Crveno
Naziv priče: Dark Alley
Cjelina: Cloudly Sky
Ab homine homini cotidianum periculum –
Čovjeku svaki dan prijeti pogibelj od čovjeka
1. poglavlje: CRVENO
Kreštavo zvono je označilo kraj još jednog beskrajno dosadnog dana u školi. Nitko me nije pozdravio, nitko me nije primijetio…umorno sam se popeo stubama do svog ormarića. Brzo se spremivši, stuštio sam se stubištem do sporednog izlaza (manje ljudi- manje štete). Jutros je vrijeme bilo savršeno, barem za većinu ljudi. Bilo je potpuno vedro, toplo, a opet svježe – ne hladno – i nije bilo vlage u zraku. Sada, u 12:45, sunce je bilo gotovo prekriveno tanahnim slojem mrežastih oblaka, temperatura je osjetno pala, a zapuhao je i vjetar. Savršeno. Meni odgovara.
Kod kuće, naravno, starci su me zasipali pitanjima o školi, gradivu, ispitima…provodili svoju španjolsku inkviziciju. Kad je kroz moje stisnute zube prošištao i posljednji odgovor, napokon sam pojeo veliki komad lazanja i odjurio gore, u svoju sobu. Moje utočište. Bila je moj zaklon od svijeta, ali ti iritantno bijeli zidovi su me ubijali.U sobi je, u fotelji, spavalo moje – trenutno – najdraže biće na svijetu – moj mačak Louis. Ritmično disanje mu je remetilo oblik crno-bijelih mrlja na sjajnom krznu.
Upalivši liniju, stavio sam svoj omiljeni cd, „The Open Door“ od Evanescence i stavio Louisa u svoje krilo. Ugodno sam se namjestio u fotelji naslonivši glavu i gladeći Louisovo krzno. Mirno je preo. Kad je umirujuća melodija pjesme „Like You“ zasvirala preko cijele sobe, oči su mi se zamutile. Kapci su mi jednostavno pali i tijelo mi se opustilo.
Hodao sam u mraku. Među visokim policama kojima nisam vidio vrh. Bile su popunjene prašnjavim i vrlo starim – možda i antičkim – knjigama. Koraci su mi odzvanjali potpunom tišinom. Hodao sam mračnim labirintom bez cilja ili namjere – jeziva zvonjava mojih koraka parala je tiho ništavilo oko mene. Police su i dalje bile tako visoke, popunjene, nepregledne…u daljini sam primijetio zlokoban bljesak. U slijedećem trenutku mi je pred očima zalepršala najnevjerojatnija valovita kosa boje tamnog zlata. Tako jeziva, tako strašna i tako savršeno lijepa, prekrasna i glatka da mi je došlo da se umotam u nju. No već mi je izmakla. Opet sam se našao u mraku. Ovaj put mi se učinilo da sam u jeci svojih koraka čuo i gubljenje nečijeg prigušenog smijeha. Osjetio sam se stravično bespomoćnim, sputanim i zarobljenim. Ipak, počeo sam trčati. Znao sam da ne mogu pobjeći. Učinio sam se sam sebi nevjerojatno nestvarnim, a ipak, još sam trčao. Police su prolazile pokraj mene kao da se one miču, a ja stojim. Izgubio sam tlo pod nogama. Koljena su mi udarila o pod, a glava mi se izvila pod čudnim kutom. Gledao sam u predivno, blijedo lice djevojke. Bila je i predivna i užasna u isto vrijeme. Divlja kosa boje tamnog zlata vijorila je oko savršeno sablasnog lica. Progutala je mrak oko mene i sad sam se osjetio paraliziranim. Zurila je u mene divljim, sjajnim očima, a iz kutova usana joj je curila najsitnija kaplja grimiza. U užasu sam otvorio oči.
Nakon apsolutno uvrijeđenog pogleda kojeg mi je uputio moj mačak, ustao sam i spremio se. Iz ovog sam sna želio izvući samo ono najnormalnije. Moram ići u knjižnicu. Da. Pa ta predivna djevojka koja je očito, ili umirala od tuberkuloze, ili je bila vampirica, ili pak se poprskala kečapom, nije mogla biti stvarna. I vjerojatno nije. Imao sam već snove u kojima sam susretao ljude koje nikad nisam vidio, niti ikad hoću. Ovo je bilo jezivo, ali dobro. Ne škodi tu i tamo koja noćna mora. Nebo je sada bilo zastrto nešto debljim slojem oblaka. U knjižnici nije bilo nikakve cure koja bi bila toliko predivna i toliko čudna. Odlučio sam otići u krevet što je prije moguće. Zaspao sam vrlo brzo, gotovo spokojno.
Petak. Zadnji sat. Kemija. Još samo 45 minuta i očekuju me dva dana bez previše ljudi, apsolutno spokojna i mirna. Profesorica je hodala oko klupa proučavajući kako napredujemo s neutralizacijom kiselina. Brzo sam u epruvetu ulio sumpornu kiselinu i kapnuo metiloranž. Kad je indikator dodirnuo kiselinu u epruveti je buknula jarko crvena boja. Potpuni šok. Razlila se po cijeloj epruveti i ostavila me zapanjenog. Apsolutno nemoguće. Pred očima mi je sijevnula slika krvi koja curi iz kuta usana. U istom sam trenutku žarko i očajno počeo željeti da te epruvete nema u ovoj prostoriji. Samo da je nema. Iako je epruveta mirno stajala na stalku, prsnula je i crvena se tekućina razlila po klupi. Brzo sam ustuknuo razrogačeno gledajući kiselinu. Uplašen, prvo zbog toga što je epruveta upravo pukla iz čistog mira, a onda i zbog toga što je sumporna kiselina bila vrlo opasna u dodiru s kožom. Profesorica je dojurila do klupe i bijesno se okomila na mene: „Što si to učinio?! Jesi li ti normalan?!“
„Ovaj…“ zamuckivao sam, „nisam ništa…jednostavno je…pukla…da.“, uspio sam protisnuti.
Kad sam je napokon uvjerio da nisam kriv, munjevito je sa stola pokupila bočice s kiselinama i lužinama, metiloranž i fenolftalein. Svi su me u razredu pogledali (vrlo rijedak slučaj). Kreštaj zvona je prekinuo neugodnu tišinu. Brzinski sam izjurio i zaputio se kući užasnut onim što sam upravo prouzročio…
|