najdraža mi božićna pjesma...
mala, kao odgovor na tvoj odgovor, još se stotinu misli stvorilo. Od svih pjesama koje se vrte ovih dana, ova mi je najdraža. Vožnja (jer ja stalno želim nekuda putovati)...ali vožnja prema domu. Onome istinskom, tamo gdje pripadam, taj zamišljam kao zagrljaj, kao mjesto, kao drage ljude...i to one koji te znaju i razumiju i prihvaćaju. Kao lutalicu, kao nekoga tko odbija živjeti prema konvencijama. Nekoga otvorenog neobičnim pričama, nekoga kome kič ovih dana puno manje znači od iskrenosti i osmjeha nekih običnih dana.
Ne može se silom stvoriti dom. Ni obitelj. Ni ljubav. Ne možemo ni glumiti da jesmo ono što nismo. Možemo si samo biti malo bolji nego inače. Nastojati.
Hrabrost?
Hrabri su baš zato što ustraju unatoč strahu.
Unatrag dvije godine dva sam puta u potpunosti promijenila svoj život. I još nekoliko puta promijenilo se ponešto važno, ne uvijek mojim izborom. Ova dva, bile su moje odluke. Teške, možda ishitrene. Odlasci u nepoznato.
Netko bi se tome divio, netko se čudi. Netko misli da sam luda.
Ja...ponekad požalim. Ponekad je teže nego što je bilo prije. Ponekad lijepo.
Uvijek...moje. Malo je korijena koji me drže tu, malo onih koji...mirišu na dom. Samo par prijatelja...samo ovaj kraj, rodni, moj.
Svi ostali su usputni. Putuju kraj mene danima ili godinama. Češće ovo prvo. Nauče me ponešto i onda se izgube. Ili se ja izgubim.
A dom? On se gradi u srcu. Polako. Iskreno. Tiho, danima. Mirno. Mogu li ja ovakva nemirna, ikada, sebi, sagraditi....dom?
Post je objavljen 26.12.2010. u 09:13 sati.