so far away...

ponedjeljak, 29.11.2010.

još jedan...

u nizu nepredvidljivih dana. Pozitivno nepredvidljivih. Zar ne bi bilo neopisivo dosadno živjeti u svijetu koji je sasvim predvidljiv?

Čak i stranac na cesti koji ti kaže dobra večer a ti bleneš u njega i pitaš dal se poznate...a on spetljano odgovara kako ste visoka i zgodna, ali premlada, pa kolko imate 18...ne mora biti ništa loše, ako ti razvuče osmjeh na lice i produljiš dalje sa ponešto više samopouzdanja.

Ili nenadani susret i interes nekoga koga...tko te zaintrigirao, ali se bojiš koračati tim putem, jer znaš da nisi sama u sebe i svoj odabir dovoljno sigurna. I da se previše toga još vrti oko prošlosti. Pa ipak, sve manje.

I kad kažeš da nisi mrgud i znaš da te toliko toga veseli. I sve više toga, iz dana u dan.

A ti, strašno je ugodno provoditi vrijeme u tvom društvu. Od trenutka kad smo se upoznali. I sve više što te bolje poznajem, a ti češće pitaš gdje sam u mislima. I bolje da ne znaš, šećeš se tim stazama i više nego što sam spremna ikome priznati.

Prošlost...sa one strane ljubavi je ravnodušnost.

Sa ove strane snijegova...ostali su oni pravi...prijatelji...i svi.

29.11.2010. u 22:26 • 1 Komentara • Print • #

subota, 27.11.2010.

prvi snijeg...

...ove zime ću pamtiti. I snovi su tu da se sanjaju...
Želje da se ispune.
I ljudi da se vole.

A osmjesi su se vratili.

27.11.2010. u 22:24 • 1 Komentara • Print • #

srijeda, 24.11.2010.

love (is) life

sve moje ljubavi, odavno se zbrajaju u jednu, najveću, sada zanemarenu, ali ne zadugo...
malo straha da nešto ne zabrljam, malo tuge jer sam propustila toliko toga sada, dok je foto torba skupljala prašinu u kutu moje (još uvijek nove) sobe...
ali i osjećaj da sam (ponovo) živa kako se približavaju dani u kojima će biti foto poslova...
novih ljudi, modela, živosti, sreće...

ipak ima nešto (osim voljenih) što mi vraća živost u moj svijet...pa, eto, toga ću se primiti napokon...temeljito...iz srca...i iz dana u dan...

tu nema neuspjeha...samo novi pokušaji...

od prave ljubavi se ne odustaje...od ove ne odustajem, a srećom, ona ne može odustati od mene...

27.11.2010. 1:14
prvo fotkanje, done :D

"ti se prvo moraš prestati bojati"

i one neke pričice o bacanju u snijeg...pa, opet se smijem, ima li išta ljepše od toga? :D

24.11.2010. u 18:28 • 1 Komentara • Print • #

utorak, 23.11.2010.

naučiti pustiti...

dan? da mi je barem sat bez tisuću i jednog glupog podsjetnika na tebe
da mi je barem lako ležati na jastuku na kojem sam ležala kraj tebe, dok si me onako lijepo gledao posljednji put
a i tad sam shvatila da ti je lakše i da si sretniji kad odlaziš

zatvaram se opet (a odavno sam tamo) u tamnice prošlosti
znam da će podsjetnika uvijek biti i da će sve manje boljeti

no pitam se gdje je nestao moj smijeh? još tamo negdje oko mog rođendana i prvog tvog odlaska, još od tada se ne smijem...ponekad sam se još sa tobom smijala, ponekad plakala, iskreno...

zašto uvijek svu svoju sreću svežem uz nekoga tko me iznevjeri...koga iznevjerim?

i radim to uvijek iznova...
i sebi ne vjerujem...

ne pitajte me više, molim vas, zaista, zaista nisam dobro, odavno!
znam da se bojite da se ne slomim, ali slamam se samo u samoći, tako je lakše, kako bi uopće ikome objasnila dubinu tuge i očaja, nezadovoljstva sobom, svim promašajima, neostvarenim snovima, puštanju da me život odnese nekuda jer sama ne znam kamo bih...

ne nadam se. ne volim. ne sanjam. ne smijem se. ne fotkam (barem to ću promijeniti)

zašto je lakše vjerovati strancima, nego voljenima, nego sebi?

u ovaj krug sam se sama uplela...krug koji traje 7 godina...
svaka ljubav je bijeg od stvarnosti i obaveza...

ako ništa drugo mali, naučio si me da budem malo realnija...

a ovaj moj začarani krug, njega samo sama mogu rasplesti...potrudit ću se, ipak se želim nasmijati opet...ne ironično sama sebi, ne usiljeno jer je netko ispričao vic koji mi nije smiješan...nego iskreno...

