so far away...

četvrtak, 29.03.2018.

jedan iz 2013.

Davno je to bilo...negdje u 10 mjesecu 2013. Prije nekoliko poslova, stanova...tko zna što se sve promijenilo otad....frizura definitivno, tad sam imala sveukupno 3 cm kose na glavi. I bila...nekako mlađa...definitivno premršava.

U to vrijeme smo se frendica i ja dogovorile da ćemo obavezno svaki mjesec otići barem na jedan izlet. Naravno da od tog plana nije ispalo ništa osim ovog jednog izleta...ali, nema veze. I jedan je vrijedan, a bit će ih možda još. Dakle, to subotnje jutro bile smo spremne za izazov, odredile smo da idemo na Zeleni vir i vražji prolaz. Frendica je složila neku salatu od tune, znam da smo to jele kad smo stigle u Skrad, u 9 ujutro valjda.
Parkirale smo negdje uz prugu i odlučile se na podulju šetnju cestom iz grada prema Zelenom viru. Dan je bio lijep, nije bilo hladno, sunce, listići u svim bojama, pogled na neke udaljene vrhove. Idila.
Zabavljale smo se fotkajući se na nekoj stijeni, ona u spiderman izdanju, umrle smo od smijeha.
Naravno, ja sam nosila svu foto opremu, stativ...sve što mi treba da ulovim potočiće i vodu...



Najprije smo se spustile do potoka gdje je nastalo par ovih mutnih vodenih fotki.



Nakon toga do Munjare, jednog jezerca i malog slapa sa strane...e tamo je frendica odlučila da ju moram fotkati na određenom kamenu. Koji će pamtiti čitav život...
Znate onu situaciju kad gledate nešto kao u usporenom filmu i ne možete napraviti ništa a znate da će se desiti neka katastrofa? E to je bio taj trenutak...verala se ona tako po mokrom i skliskom kamenu...i naravno, poskliznula. Udarila na neki rub nogom, potkoljenicom...vidjela se kost koliko je udarac bio jak. Naravno, nakon nekoliko minuta smišljanja što i kako dalje, ustanovila je da ipak može dalje. Ožiljak ima i sad. Prilično velik.



Zatim do špiljice i nestvarnih, gospodar prstenova slapova.



Krenule smo kroz vražji prolaz i oduševile se. Divljina, stijene, voda, prolazi....stvarno je lijepo. Naravno, mene je motivirao i jedan određeni prizor kojeg su ovjekovječili moji kolege fotografi sa stranice na kojoj sam nekad često boravila. No za takav prizor bilo bi potrebno spustiti se užetom u kanjon.




Došle smo do špilje, naravno, nismo išle unutra jer nismo imale lampe. Dalje kroz šumu, bez ucrtanog puta, samo s mojim unutarnjim kompasom koji je u pravilu nepogrešiv. Barem u šumi...na asfaltu zna rijetko zakazati. Dosta smo hodale pa kad smo se napokon popele natrag u mjesto...sa suprotne strane, dobar smo krug napravile...sjele smo u neku lokalnu birtiju na pivu. E taj staropramen nikad nije bio finiji. I dalje tu pivu pamtim kao najfiniju u životu. Jer je toliko pasala, hladna, nakon dugog hodanja...i prekrasnog dana.

utorak, 27.03.2018.

nemoj...

Riječi koje mi tlak dižu otprilike onoliko koliko i riječi ti moraš...su; nemoj, ne može se to, pazi, budi oprezna, itd itd. Već neko vrijeme nisam baš oduševljena situacijom na poslu. Ok, za hrvatske prilike, to je solidan posao, uvjeti, plaća...rekla bi da je čak i bolje od onog što ima 50% ljudi u Hrvatskoj. I znam da je možda bahato tražiti više, no...počelo je meni dolaziti iz dupeta u glavu da nešto vrijedim. Dug je to bio put.

Ne vjerujem da ćemo baš previše napredovati ako samo gledamo okolo, upoređujemo se s lošijima od nas i nastojimo se uvjeriti da nam je dobro tu gdje jesmo. Ne samo sebe nego i sve oko sebe, pogotovo one čudake koji su sad tu najednom krenuli mutiti vodu.

Ono što me fascinira i nikako ne razumijem, kako je moguće da će ti ljudi, kad kažeš da nisi zadovoljan isprva držati stranu. Potvrditi tvoje iskustvo, složiti se s tobom, reći ti kako si u pravu, bijesniti skupa s tobom protiv šefa, države, situacije, ovoga i onoga. I trajati će to tako nekoliko dana, mjeseci, sve dok ti sam ne budeš spreman poduzeti nešto.

Naravno, kao takav si već iznimka, jer većina ipak nastavlja kukati dok se situacija sama od sebe ne promijeni.
E, u trenutku kad si odlučio nešto poduzeti...štoviše, imaš i koliko toliko jasnu sliku što bi i kako mogao napraviti, najednom svi promjene ploču. I krene; nemoj, pretjeruješ, smiri se, ipak je to u redu posao, ostani tu gdje jesi, sjedi, radi, šuti. Eventualno će biti, dobro se osiguraj, nađi novi posao, la la la.

Zbilja mi nije jasno otkud tako različiti savjeti u i dalje istoj situaciji, od istih ljudi koji su ti prije tjedan dana rekli sasvim suprotno?

Ono što...je teško objasniti ljudima je da...meni sigurnost u smislu posla za nekoliko tisuća kuna i nije nužna. Znam da se mogu snaći, da želim raditi i da mi nije smak svijeta ni raditi neki posao tipa konobarenja neko vrijeme ako je to potrebno. Radila sam svega već, mogu se snaći, a bome ima i svaki posao i svoje zanimljive strane.

I korisne...2.5 godine radila sam s djetetom s poteškoćama...dva puta sam u životu rekla nikad; nikad neću raditi s djecom...i naravno, vratilo se u ovom obliku. I nikad ne bi mogla živjeti tu (gdje sad živim relativno blizu, a firma mi je tamo). No, na stranu nikad...ne mogu vjerovati koliko mi je to iskustvo rada s takvim djetetom korisno i dan danas. Tad sam mislila da gubim vrijeme, ne mogu ništa tu napraviti (i po pitanju tog djeteta i nisam, pošto oni koji su za to davno prije mene bili zaduženi nisu), ali...naučila sam se beskrajnoj samokontroli. Nešto što je korisno uvijek i svuda. I pogotovo u radu s ljudima. Odraslima, mentalno zdravima (diskutabilno...).

Teško je ljudima shvatiti i to da ja imam silnu potrebu potucati se po svijetu. Raditi nešto kreativno. Mijenjati mjesta, poslove, zanimacije. Evo, čak i posao u struci mi je kroz 4-5 godina postao dosadan. Ne želim cijelo vrijeme sjediti u uredu i gledati kako je vani lijepo vrijeme a ja ne smijem iako nemam previše posla izaći van na kavu. I nije mi prioritet zaraditi hrpu novaca...prioritet je proživjeti život. Ionako sam do sad već naučila štošta napraviti i s relativno malo novaca.

