kao mačka koja hvata svoj rep, nesvjesna toga da je to dio nje same, koji joj neprekidno izmiče...
lako je sjesti nekome u krilo i privrženo presti neko vrijeme, biti njihov a ne svoj...
zar uživam u gubljenju tih dijelova sebe?
ili traženju istih, nikad dostižnih?
trebam, moram, ne želim...
ovako je lakše, neprekidno se gubiti, samo što su to sve manji krugovi koji vuku dnu...
imati neku ideju što želiš, a nikada ne posegnuti za time?
strah, autodestrukcija, što li?
lijenost?
kada ću početi željeti izaći iz dobro utabanih starih krugova?
zaista željeti?
Post je objavljen 09.12.2010. u 11:08 sati.