Marketing
još jedan, unatrag...
S obzirom na ovako dobar odaziv, da nastavim s putopisnima...
Ovaj je star dvije godine, iz 4 mjeseca 2016., u vrijeme kad sam upisala planinarsku školu...
Kako je to išlo, naumila ja pred više od 3 godine da jednom idem. I slučajno u dopisivanju na forumu spomenula, da bi mi kolegica freelancerica rekla da baš upisuje planinarsku školu, počinje za tjedan dana. A ja ni pet ni šest, odjurila je odmah upisati, da ne idem potpuno sama itd. Banula ja tako na predavanje, bilo je valjda sto ljudi...ova moja kolegica koju sam ionako znala samo preko dopisivanja je kasnila...i tako sam ipak upala sama. Vrlo brzo sam se skompala sa svoje dvije imenjakinje (a nemamo baš često ime) i tako je priča krenula.
Prvi vikend je bio izlet na Ivančicu, međutim taj je bio jedini na koji nisam mogla ići jer sam već imala rezerviran vikend u Lovranu. I tako sam ja umjesto na prvom planinarskom izletu završila autom na Učkoj. I još ponegjde...
Neka se mjesta preklapaju sa ovim ranije ispisanim, kasnije proživljenim putopisom...i naravno, društvo je bilo drugo...ovo, kojem se nekako više toga ima za zahvaliti...i koje se u mom životu zadržalo dulje od svih.
Prvo me odveo do Severina na Kupi, da mi pokaže dvorac...i naravno, tjedan dva kasnije, otamo smo kretali na jednu od planinarskih tura. Ne znam zašto, ali ta ljubav prema starim dvorcima nam je oduvijek bila zajednička, neke davne, davne priče šapuću nešto u tim tmurnim prostorima, tamnim zidinama. Ima taj neki ostatak povijesti, tuga zbog zaborava i potreba da se nešto opet oživi,makar i samo kroz fotografiju što nas oboje toliko fascinira. Naravno, nismo mogli odoljeti pa smo se kroz neki otvor uvukli unutra...dvorište je divno, neki dijelovi su obnavljani pa je nešto zapelo. Neki su takvi da nije sigurno ući tamo jer je pod počeo propadati.
Ima ostataka od tko zna koga i tko zna kada, a i nereda koji su neki drugi posjetioci napravili...
U svakom slučaju mješavina je to tuge jer su mogućnosti tolike...i druge su države daleko drugačije iskoristile takva mjesta. S druge strane, ja nekako više volim te...napukle vremenom, pomalo zaboravljene zakutke starih dvoraca...uvijek su mi draži izgubljeni u bršljanu, zaboravljeni, pomalo otužni, pa opet veličanstveni...od onih potpuno obnovljenih.
Nakon Severina, vožnja prema Rijeci...gradu koji iz nekog razloga volim onako...koliko i svoj Samobor i Zadar u kojem sam provela prilično ljeta u djetinjstvu...iako u Rijeku nisam nogom kroćila do neke svoje 18te...a niti previše vremena tamo provela otad...ali nekako mi je drag i mio i lijep i poseban i jednostavno ga iz nekog nepoznatog razloga smatram svojim...jednom sam razmišljala o selidbi tamo...a baka se skoro udala u Rijeku...možda zato...
Popeli smo se na Trsat, do kule, pogleda na cijeli grad. Vrijeme je bilo tmurno, kišno...pa ipak, lijepo je prošetati gore, nije bilo ljudi, gužve, tko zna kako je kad je vrijeme ljepše. Mirisao je svjež i hladan zrak, more se nije naziralo. A pogled je bio divan.
Kasnije smo ručali u restorančiću u koji uvijek navratimo, mislim da se zove Mornar...stvarno je za svaku preporuku, fini gableci, ljubazni konobari i super interijer.
Dalje do Lovrana, ovaj vikend sam ja častila sa hotelom s 4 zvijezdice, bazenom s grijanom morskom vodom...i saunama...oduševila sam se sobom koja je bila moderna skroz, baš po mom ukusu...pogled je na slici, bio je prekrasan. A kako sam prvi puta bila u hotelu s 4 zvijezdice ostala sam oduševljena opcijama biranja između nekoliko vrsta mekanih jastuka, kavom u sobi i tako tim nekim stvarčicama koje baš nemaš prilike vidjeti u niže rangiranim mjestima. Malo sam se i ukočila na večeri jer se ne osjećam preugodno u takvim mjestima...ali, dalo bi se naučiti na to.
Navratili smo popodne do kišne Opatije...tamo je bio neki festival kave, već pri kraju...no neki dečki su unatoč kiši u nekom paviljonu toliko divno svirali da sam na 5 minuta ipak zastala i stajala na kiši, slušala pjesmu...
Naravno, spavanje u mekanim šuškavim plahtama bilo je super...
možete zamisliti kontrast koji je izazvalo spavanje po kazni, koji tjedan kasnije u čoporativnoj spavaonici na vojnim starim dekama, sa još 13 ljudi na Platku...ja prije nikad nisam spavala u sobi s nepoznatim ljudima, ma rijetko sam i s poznatima ako izuzmem poneko ljetovanje ili boravke u bolnici. I isprva sam htjela sjuriti se vrišteći niz Platak i zvati dragog da dođe po mene iz Zagreba...kasnije sam se anestezirala dovoljnom količinom alkohola da mi je bilo svejedno... no, o tom potom...
Ostatak dana i drugo jutro proveli u bazenu, saunama...uživali u šetnji uz more...baš onako, polagano i s guštom. Paše mi nekad i takav odmor, ne pretjerano aktivni. Ponovili smo nešto slično i ove godine.
U nedjelju smo se vraćali za Zagreb, ali prije toga smo odlučili navratiti na Učku...
Naravno, ideja je bila pun pogodak...jer me osvojila planina i prije nego što sam krenula planinariti, divan je pogled, na sve strane, vidi se cijela Rijeka, Kvarner, valjda pola Istre (ovisno o izmaglici). Malo sam nesigurno stala na mjesto s kojeg kreću paraglajderi, još me moj lagani strah od visine tada držao. No, dan je bio divan, iako smo autom došli gore, isplatilo se. Popili smo pivu u domu i malo pročavrljali s domarem i lokalcima. Treba ponoviti to, ovaj puta ispenjati tu Učku...tako da....vratiti ću se ja tamo.
Na povratku navratili smo do doma u Delnicama gdje smo htjeli pojesti štrudlu, no nije je bilo. Ali smo zato sreli odbjeglo lane...
I vratili se doma, odmoreni i zadovoljni nakon zanimljivog vikenda...
A iza toga, slijedilo je nekoliko mjeseci hopsanja po brdima i planinama, pakiranja u petak i raspakiravanja u nedjelju...i preturanja čitavog smisla života, dok hodaš brdima...o tome...drugi put...
Post je objavljen 22.03.2018. u 05:52 sati.