Teško je ljudima shvatiti da se bavim nekom ludom idejom pisanja putopisa, freelance poslova koje mogu raditi bilo gdje. Sve su to za naše pojmove jako apstraktne stvari, sve su to ogromni rizici.
I jasno mi je da će mnogi "moji" ljudi reći nemoj, pazi, ne može se to.

Pa ipak...bez obzira na sve, mislim da ću opet...riskirati. Možda ne ove godine, imam još dvije koje ću vjerojatno provesti tu i pripremiti teren. A onda...tko zna?

Jer...bit će mi žao ako ne probam. Makar podvila rep i vratila se za pola godine.

subota, 24.03.2018.

bazen

U četvrtak sam napokon smjela otići plivati. Prošlo je 3 tjedna od pada...kičma je dosta bolje, mogu sjediti na poslu, poželjno je da se dignem i prošećem svako toliko inače ipak zaboli oko 3 popodne.
Lakat je još jako bolan na dodir, očito je živac stradao dosta pa tome dugo treba da se smiri. Ne smijem se ni u ludilu osloniti na njega i dalje.
I tako, jedva sam dočekala taj rok kad mogu otići plivati...otišla popodne iza posla, mislim da sam tamo došla oko 5 i 15. U Utrine. Nisam bila na bazenu otkad je bandinjo sredio još jeftinije karte, bojala sam se na šta će to ličiti. Naravno, iznenadilo me da od onog dijela koji je bio manje od pola bazena za građanstvo, sad je još i to osakaćeno sa barem pet pruga...od toga su dvije za građanstvo i u svakoj je bilo po dvoje troje ljudi. I ostatak od ajmo reći širine od tri pruge je bio u jednom trenu nakrcan s nas desetoro. Naravno, ako svi plivaju i plahutaju simo tamo, to je...kaotično.

Mislim da sam se mrvu i preforsirala, jer me leđa sad ipak malo boluckaju...plivala sam skoro sat vremena bez puno stajanja, a to je za početak malo nadobudno. I to prsno, pošto bi pokušaj plivanja leđno završio sa jedno dva tri sudara sa sudionicima bazenskog prometa i pokojim prekršajem.

Naravno da sam na kraju i poludjela i odjurila doma jer me neki dečko zgrabio za stopalo, a ja sam nakon toga tresnula rukom neku ženu i zaključila da je sad dosta.
I odem do garderobe pa pitam tetu tamo, dobro jel postoji neko čudno doba dana kad nije takva gužva?
Na to me dočekao totalno unezvjeren pogled...i rečenica; ovo nije gužva. Pa koliko vas je bilo u pruzi? Ja reko, u onoj jadnoj zajedničkoj valjda deset. To nije gužva? Što onda je, ljudi se tuku po bazenu?
A kaže ona, tako vam je to od devetog mjeseca od kad su karte pojeftinile.

Ma divno bandinjo, svaka ti čast. Taj tip stvarno ima neki problem s vodom kad je odlučio gradu podariti same fontane i jeftinije bazene. Nije mu palo na pamet da napravi još koji umjesto da pojeftini karte tako da se u bazenu možemo naslagati jedino ko sardine u konzervi.

Jedva čekam ono čudno doba kad more bude podnošljivo za kupanje, a turisti još ne navale. To je moj raj. I vjerujem svakoga tko živi u priobalju...i nas dotepenaca na koji vikend.

četvrtak, 22.03.2018.

još jedan, unatrag...

S obzirom na ovako dobar odaziv, da nastavim s putopisnima...

Ovaj je star dvije godine, iz 4 mjeseca 2016., u vrijeme kad sam upisala planinarsku školu...

Kako je to išlo, naumila ja pred više od 3 godine da jednom idem. I slučajno u dopisivanju na forumu spomenula, da bi mi kolegica freelancerica rekla da baš upisuje planinarsku školu, počinje za tjedan dana. A ja ni pet ni šest, odjurila je odmah upisati, da ne idem potpuno sama itd. Banula ja tako na predavanje, bilo je valjda sto ljudi...ova moja kolegica koju sam ionako znala samo preko dopisivanja je kasnila...i tako sam ipak upala sama. Vrlo brzo sam se skompala sa svoje dvije imenjakinje (a nemamo baš često ime) i tako je priča krenula.

Prvi vikend je bio izlet na Ivančicu, međutim taj je bio jedini na koji nisam mogla ići jer sam već imala rezerviran vikend u Lovranu. I tako sam ja umjesto na prvom planinarskom izletu završila autom na Učkoj. I još ponegjde...

Neka se mjesta preklapaju sa ovim ranije ispisanim, kasnije proživljenim putopisom...i naravno, društvo je bilo drugo...ovo, kojem se nekako više toga ima za zahvaliti...i koje se u mom životu zadržalo dulje od svih.



Prvo me odveo do Severina na Kupi, da mi pokaže dvorac...i naravno, tjedan dva kasnije, otamo smo kretali na jednu od planinarskih tura. Ne znam zašto, ali ta ljubav prema starim dvorcima nam je oduvijek bila zajednička, neke davne, davne priče šapuću nešto u tim tmurnim prostorima, tamnim zidinama. Ima taj neki ostatak povijesti, tuga zbog zaborava i potreba da se nešto opet oživi,makar i samo kroz fotografiju što nas oboje toliko fascinira. Naravno, nismo mogli odoljeti pa smo se kroz neki otvor uvukli unutra...dvorište je divno, neki dijelovi su obnavljani pa je nešto zapelo. Neki su takvi da nije sigurno ući tamo jer je pod počeo propadati.
Ima ostataka od tko zna koga i tko zna kada, a i nereda koji su neki drugi posjetioci napravili...
U svakom slučaju mješavina je to tuge jer su mogućnosti tolike...i druge su države daleko drugačije iskoristile takva mjesta. S druge strane, ja nekako više volim te...napukle vremenom, pomalo zaboravljene zakutke starih dvoraca...uvijek su mi draži izgubljeni u bršljanu, zaboravljeni, pomalo otužni, pa opet veličanstveni...od onih potpuno obnovljenih.




Nakon Severina, vožnja prema Rijeci...gradu koji iz nekog razloga volim onako...koliko i svoj Samobor i Zadar u kojem sam provela prilično ljeta u djetinjstvu...iako u Rijeku nisam nogom kroćila do neke svoje 18te...a niti previše vremena tamo provela otad...ali nekako mi je drag i mio i lijep i poseban i jednostavno ga iz nekog nepoznatog razloga smatram svojim...jednom sam razmišljala o selidbi tamo...a baka se skoro udala u Rijeku...možda zato...
Popeli smo se na Trsat, do kule, pogleda na cijeli grad. Vrijeme je bilo tmurno, kišno...pa ipak, lijepo je prošetati gore, nije bilo ljudi, gužve, tko zna kako je kad je vrijeme ljepše. Mirisao je svjež i hladan zrak, more se nije naziralo. A pogled je bio divan.





