so far away...

subota, 16.10.2010.

samo zbrkani zapisi...

soba je u neredu...počinje i ona ličiti na ostatak stana (samačkog, muškog, neurednog)...da se zabrinem kad počnem ličiti na cimera?
ne stižem pospremati, nemam neku rutinu, poslovi uletavaju i izletavaju sa rasporeda, radno vrijeme je svakakvo, radi se svašta a i trebalo bi uložiti koju kunu da se soba posloži kako bi mi pasalo, a to trenutno još uvijek nisam u mogućnosti...

kažu da se kaos u glavi odrazi na kaos oko sebe...uvijek sam se puno više borila s prvim, na način da sam kompenzirala to sa maksimalnom urednošću u okolini...sad je vrijeme da ne kompenziram, već da sredim ovaj glavni...

cimer mi tepa da on ima problema...ali ja...s pogledom kao na jadno dijete koje se spetljalo dok je zbrajalo dva i dva (doduše, to se meni i desi, gotovo pa doslovno)...tko bi rekao da netko tko je bio relativno dobar po natjecanjima iz matematike, tko je upao na matematiku na pmf-u, dan danas ima problema u jednostavnim matematičkim operacijama...još dodaj par nepoznatih ljudi, posao u kojem je ta jednostavna matematika nužna, mene prepadnutu...i imaš kombinaciju za dobru parodiju (na moj račun, naravno)

te zamuckivanja, te zbunjenost, te...ma svašta...zaista se znam dovesti do trenutka kad mogu jedino sama sebi biti smiješna i čekati da se opustim...

kako god bilo...ili ću pisati parodije (materijala i do sad imam dovoljno) ili ću prestati živjeti u strahu, nesigurnosti i grču...nekako, naučiti opustiti se, biti sigurnija u sebe, a ne stalno preispitivati sve, sama sebe mučiti bespotrebnim analizama i konstantnim strahom...budimo realni...od same sebe, jer si radim probleme...

i jesam, mali, sebična sam...bio si u pravu sa cijelim onim očitavanjem bukvice onih dana...sama sam sebi išla na živce tada, a di ne tebi...
znam da ti u tvojoj situaciji ne mogu pomoći i ne znam pomoći, ali mrvu više obzira si mogao dobiti...naravno, scenarij u mojoj glavi bio je onaj sebični...zašto mi se sad opet ne javlja, nećemo se vidjeti, la la...

konačno vidim stvari iz druge perspektive, shvaćam što su mi ljudi željeli reći (pa čak i oni mrski mi jednim dijelom su bili u pravu)...nisam bila svjesna koliko treba truda oko nekih stvari, sanjarila sam, koncentrirala se na nešto što će se polako razvijati, a imam još puno za učiti...

i pitali su me zašto ne radim u struci? pitam samu sebe zašto oklijevam sa odabirom fotki koje bi cimer proslijedio ljudima koji bi me možda i zaposlili...
opet sam na početku cijele zbrke...uvjerena sam da nisam dovoljno dobra, da ne znam dovoljno, kao netko tko se lažno predstavlja i čeka da ga se razotkrije...
a ljudi u struci su prvi koji će shvatiti da ne znam gotovo sve (a to je nužno da bi se osjećala sigurno na nekom polju), da nemam iskustva, da trebam još puno učiti...

i s obzirom na to da sam još uvijek mlada...da se ipak dosta toga nauči u poslu a ne samo na fakultetu i da sigurno nitko ne očekuje od mene da budem vrhunski stručnjak sa 10 godina iskustva...zaista ne shvaćam u čemu je problem...

eto, ovako napisano, sve je smisleno...

da, mala...stvarno si zbuki...
al bude bolje...

ponedjeljak, 11.10.2010.

this too shall pass...

jutro, 7:35

Jednom davno (ne, ovo ipak nije bajka) mudraci su odlučili pronaći jednu izreku koja bi u svim vremenima i u svim situacijama uvijek bila istinita i primjenjiva. I pronašli su ovu iz naslova, jedinu koja je zaista istinita uvijek i svuda...this too shall pass.

I ovo će proći.

Ovo je 18ti dan. Jutarnja magla, rosa i sunce koje se probija kroz maglu. Jedno jesensko jutro moga (a tako sam ga dugo željela zvati svojim, sada to punim pravom mogu) grada. Mir i tišina u stanu, ali neprekidno brujanje auta sa ljubljanske avenije - pozadinska glazba koja mi ne smeta, već me umiruje.

Koraci su polako sigurniji, nazire se poneki cilj. Još uvijek je teško...no više ne tonem. Tu sam, živa sam, snalazim se kako mogu. Uvijek me iznova oduševe predivni ljudi oko mene, uvijek iznova pronalazim snagu u njima. I u onoj mojoj velikoj ljubavi (naravno, fotografiji), koja oboji svijet u neke predivne boje.


......

nastavak; 22:57

18ti dan...još jedan preživljen...gotovo sam ponosna samo na to. Da mogu sama opstati...preživjeti, biti. Pronaći zadovoljstva i sreće u sitnicama, snaći se sa jako malo i biti zadovoljna svakim pomakom, koliko god on možda čak i smiješan bio. A ponekad se zaista i smijem sama sebi i situaciji u kojoj se nalazim. Sve je to poput neke lude komedije koju režira onaj netko gore koji mora da je zbilja neki duhovit tip...onako...cinik, zeznuti. I sutra znam da će biti dobar dan...radni, svaki posao mi strašno puno znači, sad kad ga i nema puno i kad je budućnost neizvjesna.

I tako...idem dalje...nekad sagnuta pogleda i spuštenih ramena, prepuna straha, ali ustrajem. A nekad lagodno bez obzira na sve...jer se pronađe ljepote i u sitnicama.

