da, naljutio si me...
još jedna od izgubljenih emocija
u nastojanju da se sakrijem od svih, svijeta, kontroliram, budem ono što se očekuje od mene, zakopala sam i nju
kako je dobro biti ljut, pokazati to, reći, znam, svima se sviđalo vidjeti me ljutu, normalno da i tebi
otkopavaš slojeve frustracija i tajni koje su se u ovome svijetu nagomilale odnekad...oduvijek...
a zašto?
jer je znatiželja ubila mačku...meni je svijet uvijek nov i stran, strašan i odbojan u isti mah...i tako bolno privlačan...
istražiti...iskusiti, pronaći...otići dalje...koliko puta?
da na putu sam odavno...samo...jesam li ikada zaista tražila sebe ili nastojala biti ono što se od mene traži? u datoj situaciji..od date osobe? ili čega već?
pa makar lagala...
nema to smisla, znam
život ne čeka, prolazi...dok u svojoj neodlučnosti i nastojanju da udovoljim svima samo da ne moram misliti na sebe i što ja želim...stojim...ili se barem bjesomučno vrtim u krug...i u tome uživam...jer...i od vrtoglavice se osjećamo živima, zar ne?
i izgubljenih je mnogo, možda je to utješno...
možda su moje priče dovoljno lude da samo njih tražim i čuvam...
no ima i više od tog...
mirnije neko more
ciljevi, a ne izgovori
i povjerenje...ne u tebe dragi...
u sebe...
to je ono koje rušim...kao dobar izgovor...za nedovoljno pokušaja...neodgovornost...i manjak truda...
i znam put...samo oklijevam...jer ne vjerujem da ću ako sa njega skrenem vratiti se...
jer ne vjerujem da ću biti uporna...
jer ne vjerujem u ono što mi je bilo tako prirodno i lako kao djetetu...tako nedostižno sada...neodrasloj
ljutim se na sebe godinama, razočarana sam, a možda i nemam toliko razloga to biti...
tugujem jer nisam tada napravila ono što mogu i sada...
ne morate mi reći što trebam...niti tko sam...
niti kako i kuda...
moram to sama...iskreno...samo zbog sebe...i sada
dobro sam sad
i izvadim svako toliko ponešto od onih strahova da ih rasčistim...ionako su to samo čudovišta iz ormara kakvih se nikada nisam bojala
ili sam barem dovoljno jako željela ne bojati se, da sam se uvjerila da se ne bojim. prije da je tako
p.s. 25. prosinac 2010.
javiti se ili ne? opet to pitanje, neodlučnost
što reći? kako si? nedostaješ mi?
ne razumijem te sasvim, može li se to uopće, nekoga razumjeti?
igra bez pravila...
dosadan je ovo i beskrajan dan, tamo gdje "pripadam" a nikada nisam željela sasvim pripasti...bilo je to namjenjeno za neke druge...tamo gdje ću sama željeti pripasti...
slika...zavaljena u nečijem zagrljaju čitam Jedan od onih života...i oboje razumijemo...
hoću li te ruke naći? prepoznati? voljeti?
ili sam oduvijek samo vjetar slijedila?
Post je objavljen 23.12.2010. u 19:58 sati.