Kasnije smo ručali u restorančiću u koji uvijek navratimo, mislim da se zove Mornar...stvarno je za svaku preporuku, fini gableci, ljubazni konobari i super interijer.
Dalje do Lovrana, ovaj vikend sam ja častila sa hotelom s 4 zvijezdice, bazenom s grijanom morskom vodom...i saunama...oduševila sam se sobom koja je bila moderna skroz, baš po mom ukusu...pogled je na slici, bio je prekrasan. A kako sam prvi puta bila u hotelu s 4 zvijezdice ostala sam oduševljena opcijama biranja između nekoliko vrsta mekanih jastuka, kavom u sobi i tako tim nekim stvarčicama koje baš nemaš prilike vidjeti u niže rangiranim mjestima. Malo sam se i ukočila na večeri jer se ne osjećam preugodno u takvim mjestima...ali, dalo bi se naučiti na to.



Navratili smo popodne do kišne Opatije...tamo je bio neki festival kave, već pri kraju...no neki dečki su unatoč kiši u nekom paviljonu toliko divno svirali da sam na 5 minuta ipak zastala i stajala na kiši, slušala pjesmu...



Naravno, spavanje u mekanim šuškavim plahtama bilo je super...
možete zamisliti kontrast koji je izazvalo spavanje po kazni, koji tjedan kasnije u čoporativnoj spavaonici na vojnim starim dekama, sa još 13 ljudi na Platku...ja prije nikad nisam spavala u sobi s nepoznatim ljudima, ma rijetko sam i s poznatima ako izuzmem poneko ljetovanje ili boravke u bolnici. I isprva sam htjela sjuriti se vrišteći niz Platak i zvati dragog da dođe po mene iz Zagreba...kasnije sam se anestezirala dovoljnom količinom alkohola da mi je bilo svejedno... no, o tom potom...

Ostatak dana i drugo jutro proveli u bazenu, saunama...uživali u šetnji uz more...baš onako, polagano i s guštom. Paše mi nekad i takav odmor, ne pretjerano aktivni. Ponovili smo nešto slično i ove godine.



U nedjelju smo se vraćali za Zagreb, ali prije toga smo odlučili navratiti na Učku...
Naravno, ideja je bila pun pogodak...jer me osvojila planina i prije nego što sam krenula planinariti, divan je pogled, na sve strane, vidi se cijela Rijeka, Kvarner, valjda pola Istre (ovisno o izmaglici). Malo sam nesigurno stala na mjesto s kojeg kreću paraglajderi, još me moj lagani strah od visine tada držao. No, dan je bio divan, iako smo autom došli gore, isplatilo se. Popili smo pivu u domu i malo pročavrljali s domarem i lokalcima. Treba ponoviti to, ovaj puta ispenjati tu Učku...tako da....vratiti ću se ja tamo.



Na povratku navratili smo do doma u Delnicama gdje smo htjeli pojesti štrudlu, no nije je bilo. Ali smo zato sreli odbjeglo lane...



I vratili se doma, odmoreni i zadovoljni nakon zanimljivog vikenda...
A iza toga, slijedilo je nekoliko mjeseci hopsanja po brdima i planinama, pakiranja u petak i raspakiravanja u nedjelju...i preturanja čitavog smisla života, dok hodaš brdima...o tome...drugi put...

nedjelja, 18.03.2018.

prošlogodišnji putopis

U išćekivanju novih putovanja, evo malo onih koja nisu ovdje opisana, ovaj konkretni je od prošle godine.
Društvo s kojim sam putovala nije više u mom životu, što je možda i najbolje za oboje. Odlučili smo godišnji od 3-4 dana u svibnju provesti negdje prema moru, ali bez određenog cilja. S time da je moj pritajeni cilj bio Pag.

Prvu smo navratili do Severina na Kupi. Šteta je takvih dvoraca, kako sve više tonu u zaborav.

Krenuli smo iz Zagreba, navratili najprije do jezera Lokve. Godinama ga već na svakom svom putu prema Krku ili Istri gledam i želim tamo otići i nikako. Pa smo sad iako je bilo prilično hladno navratili do jezera.
Strašno je koliko je šuma još uvijek oštećena od onog nekog snijega i leda prije nekoliko godina. Suhe grane i polomljena stabla nalaze se na svakom koraku i baš mi je bilo tužno to gledati. Dan je bio prilično lijep, čak je i sunce malo provirilo. Prošetali smo mali dio oko jezera, vidjeli slatku malu kućicu koja će vjerojatno biti za najam, od trupaca, prekrasno nešto.






Nakon Lokvi spustili smo se do mora, Crikvenice. Tamo smo najprije pojeli nešto i obišli centar. Grad je bio pust i prazan, tek poneki ugostitelji koji tek uređuju apartmane ili restorane. Nisam nikad prošla po tom gradu a da nije bilo ljeto i gužva, ovako prazan mi je baš bio lijep.






U neko doba krenuli smo u potragu za apartmanom i bome se razočarali...gdje god smo došli hladno bi nas odbili sa izjavom nismo spremni za turiste. Bili smo začuđeni jer kako to da ne mogu samo prebaciti čistu posteljinu i malo srediti kupaonu, pa došli bi tek za par sati spavati, zar je to problem?
Na kraju smo našli apartman koji je bio spreman, s pogledom na more, čisto pristojan, mislim da je bilo 300 kn noćenje. I ljubazna teta koja to vodi. Vidim sad da me duge prate na svim putovanjima, pa je i s te terase ulovljena jedna.



Još smo malo lunjali gradom, vratili se na spavanje, mislim da sam čak i neki posao vukla sa sobom pa sam drugo jutro najprije to riješila. Kako sam "nezamjenjiva" s posla me i na godišnjem u pravilu zovu nekoliko puta. Pravi bagoslov, zar ne?




Popili smo kavu na terasi i nastavili dalje, cestom uz more...ta vožnja je zaista divna kad sjediš kao suvozač i razgledavaš čitavo vrijeme. Mislim da se mom vozaču to i nije toliko svidjelo. Stali smo na kavu u Senju, pronašli prekrasnu veliku terasu, te makete motora koje su nam se jako dopale u tom kafiću.




Kasnije lutanje po gradu, do onog svjetionika uz fotkanje metalnih ljubimaca.



Razgledali smo tvrđavu, stvarno je zanimljiva postava izložbe...malo su nam smetali neki osnovnoškolci koji su tumarali i urlali, no ne previše. Tvrđava ima što ponuditi, pronašla sam i grbove nekih meni poznatih obitelji tamo. I stvarno je lijepo unutra, stubišta uska, uređeni kamini, tko voli starine, oružje, svakako preporučam. I pogled sa kule je lijep, a dobro nas je nasmijao i wc...na vrhu kule, rupa jednostavno zjapi u zraku tako da je sve odozgo slobodno padalo uz zidine...





Nastavili smo do Starigrad paklenice...gdje smo odlučili prespavati. Najprije smo pojeli, pa potražili apartmane. Ušli u prvi na plaži i poučeni neugodnom duljom potragom u Crikvenici valjda uletjeli u taj...čudan objekt neugodnog mirisa, pogledali sobu koja je bila širom otvorena (baš se pitam zašto) i uzeli sobu.
Naravno, već nakon tri metra kad smo izašli van smo se upitali, pa jesmo mi normalni?

Cijeli taj objekt je očito bio u građevinskim radovima. Čovjek koji je to vodio je očito živio na prvom katu i otamo je dolazio nesnosan smrad, izrazito jak na stubištu. Sobe su bile otužne, kupaona isto tako...jedino je pogled bio prvi red do mora.

