U filmu P.S. I love you...koji je meni divan i jedan od zaista rijetkih filmova koji su mi bolji od knjige. Znam, pristrana sam jer obožavam i Hillary Swank i Gerarda Butlera i gotovo svaki djelić filma kojeg kad sam prvi puta gledala plakala sam od početka do kraja filma...no, odlutala sam...dakle, u tom filmu u jednom trenutku Daniel izjavi da on želi biti nečiji Gerry, da želi uništiti ženu za sve druge muškarce...to mi se urezalo u sjećanje toliko jako još tada.
A onda je došao on i pomaknula se neka tektonska ploča ispod mene i u meni, nisu to bili leptiri u trbuhu, to je bio prokleti vulkan, to je bio smak svijeta. I znala sam da nije to dobro za mene i ne može biti, i prejako je i preludo i prestar je i previše me privlaći i ne valja to. Čak sam u nekom trenutku izašla s nekoliko dečkića tada, čisto da ispitam da li bi itko, ikada više mogao napraviti što i on...ne. Nisam nikoga mogla vidjeti tako, ne više.
I trajalo je to godinama, vrtjeli smo se u sve luđim krugovima sve dok moje zamjerke na njegove odlaske nisu postale preteške. Dok se nisam prestala sviđati sama sebi, dok nisam krenula cendrati, gnjaviti, pitati, ljutiti se, urlati i tako opet u krug jer mi ne daje ono što bih željela, jer nismo "normalan" par jer...ništa to ne valja.
I onda, kad sam napokon prekinula, a zapravo nisam, jer tako što se ne može prekinuti...uletio je mali. Uporno, duhovito, inteligentno malo čudovište. Istih godina kao on, silno zainteresiran za mene, pun divljenja...i s tim nesretnim prokletim motorom, kojeg je ovaj čuo dok je navratio kod mene i znao da ću ovaj puta ja pobjeći.
Ma, znao je i on svoj dio u toj baladi...i da moje strpljenje ima granice.
I sve je bilo divno isprva, dok nije prestalo biti divno, dok nije postalo manje divno i suviše komplicirano, dok se nisam zaplela negdje između njih dvojice, dok nisam na površinu izvukla nešto što je možda dio povijesti, krug koji se stalno ponavlja ili san ili stvarnost. Ako vjerujete u reinkarnaciju, u prošle živote, onda bi možda sve ovo i imalo smisla...ako ne...neću o tome...ne mogu si ni sama to objasniti, ali znam da ću tragati.
I onda je došao taj jedan trenutak, a svi su znali sve i koliko sam rastrgana i koliko u svemu tome ipak patim...i koliko su principi padali u vodu (nečiji) kada je ovo bilo u pitanju...
kad je mali rekao ili on ili ja. Ultimatum.
Otišao iz stana i zatvorio vrata. Mali, nisi imao ni mrvu šanse. Znala sam to tada, znala sam to uvijek i znati ću to zauvijek. Nitko nikada neće imati šanse.
Kad su me u početku pitali, rekla bi da imamo jako čudan odnos...prijatelji smo i ljubavnici, roditelji i djeca, učenici i učitelji i te uloge stalno izmjenjujemo jedno drugome. Bio je tu kad je bilo najteže, toliko puta...
I daleko je od idealnog, u meni budi sve moje strahove, sve nerazrješeno ikada. Svu bol, sav nered. Sve.
I hrpu sam se puta pokušala otrgnuti...da bi se na kraju osjećala kao da si sama pokušavam iščupati ruku ili srce. I svi mi govore da to ne valja, da nema smisla.
Ali, ja znam da nema smisla pokušati imati nekoga drugoga. Da nema smisla, jer shvatit će vrlo brzo...da je na drugom mjestu. Da postoji taj netko tko je ispred svega i svih, stoljećima i nema te sile u svemiru koja bi to promijenila. Da mi netko stavi pred mene nekoga tko je popis svih mojih želja. Čisti popis svega što bi od muškarca mogla željeti..i njega. Uvijek bi izabrala njega.
Luda sam. I svi mi govore da to ne valja. Možda i ne valja. Možda su u pravu. Možda...
Ali ništa ne može promijeniti tu gravitaciju koja je u jednom danu, zauvijek promijenila smjer...
Post je objavljen 06.03.2018. u 07:57 sati.