23.11.2010. u 09:40 • 1 Komentara • Print • #

četvrtak, 18.11.2010.

go with the flow?

u zadnje vrijeme mi često puno toga u život dođe samo...nenadano, iz nekih nepoznatih smjerova...
pitam se da li uopće imamo kontrolu nad ičime? ili nas bujica baca sad ovdje sad ondje?

i stalne promjene su postale nešto što me prati iz dana u dan...promjene planova, želja, načina života...
mijenjam li se i ja? ili sam sve sklonija prepustiti se tome što se događa, jer obično se ipak stvari riješe i bolje nego što bi sva sila mog truda na krivom mjestu donijela...

privlačim li sama taj kaos, stalne promjene?
vrlo vjerojatno, ipak...da...
oduvijek sam silno željela imati uzbudljiv život, sada....pa...sada ga živim...
nije da se snalazim uvijek najbolje, ali, nije ni loše...

od tisuće mogućih sutra, izabrat ću neko koje će mi se sutra sviđati...
jer...danas...zaista ne znam koje će to sutra biti...

p.s. 20.11.

i kaj mi je to trebalo? javiti se nekome tko mi nema više ništa za reći
pitati se gdje je i kako, kad me se to ne tiče
željeti biti nešto, a nismo više ništa, odavno...

bleno jedna blentava mala! :(

18.11.2010. u 22:25 • 3 Komentara • Print • #

srijeda, 17.11.2010.

samo jedan dan

dan bez tebe...bez patnje, bez grča, bez uhođenja...
bravo ja, samo jedan dan, bio si mi u mislima, pričala sam o tebi, ali bez bola...baš kao i jučer, lijepo sjećanje i to je sve...

znam da će još tu i tamo zaboljeti, ali idem dalje, kao i uvijek, ovaj puta nešto sporije...
ne želim opet tražiti nekada i izgubiti sada...

prihvaćanje i sloboda...odlaska, sebe...
koliko je lakše biti ovako, sama...
zavoljeti ću ja to...

17.11.2010. u 21:37 • 1 Komentara • Print • #

utorak, 16.11.2010.

potajno...

srce još zatreperi kad onaj mali msn prozor prikaže fotku koju sam ja snimila...sa tvojim nadimkom...zato sam ubila msn na neko vrijeme...

još potajno dolutam na tvoju stranicu u potrazi za tobom, izgubljeno, nikad moje...
i razmišljam o tome da ubijem lozinku tamo, tako da ni ne mogu puno toga vidjeti, ali, zar nije bolje shvatiti da to nema smisla i ne ide i da ne radim ono što mi je bolno...

zašto da se kažnjavam za ono što jesam i ono što nismo mogli biti?

šetnje i stare ljubavi...malo odmora i odmaka od svega...
ubiti prazninu, tragati za sobom, a ne tobom...

bio si tu u prolazu, kao i mnogi...naučio me ponešto, ipak, koliko god da nisi vjerovao u to...
volio me? možda...možda nije ni bitno...
voljela te..možda...možda nije ni bitno...

izgubila...no, jesam li te ikada poznavala?

poznajem li sebe? volim li se?

znam...da volim lutati...
da ne volim dva puta ići istim putem...da volim šetati u krugovima...
da volim glazbu i šum mora

buku ovog grada i tišinu onog mog...sela i gradića...
da volim djecu i životinje

da ima malo mjesta na kojima sam svoja...a ta mjesta su kraj ljudi koje volim...
da sam dijete koje je naglo i povodljivo...nekad iracionalno, nekad sanjari...