Otišli smo se sunčati u nadi da neće noć biti tako strašna. Bila je, smrad je bio strašan. U pet ujutro smo se već spakirali i po kiši krenuli dalje.

Kasnije sam saznala da je to bio apartman od babe Mande, koja je navodno u ratu bila prva pucala po svima ko pomahnitala i bila daleko poznata tad. Mora da još uvijek mrtva stoji u tom stanu ako je suditi po smradu.

Sad sam već izrazila želju da odemo na Pag iako nam je kiša lagano kvarila raspoloženje. Mislim da smo već u 7 u Pagu tražili otvoreni kafić kako bi popili kavu. Vrijeme je bilo čudljivo, no ono što je uslijedilo je neponovljivo. Tako lude fotografije i vremenskih prilika na pravom mjestu nisam često hvatala. Prosudite sami.




Nastavili smo do Novalje, kiša nas je uporno pratila svako toliko. Otok je možda i drugačiji nego što sam ga zamišljala, zato što nismo pronašli cestice kroz onaj ludi kamen, a trstike i šaš definitivno nisam očekivala. No, nije me razočarao, Pag je veličanstven. Navalila sam da odemo sve do Luna...što je već prilično zasmetalo mom vozaču, pogotovo zbog kiše. Tamo i nismo mogli pogledati maslinike, pa smo u povratku navratili na potpuno prazno Zrće.
Fotkanje sa ugibališta iznad Paga, zatim kava u gradu, pa smo krenuli natrag prema Zagrebu.
Sve u svemu, ove puteve bez donekle definiranog plana i malo previše vožnje mislim da ću izbjegavati...barem s onima kojima vožnja nije pravi užitak.

subota, 17.03.2018.

hvala...

hvala ti što nikad ne dižeš glas na mene...čak i kad bi to isprovocirala kod svakog drugog...
hvala ti što...i kad mi govoriš kritiku, govoriš to sa nekom blagošću u glasu...
hvala ti što kad se ne slažemo kažeš; govorim ti to za tvoje dobro...
hvala ti što ne bi nikada, ni u kojim okolnostima, ni u snu digao ruku na mene...
hvala ti što ćeš biti tu za mene, kad je teško i zagrliti me...
hvala ti što čak i ako ne znaš kako bi me utješio, pokušaš nekako...
hvala ti što me nikada nisi kočio ni u čemu...
hvala ti što me prihvaćaš takvu kakva jesam...
hvala ti što me puštaš da sanjam i da pričam unedogled i da budem djetinjasta
hvala ti što su tvoje šale na moj račun ipak potpuno benigne
hvala ti što mi nikada nisi pokušao spustiti samopouzdanje ili namjerno bilo što ružno reći i povrijediti me
hvala ti što me smiruješ kad bi poludjela i stjerala sve k vragu i rekla što ne bi trebala ljudima
hvala ti što znam da u tebi uvijek imam oslonac, bila na kraju svijeta, bili zajedno ili ne
hvala ti što si pravi prijatelj
hvala ti što me uvijek pitaš što želim raditi
hvala ti što ti tvoj užitak nikada nije bio ispred mog
hvala ti što me poštuješ
hvala ti što iako to ne govoriš, itekako znam da me voliš
hvala ti što mi nisi prijetnja, netko tko uljeva strah, nego partner i potpora

hvala ti...

i žao mi je da nisu svi takvi...

srijeda, 14.03.2018.

ti moraš...

Jučer je bio jedan od onih dana. Kad se stušte na tebe sulude stvari i to ne jedna nego njih pet i to intenzitetom malja.

I navečer zove frendica i u jednom trenutku mi govori; ti moraš naučiti odvojiti posao od privatnog života. Ne znam da li to zna, vjerojatno ne...ali u trenutku kad ja čujem riječi ti moraš...ispred mene se spušta roleta, glasnim treskom...i sve ono što mi se iza toga govori ja ne čujem. Ne slušam, ne doživljavam, ne prihvaćam. Nema, gotovo. Ne znam od kad je to tako, jednostavno na bilo kakvu izjavu tog tipa dobijem rogove i pomahnitam.

Naravno, nakon rogova na ti moraš...i objašnjenja da je ovaj dan i silina gluposti i zlobe bila stvarno van svake pameti...shvatila sam da je u pravu. Isto tako, rekla je da je normalno da biseri navale i osjete da mogu i treći put napraviti mi sranje, kad im je prošlo prva dva puta.

Imam tu jednu situaciju s jednom ženom u poslu kojoj sam prvenstveno ja pomogla da dobije dosta poslova. I bile smo si najbolje prijateljice do prvog problema, ono što me u tome muči je da sam ja stvarno povjerovala da si to jesmo. Nije to bila rijetkost nekad, sad ipak više pazim na sebe.
I naravno, bile smo, do prvog problema, koji je bio uvijek njihova greška, a mi smo se trudili riješiti to svaki puta na najbolji način za sve uključene. I iako je napravila podlost bezobraznu, prešla sam preko toga nakon nekog vremena, odradila još ponešto s njom...i sad se priča treći puta ponovila. Oni zeznu, imam sve crno na bijelo...i dobijem sastavak od pola A4 stranice s morem toliko niskih uvreda da je to zastrašujuće. Naravno, sa bcc-om mom direktoru.

I naravno da je frendica u pravu, kad im dopustim prvi puta, napraviti će to i peti i trideseti ako im dam priliku.
Dobro je da ipak sve manje prilika dajem. Mislim da ću posao sa gorespomenutom vrlo brzo moći zaobići i tome se jako veselim. Ne mogu vjerovati da ima ljudi koji su u stanju izgubiti pola sata da napišu bijesan i bezobrazan mail s napadom na nekoga tko ti je samo pokušao pomoći čak i kad si zeznuo.
I uz sve dokaze ti nastaviš tvrditi da si ti u pravu? Na kojem planetu takvi žive, što je to?

Došli divlji i otjerali pitome.
A ja i dalje ne razumijem koji je to poriv, što je to u ljudima toliko ludo da ih tjera da takve stvari rade.
I neću to ni razumjeti ni prihvatiti nikada.
Koštala me moja vjera u ljude već puno puno suza i razočaranja...sve brže i lakše i bezbolnije opazim one od kojih se odmah treba odmaknuti. U ovom slučaju nisam mogla dovoljno rano.

Kako se to, na prvu postavi ograde? Kako se ljudima da do znanja da te ne mogu zezati, raditi ti spačke, da nisi glup zato što si dobar i spreman neke stvari oprostiti. I dati do znanja da to nećeš tolerirati?
Za nekog tko čitav život od sukoba bježi glavom bez obzira, upravo je to valjda životna lekcija...

utorak, 13.03.2018.

mjesec...

Probudim se ja, jučer sam rano zaspala, čak i za moj standard, zaspati u 8 je stvarno smiješno. Ne gledam na sat, mislim rano je, ali stigao je laptop mogu malo pogledati po blogu, čitati. Skuham kavu...i pogledam na sat...3 su sata. Ludača dobro da se i obukla nisam i spremila za posao.

