Riječi koje mi tlak dižu otprilike onoliko koliko i riječi ti moraš...su; nemoj, ne može se to, pazi, budi oprezna, itd itd. Već neko vrijeme nisam baš oduševljena situacijom na poslu. Ok, za hrvatske prilike, to je solidan posao, uvjeti, plaća...rekla bi da je čak i bolje od onog što ima 50% ljudi u Hrvatskoj. I znam da je možda bahato tražiti više, no...počelo je meni dolaziti iz dupeta u glavu da nešto vrijedim. Dug je to bio put.
Ne vjerujem da ćemo baš previše napredovati ako samo gledamo okolo, upoređujemo se s lošijima od nas i nastojimo se uvjeriti da nam je dobro tu gdje jesmo. Ne samo sebe nego i sve oko sebe, pogotovo one čudake koji su sad tu najednom krenuli mutiti vodu.
Ono što me fascinira i nikako ne razumijem, kako je moguće da će ti ljudi, kad kažeš da nisi zadovoljan isprva držati stranu. Potvrditi tvoje iskustvo, složiti se s tobom, reći ti kako si u pravu, bijesniti skupa s tobom protiv šefa, države, situacije, ovoga i onoga. I trajati će to tako nekoliko dana, mjeseci, sve dok ti sam ne budeš spreman poduzeti nešto.
Naravno, kao takav si već iznimka, jer većina ipak nastavlja kukati dok se situacija sama od sebe ne promijeni.
E, u trenutku kad si odlučio nešto poduzeti...štoviše, imaš i koliko toliko jasnu sliku što bi i kako mogao napraviti, najednom svi promjene ploču. I krene; nemoj, pretjeruješ, smiri se, ipak je to u redu posao, ostani tu gdje jesi, sjedi, radi, šuti. Eventualno će biti, dobro se osiguraj, nađi novi posao, la la la.
Zbilja mi nije jasno otkud tako različiti savjeti u i dalje istoj situaciji, od istih ljudi koji su ti prije tjedan dana rekli sasvim suprotno?
Ono što...je teško objasniti ljudima je da...meni sigurnost u smislu posla za nekoliko tisuća kuna i nije nužna. Znam da se mogu snaći, da želim raditi i da mi nije smak svijeta ni raditi neki posao tipa konobarenja neko vrijeme ako je to potrebno. Radila sam svega već, mogu se snaći, a bome ima i svaki posao i svoje zanimljive strane.
I korisne...2.5 godine radila sam s djetetom s poteškoćama...dva puta sam u životu rekla nikad; nikad neću raditi s djecom...i naravno, vratilo se u ovom obliku. I nikad ne bi mogla živjeti tu (gdje sad živim relativno blizu, a firma mi je tamo). No, na stranu nikad...ne mogu vjerovati koliko mi je to iskustvo rada s takvim djetetom korisno i dan danas. Tad sam mislila da gubim vrijeme, ne mogu ništa tu napraviti (i po pitanju tog djeteta i nisam, pošto oni koji su za to davno prije mene bili zaduženi nisu), ali...naučila sam se beskrajnoj samokontroli. Nešto što je korisno uvijek i svuda. I pogotovo u radu s ljudima. Odraslima, mentalno zdravima (diskutabilno...).
Teško je ljudima shvatiti i to da ja imam silnu potrebu potucati se po svijetu. Raditi nešto kreativno. Mijenjati mjesta, poslove, zanimacije. Evo, čak i posao u struci mi je kroz 4-5 godina postao dosadan. Ne želim cijelo vrijeme sjediti u uredu i gledati kako je vani lijepo vrijeme a ja ne smijem iako nemam previše posla izaći van na kavu. I nije mi prioritet zaraditi hrpu novaca...prioritet je proživjeti život. Ionako sam do sad već naučila štošta napraviti i s relativno malo novaca.
Teško je ljudima shvatiti da se bavim nekom ludom idejom pisanja putopisa, freelance poslova koje mogu raditi bilo gdje. Sve su to za naše pojmove jako apstraktne stvari, sve su to ogromni rizici.
I jasno mi je da će mnogi "moji" ljudi reći nemoj, pazi, ne može se to.
Pa ipak...bez obzira na sve, mislim da ću opet...riskirati. Možda ne ove godine, imam još dvije koje ću vjerojatno provesti tu i pripremiti teren. A onda...tko zna?
Jer...bit će mi žao ako ne probam. Makar podvila rep i vratila se za pola godine.
Post je objavljen 27.03.2018. u 06:16 sati.