Zašto sam vječiti borac protiv nepravde, borac za one kojih je manje, koje se napada?
Ako bi se morala opisati samo sa jednom jedinom riječi, bila bi to čudna. I to je odgovor i na ovo prvo pitanje, jer moja žestoka borba protiv svake diskriminacije, bilo da je to protiv ljevaka, lgbt zajednice, manjina, rasa ili bilo kojeg mogućeg razloga potiče od tud.
Zašto bi prva bila na lomači? Po srednjovijekovnim standardima: ljevakinja sam, žena sam, madeža imam barem stotinu...nisam glupa i lajava sam odvratno, sve neke nepodobne karakteristike.
I zapravo je to moje čudaštvo i ljevaštvo korijen te potrebe da se borim kao lav za sve zakinute i tlačene.
Evo jedan članak o ljevaštvu, kako se na to nekad gledalo i koje sve apsurde priča sadrži: kako se ljevaštvo počelo smatrati zlim Ono što mi je ovdje ostalo u uhu je činjenica da su Maye poštovali ljevake kao sposobnije i sklone magiji i drugim znanjima.
Naravno, tko bi drugi kroz povijest stvorio zbrku nego presveta katolička crkva. Valjda je u mojim genima lijevim taj moj silni otpor prema crkvi. Da se razumijemo, ja vjeru, apsolutno svaku poštujem. Mislim da je ona dobra i potrebna i smislena u nekim svojim dijelovima bez obzira o kojoj se religiji radilo. Dok ne mrzi, proganja, pokorava, preobračuje i nasilno nameće svoje stavove kao jedine ispravne. Zato, oni kojima se ova definicija ne sviđa uopće ne moraju otvarati ovaj blog.
Kako sam se rodila kao izraziti ljevak i crtala već s 2 godine, nije tu baš bilo šanse da me se prisilno prebaci na desnu ruku. Mama nije bila te sreće, njoj je njena baka vezala lijevu ruku i tukla je ako bi pisala lijevom. Mami su srećom dovoljno rano rekli da je jako loše za dijete da ga se sili pisati drugom rukom, a i sjetila se svojih incidenata, pa sam ja te torture bila pošteđena.
Mislim da ni u školi nije bilo problema oko toga, čak su ljevake uglavnom smatrali inteligentnijima i boljim matematičarima (što je neobično jer je lijeva strana mozga zadužena za logiku i matematiku), a to smo dvojica ljevaka u razredu itekako potvrđivali. Taj dečko sad radi u Siemensu u SAD-u kao programer.
Tako da osim konstantnog čuđenja kako to držim olovku nije tu bilo nekih incidenata.
Ali, kuhati nisam naučila dok nisam odselila od svojih. Zašto? Jer je baku beskrajno plašilo kako to izgleda kad ljevak primi nož ili krene guliti krumpire pa mi je maltene bilo zabranjeno približavanje kuhinji ili nožu cijelo djetinjstvo...
Onda je došao faks, vježbe iz tiska na kojima smo morali pokrenuti grafički stroj. Kad sam lijevom rukom krenula prema stroju, asistent (biser svoje vrste) je dreknuo: kaaaaj, vi ste ljevakinja????
Pa kaj vi tu raditeeeee? Jel vi znate da su ljevaci u grafičkoj struci POTPUNO hendikepiraniiiii?
Majko mila...stajala sam zgrožena i pogledavala se s kolegama. Ne moram reći da sam na vježbama bila uvijek najbolja, kako do tad, tako i od tad. Pogotovo.
A onda je došlo vrijeme pred samu diplomu, kad sam provodila dosta vremena u kabinetu fotografije, gdje su svi bilo studenti bilo profesori i asistenti rado zalazili. I naravno, gorespomenuti asistent je naletio jednom i sjeo na kavu skupa s nama.
A meni naravno, vrag nije dao mira, pa sam počela črćkati nešto tom svojom nesretnom lijevom šapom...naravno, krenuo je. E ali onda sam ja imala hrabrosti a bome i argumenata, spomenula i DaVincija i hrpu drugih poznatih i sposobnih ljevaka, rekla da smo kreativniji i da je na našem faksu daleko veći broj ljevaka nego u prosjeku drugdje i da prestane maltretirati savršeno normalne i sposobne ljude.
Čovjek me nakon toga svaki puta kad bi se sreli na hodniku ljubazno pozdravio...
Bilo je tu još kojekakvih okršaja, po pitanju manjina, po pitanju gay-eva, u srednjoj smo imali na vjeronauku raspravu o tome da li bi se trebalo dozvoliti usvajanje djece gay parovima, ja sam bila predsjednik afirmacijske grupe, a moj polubratić negacijske. Naravno zaključaj je bio...iako je afirmacijska grupa imala jače argumente...presuda ide negacijskoj...jer ipak smo na vjeronauku...
Tako da...moj razlog za borbu je zapravo osobni. Jer sam i ja uvijek bila čudna...sad se ponosim time.
Kakav bi to bio svijet u kojem su svi isti? Umrli bi od dosade.
Trebamo napokon naučiti prihvatiti razlike, naučiti ne bojati se svega što malo odstupa od onog "normalnog".
Jer ako nas je ovo "normalno" dovelo do svijeta u kojem imamo slobodu...a zapravo je nemamo. Imamo tehnologiju, ali planeta umire...imamo sve i nemamo ništa od onoga što vrijedi i na najboljem smo putu za propast...onda je možda vrijeme da se promijeni put...
Post je objavljen 04.03.2018. u 06:05 sati.