I shvatim, danas je 13.
Za mjesec dana sigurno neću moći spavati od uzbuđenja pred prvim konkretnijim putom i prvim letom u životu. Napokon. S obzirom na količinu nezgoda...
osim leta po stepenicama u zadnja dva tjedna mi je dva puta pao keramički nož kraj noge i da se odlomio bilo bi zabavno...
skidala sam knjigu s police pa srušila i razbila sliku, za to vrijeme mi je mačka napravila sačekušu u kuhinji (inače zbilja nisam plašljiva, ali ovo je prvi puta izvela)...sjedi ona na frižideru, ja ulazim po novine da pokupim to staklo, a ona drekne; mijaaaaaau...ful glasno, iznenadno, skrivena iza čoška...
ulovila sam se za srce i u trenu počela razumjevati svog tatu kojeg sam jednom tako iz mraka u vikendici nasmrt prepala...
zabolilo me doslovno srce i nije prestalo 15 minuta barem...
Frendica se pak sva izrezuckala u pokušaju pedikure i rekle smo, ako mi doživimo tu Irsku, pričat ćemo...

Ali, bliži se. I jedva čekam i nosim svu foto opremu skoro, nosim i bilježnicu koju sam dobila na poklon da zapišem sve bitno i nebitno i...sretna sam do neba. Mislim da je tim slađe što idem na prvo mjesto o kojem sam silno sanjarila, baš prvo.
Do sad se obišlo podosta po Hrvatskoj, malo po Austriji i Mađarskoj, u Pragu i Budimpešti sam bila po nekoliko puta....ali popis željenog je još uvijek daleko daleko dulji od obiđenog.
I ako krenem intenzivno putovati, teško da ću u jednom životu uspjeti sve.

I prije Irske sanjalo se fotkanje lavova u Keniji...to me i sad drži prilično. Bali recimo, frendica je tamo prvo otišla od daljih putovanja i oduševljena je. Puno više od Kuala lumpura u koji su išli prošle godine. A njenim preporukama po tom pitanju zaista vjerujem. Za Irsku je rekla da je preskupa. Za naš standard, naravno.

Ono što me sad najviše drži i izabrala bi za prvo konkretno putovanje je Kuba. Nema što mi se ne sviđa tamo i zaista bi uzela 15tak dana i prošla sve što mogu. Obožavam salsu, njihovu muziku, cuba libre, prastare aute, zanimljive ljude...imaju predivnih plaža, mjesta koja su spektakularna...nema što mi se ne sviđa u toj ideji. I sve si mislim da ću početi odvajati neku svotu mjesečno za to. Pa kad se nakupi...

Ali, prvo taj "moj" zeleni otok, klifovi, neću vjerovati da sam tamo dok ne stanem na klifovima. Maknem i fotić i sve...i duboko udahnem. Bit ću na vrhu svijeta...

PS a evo i mog krivca za srcobolju...

petak, 09.03.2018.

Kad vjetrovi puhnu...

Jučer je bio divan dan. Dobila sam knjigu koju tražim već pola godine. Rasprodana je svuda, pa ipak, čim sam na fejsu pitala javio se frend koji ju je imao. Radi se o Sjeverozapadnom vjetru, mog Samoborca i kolege kojem se silno divim, Zdenka Bašića.

I moje srce je napokon na mjestu jer je vilinska knjiga došla do mene, baš kako sam i znala da će jednom doći.

Oduvijek nekako sanjarim o nekom tihom, drugačijem, divnom, bajkovitom svijetu koji je možda nestao, možda je i dalje tu, dobro skriven, a možda tek dolazi. Kako bilo, njega se najbolje ćuti u svakom koraku daleko u prirodi, u šumi, u vjetru, moru, noći i mjesecu.

Ne znam kad ni zašto je ta vjera posijana u meni, možda kad je tata da se odmori odlazio u šumu, možda kad smo tragali za vrganjima i satima brali borovnice, slušajući tišinu, šumu...

Priroda ti poklanja sve, ako je poštuješ. I dan danas nema toga što me tako može odmoriti, napuniti baterije, kao šuma, potok, jezero, planina.
Ponekad u zakutcima Medvednice osjetimo taj neki dašak, neko drevno postojanje, nešto....što se ne može definirati, ali ježi kožu...na dobar način. I traži poštovanje, a daje snagu, ljubav i sreću.

I ne znam jesam li to samo ja, ili mojih par vještica...i taj Zdenko...koji još slutimo priče u vjetru, lišću, mrazu i mjesecu...

Najviše se divim onima koji su taj svijet nekako približili drugima...dali ga naslutiti, opisali ga, nacrtali, oslikali. Toj mašti.

Imam li to u sebi? Mogu li i ja iscrtati, oslikati svijet, kakav bi mogao biti?
Da se i vile jednom vrate.....

četvrtak, 08.03.2018.

što bi požalila...

U onoj krizi prošle godine naletjela sam na neku priču (a takvih ima puno) kako život treba živjeti s time da na umu imaš kraj. U to vrijeme sam gledala i onu seriju Chasing life, pa me sve to skupa tjeralo da promislim malo o tome. I završilo je naravno u suzama....jer blage veze nisam imala što bi to željela da ljudi kažu o meni u trenutku kad me više ne bude...niti ja sama o sebi dok još budem tu...
Bila sam onoliko daleko od same sebe koliko je to moguće biti.

Mislim da mi je s dvije godine, dok sam razmatala tati filmove s fotoaparata, jurila okolo na biciklu, ganjala kokoši i igrala se s njima ili pjevala (jadni starci); jer ja sam skitnica, ne drži me mjesto, daleko bolje znala tada tko sam i što sam, nego prošle godine. Vjerojatno se svi rodimo znajući, zaboravimo putem.

Dok nam govore što bi trebali i kako bi trebali. Dok sjedimo u crkvi i slušamo na nekakvom vjeronauku da je zemlja ravna, pa ti dođe da odbrusiš tom svećeniku da nije i ne može ti to pričati a onda samo iz straha i obzira prema starcima kojima ne želiš raditi probleme odlučiš šutjeti. I diviš se potajno ljudima koji su buntovnici, spremni se boriti, hrabri, nekad neoprezni...jer i sama želiš biti takva.

I dogode se te neke situacije, ti neki ljudi, koji te pitaju, a što je s tvojom fotografijom i National geographicom?
Asistenti na faksu, profesori, neki prolaznici, ljudi koji te dotaknu u toj nekoj jednoj rečenici više nego što bi te dotakla cijela knjiga u krivom trenutku. Da, bilo je kroz život dosta tih nekih upozorenja da si...zalutao.

I jednostavno nema naprijed dok u jednom trenutku ne odlučiš prigrliti to dijete u sebi, lijepo je to jedan poznanik rekao; samo jedno dijete ću cijeli život odgajati....sebe.
Dok ne prihvatiš i to da je neobično, osjetljivo, ludo, nerazumno, inatljivo, hrabro i plašljivo.
Jer, ono je znalo, daleko bolje, jasnije i hrabrije kojim to putem želi krenuti.

A onda potražiš što bi mogao napraviti da se to dijete u tebi, opet smije.
I sve odgovore ionako znaš.

Samo, treba skinuti slojeve i slojeve straha. Slojeve izgovora, pogotovo izgovora.
Slojeve tuđih, krivih savjeta. Slojeve kalupova. Pa još malo strahova.

