Jučer je bio divan dan. Dobila sam knjigu koju tražim već pola godine. Rasprodana je svuda, pa ipak, čim sam na fejsu pitala javio se frend koji ju je imao. Radi se o Sjeverozapadnom vjetru, mog Samoborca i kolege kojem se silno divim, Zdenka Bašića.
I moje srce je napokon na mjestu jer je vilinska knjiga došla do mene, baš kako sam i znala da će jednom doći.
Oduvijek nekako sanjarim o nekom tihom, drugačijem, divnom, bajkovitom svijetu koji je možda nestao, možda je i dalje tu, dobro skriven, a možda tek dolazi. Kako bilo, njega se najbolje ćuti u svakom koraku daleko u prirodi, u šumi, u vjetru, moru, noći i mjesecu.
Ne znam kad ni zašto je ta vjera posijana u meni, možda kad je tata da se odmori odlazio u šumu, možda kad smo tragali za vrganjima i satima brali borovnice, slušajući tišinu, šumu...
Priroda ti poklanja sve, ako je poštuješ. I dan danas nema toga što me tako može odmoriti, napuniti baterije, kao šuma, potok, jezero, planina.
Ponekad u zakutcima Medvednice osjetimo taj neki dašak, neko drevno postojanje, nešto....što se ne može definirati, ali ježi kožu...na dobar način. I traži poštovanje, a daje snagu, ljubav i sreću.
I ne znam jesam li to samo ja, ili mojih par vještica...i taj Zdenko...koji još slutimo priče u vjetru, lišću, mrazu i mjesecu...
Najviše se divim onima koji su taj svijet nekako približili drugima...dali ga naslutiti, opisali ga, nacrtali, oslikali. Toj mašti.
Imam li to u sebi? Mogu li i ja iscrtati, oslikati svijet, kakav bi mogao biti?
Da se i vile jednom vrate.....
Post je objavljen 09.03.2018. u 06:46 sati.