Tisuće riječi. Slatkih, iščekivanja.
Šala, osmjeha.
Rojevi leptira. I slike sna.
Poneke smo ostvarili.
Poneke odbacili.
Sanjali, ludovali.
Putovali.
Dani u Maksimiru.
Hladnoća.
Puni mjesec i želja da pobjegnemo u Rijeku.
Spontano, ludo, kao i mi, nekada.
Vjerno te pratim i volim, tamo na početku Tkalče
dok me zezaš a ja znam da sam pala preduboko.
Doček na autobusnom.
Svjetla Zaprešića i Zagreba ispod nas,
puni mjesec (opet) iznad nas, jedna od pomirbi.
Vidikovac.
I zbogom, dogodila se ljubav.
Možda. A možda smo samo lagali.
Kako bilo, vrijedilo je.
Ako i samo zbog ovih slika.
Sada se neke nove priče pišu i pjesme pjevaju, neki novi i stari putevi.
Ipak...kao i uvijek...oni stihovi ostaju...
Riskirajmo, prisjetivši se da nikada nismo prestali tiho voljeti one koje smo nekada voljeli glasno.
Samo...bez bola, bez zamjerki.
Sretna nam...bivša...godina.
Post je objavljen 14.12.2010. u 21:11 sati.