da se lako izgubim u bespućima slova i virtuale...
a teško opuštam u stvarnosti

da ne znam što želim, pa udovoljim onima koji su oko mene...

da imam povjerenja u strance (a i ti si bio jedan divan stranac u početku)...ali ne i u one koji su me povrijedili
da pobjegnem od tih...makar bili u pravu, samo da ne pitaju kako sam...

da u meni ima vedrine i nade i volje za nove letove...pa makar bili kratki i nespretni...i makar bila noć i kiša...

da se bojim, ali ustrajem...
ali je daleko lakše dok imam naručje u koje mogu pasti i plakati...a ono je ipak samo jedno jedino...i nije bilo tvoje...

da ipak ne mogu sada slušati balaševića...

da me jučer više od ičeg razveselilo vidjeti tebe u nekome od prolaznika...i da ću te još dugo u njima tražiti...ali onako...potajno ;)

16.11.2010. u 15:49 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 15.11.2010.

opet iznova

još jedan kraj, još jedan početak...
i ovoga puta, opet samo za mene...
traži se put koji je moj...

sada želim pronaći sebe
i sreću u sebi, za sebe i sve koje volim

možda da donesem neke odluke koje stupaju na snagu sada...pa možda do nove godine uspijem i provesti ih u djelo?
da...mogla bih tako...

vrijeme je da se borim i radim na onome što želim svakoga dana
da prestanem kukati i zamarati ljude oko sebe "problemima" koje ne rješavam

želim pronaći stvari koje me vesele...opet iznova...jer ih poznajem, pa opet ponekad bježim od njih, ponekad ih zanemarim, ponekad nisam sigurna u sebe na tim područjima, ponekad ih zaboravim...

želim se družiti sa ljudima, biti ona iskrena i otvorena ja, kakva jesam i jedino mogu biti
ali ne želim toliko puno govoriti o prošlosti...koja me je oblikovala, no previše me prati...

želim se osloboditi prošlosti u smislu da si ne zamjeram za sve; one svoje greške i ono što nisam ja skrivila ali mi je nekako nametnuta i ta odgovornost

želim postati dobra prema sebi, gledati kako popraviti sada, sutra...a ne zamjerati si zbog jučer

želim opet biti ona motivirana i vedra ja, onaj sanjar, ali sa malo više realnog razmišljanja i više truda...a malo manje sanjarenja

želim...želim sebe voljeti...sve više...posebice ono što tek trebam izgraditi...

a znam da me barem troje ljudi voli...i ovakvu...

"N. ti si ptica, ti samo želiš letjeti".... poznajete me i bolje nego što sam mislila...

15.11.2010. u 19:05 • 2 Komentara • Print • #

četvrtak, 11.11.2010.

zadnji tebi...

tebe volim dovoljno i da te pustim, sebe niti toliko da se potrudim...obično se ona moja slika o meni vrlo brzo raspadne u oštre krhotine onog zrcala usmjerenog prema meni...i poneke prema onima kojima je do mene stalo...otud one neke prošlogodišnje fotografije...

malo tko je u tebi vidio ono što ja jesam, a to je duh koji se ne slama tako lako, vedar pogled i divan osmjeh...uza sve, ti si onaj koji zna kako živjeti, možda sam barem nešto počela učiti od tebe...

sve što si rekao bila je istina, zato je toliko i boljelo...zato sam se zatvorila još više jer se i sama mrcvarim previše, a kad mi to radi netko koga volim, zamjeram mu i bježim...

uvijek sam živjela u nerealnim iluzijama sa premalo truda i pokušaja, već bijegom kojekamo...derište koje neprekidno bježi, pati, boji se...nadasve boji, da ga se ne razotkrije...što nesigurnost, što realno neznanje i manjak truda i želje da se izbori za svoje snove...

sa svim svojim ranama, netko u sebi nosi divan svijet...
želim ti sreću, hvala ti što si mi razvukao pokoji osmjeh na lice, izmamio pokoju suzu...što si bio dio ovog mog zbrkanog svijeta, što si me volio, što si mi pokušao pomoći...

to moram naučiti sama, voljeti sebe, pomoći si, opustiti se, smijati, živjeti...a ne tonuti sve više

11.11.2010. u 08:00 • 2 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>