Otkad znam za sebe, pokušavala sam što prije, glavom bez obzira pobjeći iz svog sela.
Radi se o jednom malom mjestu blizu Samobora, sa predivnim pogledom na čitavo Sljeme, šumom na tada 500 metara, sada 20 metara od kuće. Mirom, tišinom (uglavnom), zvijezdama. Idila, čista. Dok ne upoznaš ljude, rekli su moji kumovi iz Zagreba koji su tamo kupili vikendicu prije mog rođenja i na toj terasi sam provela pola svog života. Tko zna što bi iz mene ispalo da nije bilo njih, te vikendice i te terase.
Ja sam si nekako u sebi, njih odabrala za svoje druge roditelje...ugledala se u njih, načitane, znatiželjne, razumne. Oni su moje uvjerili (prilično teško) da je šteta da ne idem na fakultet. Oni su me vodili na more, teta Ana me naučila plivati. Oni su bili zrno razuma u tom selu u kojem je i Bog rekao laku noć.
Kad se sjetim tih nekih krajnje suludih stvari koje su tamo vladale...a i još vladaju u umovima koje je valjda ono loše vino pomutilo uopće mi nije jasno kako je moguće u 21. stoljeću ostati u tom mentalnom sklopu. A onda se sjetim da nije ni ostatak Hrvatske pretjerano daleko...
Uglavnom, tamo, dok sam još bila dijete, što god bi pošlo po zlu, krive su bile, pogađate...coprnice. Netko umre od starosti, coprnice...mačka prođe pijancu preko puta, ovaj padne, to je bila coprnica. Vidjeli su žabu u staji, zamislite, žabu...pa je kravi bilo loše...kriva je coprnica. Ma žaba je coprnica, znaju oni.
Pronašli su jaja, jaja zakopana uz njivu, to su coprnice napravile. Samo da napakoste.
Majko mila, ako je u selu i bilo coprnica, te sirote su bome imale full time posao od nula do dvadeset i četiri.
I ne, nisam toliko stara, ovo su stvari koje su se odvijale 80tih, 90tih i dan danas.
Nikad mi nije bilo jasno kako je moguće, ako je već prilično očito i meni kao djetetu da se nešto dogodilo iz tog i tog razloga...zec je recimo pojeo mokru travu, što ne smije i naravno da mu je bilo loše...da je baš za sve kriva ta neka misteriozna nesretnica koja mijenja oblike i služi samo tome da zagorča život svima i svemu.
Nije mi bilo jasno kako uz sva dostupna znanja i razum ljudi ipak biraju vjerovati u coprnice i smisliti sva moguća opravdanja za ljudsku glupost. Da, kad bi deda pijan i lud dobauljao doma i to su bile krive coprnice. Naravno, zašto bi on bio kriv? Ili nedaj bože oni koji su stajali uz to i gledali...bez da poduzmu nešto?
Nekako sam u svemu tome počela žaliti vještice i vile i sva ta neka stvorenja koja...možda i postoje, možda ne postoje...one koji ne vjeruju u njih ništa neće uvjeriti da postoje...kao i one koji vjeruju da ne postoje...
ali, zašto bi pobogu oni bili krivi za sve?
Ponajprije nečiju zlobu, zavist ili nerazumno, ludo ponašanje?
Zašto bi coprinica bila kriva da je zavadila susjede koji su se odlučili glodati do sudnjeg dana oko metra zemlje i razbiti ženi nos jer su naumili baš tu među zacrtati po svom? Danas tamo raste trnje, ta kuća je prazna, a nama dolaze zmije i štakori otamo.
Hoće li itko od nas taj metar zemlje koji mu je baš falio odnjeti sa sobom?
Ili će odnjeti sjećanje na onu tamo neku vješticu koju su svi mrzili, a njemu je zavila ranu kad je pao u šumi i nije bilo nikoga da mu pomogne?
Kome je to u interesu imati glavnog krivca za sve?
Post je objavljen 02.03.2018. u 06:21 sati.