I onda dođeš nekako do toga da...svaki dan, po malo ideš prema nekom cilju. Iako ti ni sad cilj nije sasvim jasan, barem ti je jasan smjer. I odvojiš nešto vremena za traženje inspiracije. Nešto za rad na svojim projektima. Nešto za odmor i sanjarenje...jer još nisam vidjela kreativca kojem to nije nužno i neophodno da bi imao kakve takve ideje. I sve polako krene....čak i lakše nego što si mislio.
Jer život nije borba kad kreneš onamo kamo želiš. Čak i ako je teži uspon, znaš da vrijedi.

I da, nestrpljiva sam i dalje, pitala me jučer doktorica da što bi ja sad, nakon pada na stepenicama, za tjedan dana išla penjati se na Everest ili barem Kilimanjaro? Bi, znam. Ne mogu vjerovati da i za plivanje moram pričekati još dva tjedna. Ok, mogu šetati malo, to je puno nakon tjedan prisilnih dana u krevetu.

Možda sam baš zato nestrpljiva, jer čitavo vrijeme gledam kako premladi ljudi koji nisu napravili sve što su htjeli odlaze prerano? A onda i mene samu splaši taj neki trenutak kad je moglo poći sve po zlu...

I onda se zapitam, što je to ono što ne bi prežalila? Da me sutra nema, što bi napravila danas, ako imam još 10, 20, 50 godina, što to moram napraviti da bi imala osjećaj da sam proživjela ono što sam trebala?

Putovati. Putovati i putovati.
Mislim da mi to nikada i nikako neće dosaditi i jedina je želja koja je u mom životu konstanta otkad znam za sebe. Sve ostalo dolazi iza toga.
I iako su karte za moj prvi let kupljene pred mjesec dana, iako se bliži taj petak trinaesti kad letim prema odavno sanjanoj Irskoj...neću vjerovati da idem dok ne stanem tamo na klifovima.
Jer sanjam o tome već 15 godina minimalno. I zapravo, san koji je potrajao, za kojeg si se malo više morao potruditi, koji si teže stekao, taj je nekako slađi kad se ostvari.

Upoznati ljudi...
bez obzira na sve, ja volim i vjerujem u ljude. Iako su tisuću puta dokazali suprotno, vjerujem da smo u suštini ipak dobri. Barem većina. Upoznati neobičnih ljudi i mjesta, čuti priča, sudbina...sresti svega i svačega. Imati o čemu pričati kad ostarim.

Naučiti i isprobati puno toga...
Obiteljski prijatelj, čovjek koji mi je bio kao drugi roditelj jednom mi je rekao; samo moraš biti znatiželjan...kad sam saznala da je on (prepun kojekakvih znanja) isto grafičar...nije mi to htio reći dok nisam upisala faks. Samo moraš biti znatiželjan i istraživati, čitati....to je sve. Koliko ljudi danas nema tu potrebu?

Stvarati.
Raditi nakit, fotkati...pisati...raditi namještaj, raditi još tonu stvari i "skupih hobija" koje želim i koji su na nekom od popisa...sretna jer dio njih sam već odradila...
Ilustracija, vilinske stvari...to je ono što je sad najjača želja...

Planinariti.
Svuda, puno, stalno. Jer je to zadovoljstvo meni neusporedivo.

To je sve....u svemu ovome ima još tisuću podgrupa i vjerojatno će biti novih želja unutar toga...ali, to je ono glavno...pa, ajmo vidjeti, što i koliko se može napraviti...u godini recimo?

utorak, 06.03.2018.

nepravda?

U filmu P.S. I love you...koji je meni divan i jedan od zaista rijetkih filmova koji su mi bolji od knjige. Znam, pristrana sam jer obožavam i Hillary Swank i Gerarda Butlera i gotovo svaki djelić filma kojeg kad sam prvi puta gledala plakala sam od početka do kraja filma...no, odlutala sam...dakle, u tom filmu u jednom trenutku Daniel izjavi da on želi biti nečiji Gerry, da želi uništiti ženu za sve druge muškarce...to mi se urezalo u sjećanje toliko jako još tada.

A onda je došao on i pomaknula se neka tektonska ploča ispod mene i u meni, nisu to bili leptiri u trbuhu, to je bio prokleti vulkan, to je bio smak svijeta. I znala sam da nije to dobro za mene i ne može biti, i prejako je i preludo i prestar je i previše me privlaći i ne valja to. Čak sam u nekom trenutku izašla s nekoliko dečkića tada, čisto da ispitam da li bi itko, ikada više mogao napraviti što i on...ne. Nisam nikoga mogla vidjeti tako, ne više.
I trajalo je to godinama, vrtjeli smo se u sve luđim krugovima sve dok moje zamjerke na njegove odlaske nisu postale preteške. Dok se nisam prestala sviđati sama sebi, dok nisam krenula cendrati, gnjaviti, pitati, ljutiti se, urlati i tako opet u krug jer mi ne daje ono što bih željela, jer nismo "normalan" par jer...ništa to ne valja.

I onda, kad sam napokon prekinula, a zapravo nisam, jer tako što se ne može prekinuti...uletio je mali. Uporno, duhovito, inteligentno malo čudovište. Istih godina kao on, silno zainteresiran za mene, pun divljenja...i s tim nesretnim prokletim motorom, kojeg je ovaj čuo dok je navratio kod mene i znao da ću ovaj puta ja pobjeći.
Ma, znao je i on svoj dio u toj baladi...i da moje strpljenje ima granice.

I sve je bilo divno isprva, dok nije prestalo biti divno, dok nije postalo manje divno i suviše komplicirano, dok se nisam zaplela negdje između njih dvojice, dok nisam na površinu izvukla nešto što je možda dio povijesti, krug koji se stalno ponavlja ili san ili stvarnost. Ako vjerujete u reinkarnaciju, u prošle živote, onda bi možda sve ovo i imalo smisla...ako ne...neću o tome...ne mogu si ni sama to objasniti, ali znam da ću tragati.

I onda je došao taj jedan trenutak, a svi su znali sve i koliko sam rastrgana i koliko u svemu tome ipak patim...i koliko su principi padali u vodu (nečiji) kada je ovo bilo u pitanju...
kad je mali rekao ili on ili ja. Ultimatum.

Otišao iz stana i zatvorio vrata. Mali, nisi imao ni mrvu šanse. Znala sam to tada, znala sam to uvijek i znati ću to zauvijek. Nitko nikada neće imati šanse.
Kad su me u početku pitali, rekla bi da imamo jako čudan odnos...prijatelji smo i ljubavnici, roditelji i djeca, učenici i učitelji i te uloge stalno izmjenjujemo jedno drugome. Bio je tu kad je bilo najteže, toliko puta...
I daleko je od idealnog, u meni budi sve moje strahove, sve nerazrješeno ikada. Svu bol, sav nered. Sve.

I hrpu sam se puta pokušala otrgnuti...da bi se na kraju osjećala kao da si sama pokušavam iščupati ruku ili srce. I svi mi govore da to ne valja, da nema smisla.

Ali, ja znam da nema smisla pokušati imati nekoga drugoga. Da nema smisla, jer shvatit će vrlo brzo...da je na drugom mjestu. Da postoji taj netko tko je ispred svega i svih, stoljećima i nema te sile u svemiru koja bi to promijenila. Da mi netko stavi pred mene nekoga tko je popis svih mojih želja. Čisti popis svega što bi od muškarca mogla željeti..i njega. Uvijek bi izabrala njega.

