmišljam o posve suludim stvarima, pa sam pokušao pronaći rješenje.
„Odi na psihijatriju, Luke.“ Uzdahnuo sam, šećući parkom, uvjeren da je to jedino rješenje.
„Nemoj.“ Prošaptao mi je u uho svileni glas anđela. Odmahnuo sam glavom, sad već siguran da mi nisu sve na broju.
Nastavio sam hodati malo većom brzinom, ali studena je ruka uhvatila moju i zaustavila me.
„Nemoj.“ Ponovio je isti taj glas, sad tek malo glasniji od šapta.
Okrenuo sam se, znajući da je to Amy.
„Pusti me.“ Zatražio sam drhtavim glasom, nakon čega je ona samo pojačala svoj ledeni stisak.
„Dopusti mi da ti objasnim, molim te.“ U glasu joj se čuo očaj.
„Samo se makni od mene, OK?“ rekao sam, odbijajući pogledati joj u oči, u to savršeno lice.
Pustila mi je ruku. Pomaknuo sam se da odem od nje, kad mi se stvorila pred licem, stavivši oba svoja ledena dlana na moje obraze, zadržavajući kontakt očima. Već sam se osjećao pobijeđenim.
„Luke, oprosti što sam te prepala,“ preklinjala je sa savršenim očajem u šaptu, „ali saslušaj me, molim te.“ Zvučala je tako iskreno, tako tužno da mi je oduzela moć govora. Izgubio sam se u njezinim očima, omlitavio sam. Povela me do klupice, gdje smo zajedno sjeli. Nije se smijala mojim reakcijama, nije pobjegla od mene kad je vidjela kako je ona knjiga poletjela natrag na svoje mjesto. Ona je bila drugačija od bilo koje osobe u mojem životu. Druženje s Emily i Adrianom mi se sad činilo tako daleko, nebitno, sad kad sam bio uz Amy, potpunu neznanku, ali očito jedinu osobu koja me razumijela.
„Nisam se spreman suočiti s ljudima.“ Rekao sam slabašnim glasom.
„To je u redu,“ rekla je Amy probadajući me očima, „suoči se sa mnom.“
Zbunjeno sam je pogledao, ali oči i držanje su joj odisali snažnom odlučnošću. Bila je drugačija. Jedino biće koje me bilo spremno saslušati pod ovim oblačnim nebom.
|