soba je u neredu...počinje i ona ličiti na ostatak stana (samačkog, muškog, neurednog)...da se zabrinem kad počnem ličiti na cimera?
ne stižem pospremati, nemam neku rutinu, poslovi uletavaju i izletavaju sa rasporeda, radno vrijeme je svakakvo, radi se svašta a i trebalo bi uložiti koju kunu da se soba posloži kako bi mi pasalo, a to trenutno još uvijek nisam u mogućnosti...
kažu da se kaos u glavi odrazi na kaos oko sebe...uvijek sam se puno više borila s prvim, na način da sam kompenzirala to sa maksimalnom urednošću u okolini...sad je vrijeme da ne kompenziram, već da sredim ovaj glavni...
cimer mi tepa da on ima problema...ali ja...s pogledom kao na jadno dijete koje se spetljalo dok je zbrajalo dva i dva (doduše, to se meni i desi, gotovo pa doslovno)...tko bi rekao da netko tko je bio relativno dobar po natjecanjima iz matematike, tko je upao na matematiku na pmf-u, dan danas ima problema u jednostavnim matematičkim operacijama...još dodaj par nepoznatih ljudi, posao u kojem je ta jednostavna matematika nužna, mene prepadnutu...i imaš kombinaciju za dobru parodiju (na moj račun, naravno)
te zamuckivanja, te zbunjenost, te...ma svašta...zaista se znam dovesti do trenutka kad mogu jedino sama sebi biti smiješna i čekati da se opustim...
kako god bilo...ili ću pisati parodije (materijala i do sad imam dovoljno) ili ću prestati živjeti u strahu, nesigurnosti i grču...nekako, naučiti opustiti se, biti sigurnija u sebe, a ne stalno preispitivati sve, sama sebe mučiti bespotrebnim analizama i konstantnim strahom...budimo realni...od same sebe, jer si radim probleme...
i jesam, mali, sebična sam...bio si u pravu sa cijelim onim očitavanjem bukvice onih dana...sama sam sebi išla na živce tada, a di ne tebi...
znam da ti u tvojoj situaciji ne mogu pomoći i ne znam pomoći, ali mrvu više obzira si mogao dobiti...naravno, scenarij u mojoj glavi bio je onaj sebični...zašto mi se sad opet ne javlja, nećemo se vidjeti, la la...
konačno vidim stvari iz druge perspektive, shvaćam što su mi ljudi željeli reći (pa čak i oni mrski mi jednim dijelom su bili u pravu)...nisam bila svjesna koliko treba truda oko nekih stvari, sanjarila sam, koncentrirala se na nešto što će se polako razvijati, a imam još puno za učiti...
i pitali su me zašto ne radim u struci? pitam samu sebe zašto oklijevam sa odabirom fotki koje bi cimer proslijedio ljudima koji bi me možda i zaposlili...
opet sam na početku cijele zbrke...uvjerena sam da nisam dovoljno dobra, da ne znam dovoljno, kao netko tko se lažno predstavlja i čeka da ga se razotkrije...
a ljudi u struci su prvi koji će shvatiti da ne znam gotovo sve (a to je nužno da bi se osjećala sigurno na nekom polju), da nemam iskustva, da trebam još puno učiti...
i s obzirom na to da sam još uvijek mlada...da se ipak dosta toga nauči u poslu a ne samo na fakultetu i da sigurno nitko ne očekuje od mene da budem vrhunski stručnjak sa 10 godina iskustva...zaista ne shvaćam u čemu je problem...
eto, ovako napisano, sve je smisleno...
da, mala...stvarno si zbuki...
al bude bolje...
Post je objavljen 16.10.2010. u 07:07 sati.