A ono najvažnije od svega...svi problemi nestanu kad se život svede na preživljavanje. Postoji samo jedan cilj, sve one izmišljene dileme i osobne drame padaju kao kule od karata. I sve je savršeno jednostavno. Meni, drama kraljici kakvu niste sreli...napokon je jasno što je važno a što ne...i da je 90% mojih problema bilo onih koje sam si sama stvorila.

Možda je to upravo poanta ovoga svega. Da shvatim čime se vrijedi zamarati a čim ne.
I...jedno zapažanje...fascinantno je kako su onoga dana kad sam odselila...svi moji prijatelji i poznanici prestali kukati mi. Nisam čula ni jednu priču o tome kako je teško na poslu, kako ih davi dečko, kako su jadni usamljeni...ništa sličnog. Ne usude se, jer znaju da je sve to peace of cake...u odnosu na moje mjesto.

petak, 08.10.2010.

nekada i sada

naknadna objava, pisano 8.10.2010.
sasvim običan dan...

Čitala sam naše stare razgovore sad.
One sa početka, siječanj 2010.
It made me cry.
Neka druga djeca pisala su te stranice.
Zašto se sve mijenja? Zašto one najljepše stvari prolaze, zašto nakon toga cijeli život želimo dohvatiti sjaj tih trenutaka? I ne uspjevamo. Gdje je ono smireno stvorenje koje mi je tepalo, gdje je ona mala koja je bila tako sigurna u sebe i svoje snove? Nedostaješ mi neopisivo, kao što bi Balašević rekao; nedostaješ mi ti kakav si bio, nedostajem i ja onako luda...

Nisi otišao zauvijek...vratio si se, sada smo bolji i jači ja vjerujem. Ali nečega je nestalo, one sreće i bezbrižnosti...naivnosti, ne mogu točno definirati. Nečega je nestalo. I bojim se da je to u nepovrat. Možda je neizbježno da počeci budu počeci, da se nešto od toga izgubi, a nešto drugo izgradi.

A ovaj pusti dan. Samo čekam da krenem u grad, pobjegnem od svojih misli i ovog pustog stana. Lijepo je za promjenu biti sama, ali danas je praznik, danas to ne želim, danas mi fali obitelj, kakva god bila. I ti, ljubavi, fališ mi neopisivo.

......

Neću lagati. Nije prošao ni dan da te se ne sjetim. Pitam kuda smo otišli, što smo sve to skrivili. Lakše je ovako, ne gradimo više kule od pijeska. Voljeli smo ljubav, jedno drugoga...to je već bilo malo teže voljeti. Trenutaka, bilo je najdivnijih ikada...bilo je tužnih. Nikada se nismo sasvim razumjeli. I nije onaj post bio tebi posljednji, samo...ne želim da svi ostali budu tebi.

Ali kao za vraga...sve se vratilo tamo otkuda je krenulo; riskirajmo, prisjetivši se da nikada nismo prestali tiho voljeti one koje smo nekada voljeli glasno.

srijeda, 06.10.2010.

izgubljeno/nađeno i tako to...

Nekih dana je i disati teško. I samo to ako uspijem, mogu reći da je dobro prošlo. Ovo je jedan od tih, nemilih dana, kada nebo izgleda kao da će pasti na ionako nejaka leđa. Dan kada mi je dosta svega, briga, života, krivih odluka, odugovlačenja, svega...i kada bi željela pobjeći što dalje od sebe, ali to jednostavno ne ide.
Kada danima ignoriraš probleme, a to vodi samo u veće probleme i znaš da ti šteti, kako preokrenuti priču? Jednostavno, krenuti drugačije...točno znam koje korake trebam napraviti, pa ipak prestravljeno sjedim u kutu dok kreću suze koje nitko ne smije vidjeti. Ma nitko ni ne može, budimo realni.

Jer sada sam sama. Daleko od onog mjesta koje sam dvadeset i šest godina zvala domom. Daleko od svoje obitelji koja je prema meni bila dovoljno grozna da sam pobjegla. Pa ipak mi nedostaje ta neka lažna sigurnost dobro poznatog makar ono bilo i loše.

Sada nemam izbora nego srediti se, boriti, jer život nije lagan. I ne mogu neograničeno vremena provesti na klupi promatrajući kako drugi žive, u strahu od onog prvog koraka prema tome da i sama živim. A što dulje provedeš na klupi to je teže vratiti se u igru. Zato je sada ovako teško...čak i kad nemam izbora.

Bojim se neopisivo. Zablokirala sam sasvim, najrađe bi probuditi se iz ovog sna koji to nije. I pitam se kako mada znam da samo moram krenuti jer vremena nema.
Osjećam se samo i ostavljeno. Daleko od svega mog i svega poznatog.

Smiješno...prije koji dan bila sam sretna što sam otišla, sama sebi sam bila hrabra, odvažna, sposobna. Sada sam samo izgubljena.

Fali mi neko rame za plakanje, fali mi dobar udarac u dupe. Fali mi ruka koja bi me kao malo dijete povela nekamo. Sve to moram sama biti za sebe. Odlučiti, prestati sama sebi raditi još veće probleme i čekati da to netko drugi napravi za mene.

Možda je normalno da se i sad opet malo izgubim. Onako do kraja, pa da napokon počnem nalaziti sve ono što trebam...nalaziti sebe, sreću, slobodu, hrabrost, neovisnost, snagu. Iz dana u dan, korak po korak. I nije to toliko strašno, nakon što napraviš onaj prvi. Znam, nisam to jednom radila.

Samo što imam prokletu naviku da moram doći do nekog dna...pogubiti se potpuno...da bih se počela pronalaziti. I tako uvijek iznova. Pitam se zašto.

<	listopad, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv