so far away...

nedjelja, 26.12.2010.

ovih dana...

najdraža mi božićna pjesma...
mala, kao odgovor na tvoj odgovor, još se stotinu misli stvorilo. Od svih pjesama koje se vrte ovih dana, ova mi je najdraža. Vožnja (jer ja stalno želim nekuda putovati)...ali vožnja prema domu. Onome istinskom, tamo gdje pripadam, taj zamišljam kao zagrljaj, kao mjesto, kao drage ljude...i to one koji te znaju i razumiju i prihvaćaju. Kao lutalicu, kao nekoga tko odbija živjeti prema konvencijama. Nekoga otvorenog neobičnim pričama, nekoga kome kič ovih dana puno manje znači od iskrenosti i osmjeha nekih običnih dana.

Ne može se silom stvoriti dom. Ni obitelj. Ni ljubav. Ne možemo ni glumiti da jesmo ono što nismo. Možemo si samo biti malo bolji nego inače. Nastojati.

Hrabrost?
Hrabri su baš zato što ustraju unatoč strahu.

Unatrag dvije godine dva sam puta u potpunosti promijenila svoj život. I još nekoliko puta promijenilo se ponešto važno, ne uvijek mojim izborom. Ova dva, bile su moje odluke. Teške, možda ishitrene. Odlasci u nepoznato.
Netko bi se tome divio, netko se čudi. Netko misli da sam luda.
Ja...ponekad požalim. Ponekad je teže nego što je bilo prije. Ponekad lijepo.
Uvijek...moje. Malo je korijena koji me drže tu, malo onih koji...mirišu na dom. Samo par prijatelja...samo ovaj kraj, rodni, moj.

Svi ostali su usputni. Putuju kraj mene danima ili godinama. Češće ovo prvo. Nauče me ponešto i onda se izgube. Ili se ja izgubim.

A dom? On se gradi u srcu. Polako. Iskreno. Tiho, danima. Mirno. Mogu li ja ovakva nemirna, ikada, sebi, sagraditi....dom?

26.12.2010. u 09:13 • 4 Komentara • Print • #

četvrtak, 23.12.2010.

ljutnja...

da, naljutio si me...
još jedna od izgubljenih emocija
u nastojanju da se sakrijem od svih, svijeta, kontroliram, budem ono što se očekuje od mene, zakopala sam i nju
kako je dobro biti ljut, pokazati to, reći, znam, svima se sviđalo vidjeti me ljutu, normalno da i tebi

otkopavaš slojeve frustracija i tajni koje su se u ovome svijetu nagomilale odnekad...oduvijek...
a zašto?

jer je znatiželja ubila mačku...meni je svijet uvijek nov i stran, strašan i odbojan u isti mah...i tako bolno privlačan...
istražiti...iskusiti, pronaći...otići dalje...koliko puta?

da na putu sam odavno...samo...jesam li ikada zaista tražila sebe ili nastojala biti ono što se od mene traži? u datoj situaciji..od date osobe? ili čega već?

pa makar lagala...
nema to smisla, znam

život ne čeka, prolazi...dok u svojoj neodlučnosti i nastojanju da udovoljim svima samo da ne moram misliti na sebe i što ja želim...stojim...ili se barem bjesomučno vrtim u krug...i u tome uživam...jer...i od vrtoglavice se osjećamo živima, zar ne?

i izgubljenih je mnogo, možda je to utješno...
možda su moje priče dovoljno lude da samo njih tražim i čuvam...

no ima i više od tog...
mirnije neko more
ciljevi, a ne izgovori

i povjerenje...ne u tebe dragi...
u sebe...
to je ono koje rušim...kao dobar izgovor...za nedovoljno pokušaja...neodgovornost...i manjak truda...

i znam put...samo oklijevam...jer ne vjerujem da ću ako sa njega skrenem vratiti se...
jer ne vjerujem da ću biti uporna...
jer ne vjerujem u ono što mi je bilo tako prirodno i lako kao djetetu...tako nedostižno sada...neodrasloj

ljutim se na sebe godinama, razočarana sam, a možda i nemam toliko razloga to biti...
tugujem jer nisam tada napravila ono što mogu i sada...

ne morate mi reći što trebam...niti tko sam...
niti kako i kuda...

moram to sama...iskreno...samo zbog sebe...i sada

dobro sam sad
i izvadim svako toliko ponešto od onih strahova da ih rasčistim...ionako su to samo čudovišta iz ormara kakvih se nikada nisam bojala

ili sam barem dovoljno jako željela ne bojati se, da sam se uvjerila da se ne bojim. prije da je tako

p.s. 25. prosinac 2010.

javiti se ili ne? opet to pitanje, neodlučnost
što reći? kako si? nedostaješ mi?
ne razumijem te sasvim, može li se to uopće, nekoga razumjeti?
igra bez pravila...

dosadan je ovo i beskrajan dan, tamo gdje "pripadam" a nikada nisam željela sasvim pripasti...bilo je to namjenjeno za neke druge...tamo gdje ću sama željeti pripasti...

slika...zavaljena u nečijem zagrljaju čitam Jedan od onih života...i oboje razumijemo...
hoću li te ruke naći? prepoznati? voljeti?

ili sam oduvijek samo vjetar slijedila?

23.12.2010. u 19:58 • 1 Komentara • Print • #

subota, 18.12.2010.

sama

slušam balaševića u svojoj staroj sobi....možda je to i najbolja moguća kombinacija danas...

samo sebi najbolje društvo kad već nismo mi tamo...ne bismo ni bili...nas je bilo malo, premalo...imali smo snove i svatko sebe, ono mi, nikada nije zaživjelo...pa, znali smo to, naposletku...ti si bio...jel?

ironični osmjeh, palim ljubavima...

sada se pitam tko si mi ti, što li tek ove nove godine donose?
u pravu si...moram moći odvojiti se od svega toga...
i stoput da vas sve volim, nikakva korist ako napokon ne krenem graditi sebe...svoju budućnost...svoje snove...koji su još tu negdje...neizmijenjeni...neostvareni...

želim...krenuti...
i ponovo i ponovo...ako zatreba...ali svojim putem...

18.12.2010. u 19:45 • 3 Komentara • Print • #

utorak, 14.12.2010.

godina

Tisuće riječi. Slatkih, iščekivanja.
Šala, osmjeha.
Rojevi leptira. I slike sna.
Poneke smo ostvarili.
Poneke odbacili.
Sanjali, ludovali.
Putovali.
Dani u Maksimiru.
Hladnoća.
Puni mjesec i želja da pobjegnemo u Rijeku.
Spontano, ludo, kao i mi, nekada.
Vjerno te pratim i volim, tamo na početku Tkalče
dok me zezaš a ja znam da sam pala preduboko.
Doček na autobusnom.
Svjetla Zaprešića i Zagreba ispod nas,
puni mjesec (opet) iznad nas, jedna od pomirbi.
Vidikovac.
I zbogom, dogodila se ljubav.
Možda. A možda smo samo lagali.
Kako bilo, vrijedilo je.
Ako i samo zbog ovih slika.

Sada se neke nove priče pišu i pjesme pjevaju, neki novi i stari putevi.
Ipak...kao i uvijek...oni stihovi ostaju...

Riskirajmo, prisjetivši se da nikada nismo prestali tiho voljeti one koje smo nekada voljeli glasno.

Samo...bez bola, bez zamjerki.
Sretna nam...bivša...godina.

14.12.2010. u 21:11 • 1 Komentara • Print • #

subota, 11.12.2010.

opet sam tu

tjedan dana kasnije, na mjestu koje ipak, jedino smatram domom...
ova šetnja brdima, šetnja sa fotićem, dok zaista želim, opet fotografirati...
onaj mir, tišina, plavo nebo, grane prekrivene snijegom, stari grad, hladnoća i snijeg koji pada na mene sa grana...

to...je bilo za moju dušu...
susret sa prijateljicom nakon dugo vremena...jednom...i još jednom...sobom...
zaista je vrijeme da se okrenem onome što volim, želim i mogu, opet, uvijek iznova...samo tada sam sretna, zaista...

a onda sve ono što predstavlja probleme nekako lakše preživim...
i neću sad o tome, bitno je sebi prestati biti problem...

od sada...samo je jedna želja...biti sretna i biti svoja...a ipak...poznajem se dovoljno dobro da znam tko sam i što želim...kod kako sam zapela...

p.s. ti...hvala što si pokrenuo nešto malo od ovoga...pa ipak...ovo ću pripisati ovoj lutalici maloj koja mi se smije iz ogledala...da se ohrabri za daljnja lutanja...
i možda još pokoje zajedničko...kamo god vodilo...znam da može dovraga...pa opet, možda može i nekim lijepim putevima...na nama je...

11.12.2010. u 20:19 • 2 Komentara • Print • #

četvrtak, 09.12.2010.

krugovi...

kao mačka koja hvata svoj rep, nesvjesna toga da je to dio nje same, koji joj neprekidno izmiče...
lako je sjesti nekome u krilo i privrženo presti neko vrijeme, biti njihov a ne svoj...

zar uživam u gubljenju tih dijelova sebe?
ili traženju istih, nikad dostižnih?

trebam, moram, ne želim...
ovako je lakše, neprekidno se gubiti, samo što su to sve manji krugovi koji vuku dnu...

imati neku ideju što želiš, a nikada ne posegnuti za time?
strah, autodestrukcija, što li?

lijenost?

kada ću početi željeti izaći iz dobro utabanih starih krugova?
zaista željeti?

09.12.2010. u 11:08 • 3 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>