Letila sam po stepenicama. Preletjela ih nekoliko, u jednom trenutku sam se spuštala niz stepenice, u drugom sam bila u zraku.
Pogledala sam statistike, na stepenicama se ubije isti broj ljudi kao što strada u autima. Nevjerojatno mi je to, nisam pojma imala da stepenice mogu biti toliko smrtonosne.
Sletjela sam najjače na lakat, pa zatim na par mjesta na kičmi. Lakat je bolio najjače, pa nisam primjetila da ni ovo ostalo nije zanemarivo. Jučer sam se odvukla doktorici, hodala pognuta ko stara baka, ne mogu se uspraviti. Snimila donji dio kičme, lopaticu, lakat. Sve je čitavo. Morala sam obećati doktorici da tjedan dana neću ni mrdati iz kreveta. Zna me žena, nemam mira nikad. Upozorila me da je sve natučeno, istegnuto, svaki neki blesavi pokret ili trzaj može donjeti još puno problema.
A ja čitavo vrijeme ponavljam koja sam sretnica. Ironično, pet minuta prije pada kolegi sam pričala dok smo hodali po ledu kako imam čudesnu sposobnost iskobeljati se iz svakog pada. I zaista, moje piruete na ledu u kojima bi ostala stajati znale su biti čudesno smiješne...ali ja bi ostala stajati.
Nepunih pet minuta nakon toga našla sam se u ležećem položaju na stepenicama, previše u šoku i da vrisnem. I u velikoj nadi da sam se izvukla i ovaj puta.
Jer, nije bio prvi.
Čudno je kako se neke stvari ponavljaju, kako te upozore ponekad.
Prije više od 9 godina, u onoj petogodišnjoj vezi, desilo mi se gotovo isto. Dragi je odlučio da ćemo ofarbati kuću, ja sam spremno prihvatila. Sama sam farbala hodnik, poskliznula se na boju i pala na stepenicama. Ne ovako jako, iskobeljala sam se nekim čudom pa se nisam ni natukla. Ali sam shvatila da sam na krivom mjestu.
Moji ispiti stoje, moj život je na čekanju jer ni sama ne znam što želim...a tu farbam kuću svojoj drugoj obitelji i bit će zahvalni nekoliko dana, ali mogla sam se tamo i tad ubiti i prošlo bi pet sati da me uopće netko nađe...i što bih mogla reći da sam napravila?
Ponekad baš takve stvari upozore najbolje. Jer, moja jurnjava i podmetanje leđa i sve što radim samo da...izbjegnem konflikte, udovoljim drugima, napravim nešto da razveselim nekoga, da im ugodim...to...nema granica. Kažu mi drugi da se vežem previše. Prebrzo. Previše vjerujem ljudima. Previše vjerujem u ljude.
I zaista, tisuću puta sam zbog toga plakala. I pokušala promijeniti. Ali ne ide. Zato, prestajem se boriti.
Takva sam, ne mogu. Ne padne mi na pamet biti zlobna i osvetoljubiva. Ne razumijem koji to mentalni proces mora biti u nečijoj glavi da izjavi kad je vani minus petnaest, dok sjeda sam u svoj BMW...pa nek ide pješke, ne bi joj ništa bilo da se malo prošeće? Što to tjera ljude na okrutnost?
Nikada neću to razumjeti, evo i danas sam briznula u plač nad slikom smrznutog psa, pa pobogu kako netko to može gledati? Neću razumjeti, shvatiti, a bome ni prihvatiti. Ne mogu. Kosi se sa mojom biti, nema smisla truditi se. Ne.
Znam da moram usporiti. Da bi najradije odjurila sad tko zna kamo i da imam tisuću želja i ponekad mi se čini tako malo vremena. A onda opet, čini se kao puno puno vremena, nekako posuđenog, jer, moglo je sve završiti nekim pravim udarcem u glavu prekjučer na tim stepenicama. Mogla sam danas ne postojati. Ne pisati ovo, ne biti tu. Ležati u krevetu, sa sklupčanom mačkom pod nogama, sretna do neba što sam tu.
Iako me sve boli, iako hodam kao baka od 90 godina, iako mi se čini nedostižnim preplivati jedan bazen.
Za sad. Preplivati ću ih još puno.
Kad bi barem svaki dan shvatili kao takav. Poklonjen, vrijedan, važan, jedini. Kad bi znali kako malo vremena zapravo imamo...kamo bi otišli? S kim bi bili? Što bi radili?
Napravite to. Tko zna da li ćete sutra imati prilike....
Post je objavljen 01.03.2018. u 05:59 sati.