Fotogeničnost
Lako ćeš prepoznati da nešto nije u redu s nekom obitelji po fotografijama. Takve obitelji nisu fotogenične.
Kad obitelj ima luđaka, ništa nije kako valja. Ni jedna fotografija ne može biti dobra za pokazivanje. Za uokvirivanje. Za iznad kreveta.
Uvijek im netko nagrđuje fotografiju. Neko tužno ili namrgođeno ili zamišljeno lice. Ili kao da je netko upravo prugutao komad suhog kruha i sad ne smije disati jer bi se mogao zagrcnuti. Za uspjeh fotografije još je pogubnije kad takvo duboko povrijeđeno lice pokuša glumiti fotogenični smiješak, pa umjesto da se ispadne opušten i simpatičan, lijep i fotogeničan kao glumac reklame za pastu za zube, napravi glupu klaunovsku grimasu ili izgleda kao da ima napad histerije. Ili stoji malo pogrbljeno, savijeno u struku, kao da je upravo primio udarac u sloarni pleksus. Ili pak priglupo, kao da je nešto krivo shvatio, ili kao da mu nešto fali u glavi. Na grupnim fotografijama prepoznat ćeš člana nesretne obitelji jer se propinje, neprirodno visoko diže bradu u pokušaju da ispadne viši nego što je, ili rukama navlači revere preuske jakne preko prsiju pokušavajući odati dojam dobro obučenog čovjeka, ili pak noge u cipelama na špic postavlja u pozu s izvrnutim stopalima kakvu imaju dame ili manekenke na fotografijama u časopisima.
U nesretnim obiteljima uvijek je netko pokretač nesreće, nikad nisu baš svi jednako destruktivni. Jedan razbija a većina pokušava okupiti malo mira i barem na van izgledati kao da vode dobar život. Za takve je obitelji spasonosna izreka „Što će ljudi reć“, jer glavni razbijač barem onaj jedan trenutak dok pazi što će ljudi reć ne radi velika sranja, i barem tada daje ostalima vremena da predahnu i da malo glume dobar život.
Barem dok se slikaju.
A čim ga ljudi ne vide pa neće moći ništa moći reć, zarežat će i zalajati i navalit će i nastat će bjesmučan vrtložni oblak riječi, povika, šaka i pljuvačke i zubiju, kao u crtanom filmu.
Na fotografijama nesretnih obitelji svi prešutno pokušavaju prikriti svog glavnog luđaka i pomažu mu da ostane pritajen, kao da skrivaju odbjeglog robijaša. Osim toga, svatko na slici ponaosob skriva nešto od svojih vlastitih nevolja za koje ne bi htio da se dozna. Jer, ako se dozna, nikad mu nitko neće pružiti ruku i iščupati ga iz te obiteljske fotografije, nikad se neće dočepati boljeg života.
To mogu prepoznati samo oni koji su to iskusili, koji znaju da se takvog luđaka ne možeš riješiti i da se jednom posijano zlo ne može samo tako iskorijeniti, da se njegovo sjeme širi brzinom peluda ambrozije.
I ne možeš zamjeriti što je to ljudima odbojno, što će to prvom prilikom izgnati, izopćiti, a opet, nije fer.
Oznake: nasilje u obitelji
Iznajmljivačica, 19.01.2025. 13:03 Pokaži mi svoje fotografije, znat ću tko si, točnije od gatanja u dlan i gledanja u kristalnu kuglu
Ana.comm, 19.01.2025. 14:14 Pitaj mene : sve slike iz mojeg djetinjstva su sa suzama...Ne znam u ovim godinama zašto sam na svakoj uplakana i zašto sam se bojala onoga tko nas snima jer--nije mobitel nego foto aparat marke SMENA , Ruski naravno u ono doba.
Tko zn što bi meni "izgatala" s mojih slika.......( ajmee )
luki2, 19.01.2025. 19:51 Ima nešto u tome. Obožavam fotkati, i sebe i druge. Pogotovo moje najbliže.
mecabg, 20.01.2025. 11:22 Na nekim slikama ispadnemo lepi, na nekim užas.
Sve zavisi od onog ko fotografiše, da li te voli ili ne...
BukWannabe, 21.01.2025. 00:21 Kao osoba kronično lišena ikakvog vida fotogeničnosti, trebam li se zabrinuti? Ili pojedinačna (ne)fotogeničnost ovdje ne vrijedi?