Luda sam. I svi mi govore da to ne valja. Možda i ne valja. Možda su u pravu. Možda...
Ali ništa ne može promijeniti tu gravitaciju koja je u jednom danu, zauvijek promijenila smjer...

nedjelja, 04.03.2018.

čudna...

Zašto sam vječiti borac protiv nepravde, borac za one kojih je manje, koje se napada?

Ako bi se morala opisati samo sa jednom jedinom riječi, bila bi to čudna. I to je odgovor i na ovo prvo pitanje, jer moja žestoka borba protiv svake diskriminacije, bilo da je to protiv ljevaka, lgbt zajednice, manjina, rasa ili bilo kojeg mogućeg razloga potiče od tud.

Zašto bi prva bila na lomači? Po srednjovijekovnim standardima: ljevakinja sam, žena sam, madeža imam barem stotinu...nisam glupa i lajava sam odvratno, sve neke nepodobne karakteristike.
I zapravo je to moje čudaštvo i ljevaštvo korijen te potrebe da se borim kao lav za sve zakinute i tlačene.

Evo jedan članak o ljevaštvu, kako se na to nekad gledalo i koje sve apsurde priča sadrži: kako se ljevaštvo počelo smatrati zlim Ono što mi je ovdje ostalo u uhu je činjenica da su Maye poštovali ljevake kao sposobnije i sklone magiji i drugim znanjima.

Naravno, tko bi drugi kroz povijest stvorio zbrku nego presveta katolička crkva. Valjda je u mojim genima lijevim taj moj silni otpor prema crkvi. Da se razumijemo, ja vjeru, apsolutno svaku poštujem. Mislim da je ona dobra i potrebna i smislena u nekim svojim dijelovima bez obzira o kojoj se religiji radilo. Dok ne mrzi, proganja, pokorava, preobračuje i nasilno nameće svoje stavove kao jedine ispravne. Zato, oni kojima se ova definicija ne sviđa uopće ne moraju otvarati ovaj blog.

Kako sam se rodila kao izraziti ljevak i crtala već s 2 godine, nije tu baš bilo šanse da me se prisilno prebaci na desnu ruku. Mama nije bila te sreće, njoj je njena baka vezala lijevu ruku i tukla je ako bi pisala lijevom. Mami su srećom dovoljno rano rekli da je jako loše za dijete da ga se sili pisati drugom rukom, a i sjetila se svojih incidenata, pa sam ja te torture bila pošteđena.

Mislim da ni u školi nije bilo problema oko toga, čak su ljevake uglavnom smatrali inteligentnijima i boljim matematičarima (što je neobično jer je lijeva strana mozga zadužena za logiku i matematiku), a to smo dvojica ljevaka u razredu itekako potvrđivali. Taj dečko sad radi u Siemensu u SAD-u kao programer.
Tako da osim konstantnog čuđenja kako to držim olovku nije tu bilo nekih incidenata.

Ali, kuhati nisam naučila dok nisam odselila od svojih. Zašto? Jer je baku beskrajno plašilo kako to izgleda kad ljevak primi nož ili krene guliti krumpire pa mi je maltene bilo zabranjeno približavanje kuhinji ili nožu cijelo djetinjstvo...

Onda je došao faks, vježbe iz tiska na kojima smo morali pokrenuti grafički stroj. Kad sam lijevom rukom krenula prema stroju, asistent (biser svoje vrste) je dreknuo: kaaaaj, vi ste ljevakinja????
Pa kaj vi tu raditeeeee? Jel vi znate da su ljevaci u grafičkoj struci POTPUNO hendikepiraniiiii?

Majko mila...stajala sam zgrožena i pogledavala se s kolegama. Ne moram reći da sam na vježbama bila uvijek najbolja, kako do tad, tako i od tad. Pogotovo.

A onda je došlo vrijeme pred samu diplomu, kad sam provodila dosta vremena u kabinetu fotografije, gdje su svi bilo studenti bilo profesori i asistenti rado zalazili. I naravno, gorespomenuti asistent je naletio jednom i sjeo na kavu skupa s nama.
A meni naravno, vrag nije dao mira, pa sam počela črćkati nešto tom svojom nesretnom lijevom šapom...naravno, krenuo je. E ali onda sam ja imala hrabrosti a bome i argumenata, spomenula i DaVincija i hrpu drugih poznatih i sposobnih ljevaka, rekla da smo kreativniji i da je na našem faksu daleko veći broj ljevaka nego u prosjeku drugdje i da prestane maltretirati savršeno normalne i sposobne ljude.
Čovjek me nakon toga svaki puta kad bi se sreli na hodniku ljubazno pozdravio...

Bilo je tu još kojekakvih okršaja, po pitanju manjina, po pitanju gay-eva, u srednjoj smo imali na vjeronauku raspravu o tome da li bi se trebalo dozvoliti usvajanje djece gay parovima, ja sam bila predsjednik afirmacijske grupe, a moj polubratić negacijske. Naravno zaključaj je bio...iako je afirmacijska grupa imala jače argumente...presuda ide negacijskoj...jer ipak smo na vjeronauku...

Tako da...moj razlog za borbu je zapravo osobni. Jer sam i ja uvijek bila čudna...sad se ponosim time.
Kakav bi to bio svijet u kojem su svi isti? Umrli bi od dosade.

Trebamo napokon naučiti prihvatiti razlike, naučiti ne bojati se svega što malo odstupa od onog "normalnog".
Jer ako nas je ovo "normalno" dovelo do svijeta u kojem imamo slobodu...a zapravo je nemamo. Imamo tehnologiju, ali planeta umire...imamo sve i nemamo ništa od onoga što vrijedi i na najboljem smo putu za propast...onda je možda vrijeme da se promijeni put...

petak, 02.03.2018.

o coprnicama, Samoborcima i selu mom malom...

Otkad znam za sebe, pokušavala sam što prije, glavom bez obzira pobjeći iz svog sela.
Radi se o jednom malom mjestu blizu Samobora, sa predivnim pogledom na čitavo Sljeme, šumom na tada 500 metara, sada 20 metara od kuće. Mirom, tišinom (uglavnom), zvijezdama. Idila, čista. Dok ne upoznaš ljude, rekli su moji kumovi iz Zagreba koji su tamo kupili vikendicu prije mog rođenja i na toj terasi sam provela pola svog života. Tko zna što bi iz mene ispalo da nije bilo njih, te vikendice i te terase.

Ja sam si nekako u sebi, njih odabrala za svoje druge roditelje...ugledala se u njih, načitane, znatiželjne, razumne. Oni su moje uvjerili (prilično teško) da je šteta da ne idem na fakultet. Oni su me vodili na more, teta Ana me naučila plivati. Oni su bili zrno razuma u tom selu u kojem je i Bog rekao laku noć.

Kad se sjetim tih nekih krajnje suludih stvari koje su tamo vladale...a i još vladaju u umovima koje je valjda ono loše vino pomutilo uopće mi nije jasno kako je moguće u 21. stoljeću ostati u tom mentalnom sklopu. A onda se sjetim da nije ni ostatak Hrvatske pretjerano daleko...

Uglavnom, tamo, dok sam još bila dijete, što god bi pošlo po zlu, krive su bile, pogađate...coprnice. Netko umre od starosti, coprnice...mačka prođe pijancu preko puta, ovaj padne, to je bila coprnica. Vidjeli su žabu u staji, zamislite, žabu...pa je kravi bilo loše...kriva je coprnica. Ma žaba je coprnica, znaju oni.
Pronašli su jaja, jaja zakopana uz njivu, to su coprnice napravile. Samo da napakoste.

Majko mila, ako je u selu i bilo coprnica, te sirote su bome imale full time posao od nula do dvadeset i četiri.
I ne, nisam toliko stara, ovo su stvari koje su se odvijale 80tih, 90tih i dan danas.

Nikad mi nije bilo jasno kako je moguće, ako je već prilično očito i meni kao djetetu da se nešto dogodilo iz tog i tog razloga...zec je recimo pojeo mokru travu, što ne smije i naravno da mu je bilo loše...da je baš za sve kriva ta neka misteriozna nesretnica koja mijenja oblike i služi samo tome da zagorča život svima i svemu.
Nije mi bilo jasno kako uz sva dostupna znanja i razum ljudi ipak biraju vjerovati u coprnice i smisliti sva moguća opravdanja za ljudsku glupost. Da, kad bi deda pijan i lud dobauljao doma i to su bile krive coprnice. Naravno, zašto bi on bio kriv? Ili nedaj bože oni koji su stajali uz to i gledali...bez da poduzmu nešto?

Nekako sam u svemu tome počela žaliti vještice i vile i sva ta neka stvorenja koja...možda i postoje, možda ne postoje...one koji ne vjeruju u njih ništa neće uvjeriti da postoje...kao i one koji vjeruju da ne postoje...
ali, zašto bi pobogu oni bili krivi za sve?
Ponajprije nečiju zlobu, zavist ili nerazumno, ludo ponašanje?
Zašto bi coprinica bila kriva da je zavadila susjede koji su se odlučili glodati do sudnjeg dana oko metra zemlje i razbiti ženi nos jer su naumili baš tu među zacrtati po svom? Danas tamo raste trnje, ta kuća je prazna, a nama dolaze zmije i štakori otamo.
Hoće li itko od nas taj metar zemlje koji mu je baš falio odnjeti sa sobom?

Ili će odnjeti sjećanje na onu tamo neku vješticu koju su svi mrzili, a njemu je zavila ranu kad je pao u šumi i nije bilo nikoga da mu pomogne?

Kome je to u interesu imati glavnog krivca za sve?

četvrtak, 01.03.2018.

a možda i završava?

Letila sam po stepenicama. Preletjela ih nekoliko, u jednom trenutku sam se spuštala niz stepenice, u drugom sam bila u zraku.
Pogledala sam statistike, na stepenicama se ubije isti broj ljudi kao što strada u autima. Nevjerojatno mi je to, nisam pojma imala da stepenice mogu biti toliko smrtonosne.

Sletjela sam najjače na lakat, pa zatim na par mjesta na kičmi. Lakat je bolio najjače, pa nisam primjetila da ni ovo ostalo nije zanemarivo. Jučer sam se odvukla doktorici, hodala pognuta ko stara baka, ne mogu se uspraviti. Snimila donji dio kičme, lopaticu, lakat. Sve je čitavo. Morala sam obećati doktorici da tjedan dana neću ni mrdati iz kreveta. Zna me žena, nemam mira nikad. Upozorila me da je sve natučeno, istegnuto, svaki neki blesavi pokret ili trzaj može donjeti još puno problema.

A ja čitavo vrijeme ponavljam koja sam sretnica. Ironično, pet minuta prije pada kolegi sam pričala dok smo hodali po ledu kako imam čudesnu sposobnost iskobeljati se iz svakog pada. I zaista, moje piruete na ledu u kojima bi ostala stajati znale su biti čudesno smiješne...ali ja bi ostala stajati.

Nepunih pet minuta nakon toga našla sam se u ležećem položaju na stepenicama, previše u šoku i da vrisnem. I u velikoj nadi da sam se izvukla i ovaj puta.
Jer, nije bio prvi.
Čudno je kako se neke stvari ponavljaju, kako te upozore ponekad.

Prije više od 9 godina, u onoj petogodišnjoj vezi, desilo mi se gotovo isto. Dragi je odlučio da ćemo ofarbati kuću, ja sam spremno prihvatila. Sama sam farbala hodnik, poskliznula se na boju i pala na stepenicama. Ne ovako jako, iskobeljala sam se nekim čudom pa se nisam ni natukla. Ali sam shvatila da sam na krivom mjestu.
Moji ispiti stoje, moj život je na čekanju jer ni sama ne znam što želim...a tu farbam kuću svojoj drugoj obitelji i bit će zahvalni nekoliko dana, ali mogla sam se tamo i tad ubiti i prošlo bi pet sati da me uopće netko nađe...i što bih mogla reći da sam napravila?

Ponekad baš takve stvari upozore najbolje. Jer, moja jurnjava i podmetanje leđa i sve što radim samo da...izbjegnem konflikte, udovoljim drugima, napravim nešto da razveselim nekoga, da im ugodim...to...nema granica. Kažu mi drugi da se vežem previše. Prebrzo. Previše vjerujem ljudima. Previše vjerujem u ljude.

I zaista, tisuću puta sam zbog toga plakala. I pokušala promijeniti. Ali ne ide. Zato, prestajem se boriti.
Takva sam, ne mogu. Ne padne mi na pamet biti zlobna i osvetoljubiva. Ne razumijem koji to mentalni proces mora biti u nečijoj glavi da izjavi kad je vani minus petnaest, dok sjeda sam u svoj BMW...pa nek ide pješke, ne bi joj ništa bilo da se malo prošeće? Što to tjera ljude na okrutnost?

Nikada neću to razumjeti, evo i danas sam briznula u plač nad slikom smrznutog psa, pa pobogu kako netko to može gledati? Neću razumjeti, shvatiti, a bome ni prihvatiti. Ne mogu. Kosi se sa mojom biti, nema smisla truditi se. Ne.

Znam da moram usporiti. Da bi najradije odjurila sad tko zna kamo i da imam tisuću želja i ponekad mi se čini tako malo vremena. A onda opet, čini se kao puno puno vremena, nekako posuđenog, jer, moglo je sve završiti nekim pravim udarcem u glavu prekjučer na tim stepenicama. Mogla sam danas ne postojati. Ne pisati ovo, ne biti tu. Ležati u krevetu, sa sklupčanom mačkom pod nogama, sretna do neba što sam tu.
Iako me sve boli, iako hodam kao baka od 90 godina, iako mi se čini nedostižnim preplivati jedan bazen.
Za sad. Preplivati ću ih još puno.

Kad bi barem svaki dan shvatili kao takav. Poklonjen, vrijedan, važan, jedini. Kad bi znali kako malo vremena zapravo imamo...kamo bi otišli? S kim bi bili? Što bi radili?

Napravite to. Tko zna da li ćete sutra imati prilike....

<	ožujak, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv