so far away...

srijeda, 06.10.2010.

izgubljeno/nađeno i tako to...

Nekih dana je i disati teško. I samo to ako uspijem, mogu reći da je dobro prošlo. Ovo je jedan od tih, nemilih dana, kada nebo izgleda kao da će pasti na ionako nejaka leđa. Dan kada mi je dosta svega, briga, života, krivih odluka, odugovlačenja, svega...i kada bi željela pobjeći što dalje od sebe, ali to jednostavno ne ide.
Kada danima ignoriraš probleme, a to vodi samo u veće probleme i znaš da ti šteti, kako preokrenuti priču? Jednostavno, krenuti drugačije...točno znam koje korake trebam napraviti, pa ipak prestravljeno sjedim u kutu dok kreću suze koje nitko ne smije vidjeti. Ma nitko ni ne može, budimo realni.

Jer sada sam sama. Daleko od onog mjesta koje sam dvadeset i šest godina zvala domom. Daleko od svoje obitelji koja je prema meni bila dovoljno grozna da sam pobjegla. Pa ipak mi nedostaje ta neka lažna sigurnost dobro poznatog makar ono bilo i loše.

Sada nemam izbora nego srediti se, boriti, jer život nije lagan. I ne mogu neograničeno vremena provesti na klupi promatrajući kako drugi žive, u strahu od onog prvog koraka prema tome da i sama živim. A što dulje provedeš na klupi to je teže vratiti se u igru. Zato je sada ovako teško...čak i kad nemam izbora.

Bojim se neopisivo. Zablokirala sam sasvim, najrađe bi probuditi se iz ovog sna koji to nije. I pitam se kako mada znam da samo moram krenuti jer vremena nema.
Osjećam se samo i ostavljeno. Daleko od svega mog i svega poznatog.

Smiješno...prije koji dan bila sam sretna što sam otišla, sama sebi sam bila hrabra, odvažna, sposobna. Sada sam samo izgubljena.

Fali mi neko rame za plakanje, fali mi dobar udarac u dupe. Fali mi ruka koja bi me kao malo dijete povela nekamo. Sve to moram sama biti za sebe. Odlučiti, prestati sama sebi raditi još veće probleme i čekati da to netko drugi napravi za mene.

Možda je normalno da se i sad opet malo izgubim. Onako do kraja, pa da napokon počnem nalaziti sve ono što trebam...nalaziti sebe, sreću, slobodu, hrabrost, neovisnost, snagu. Iz dana u dan, korak po korak. I nije to toliko strašno, nakon što napraviš onaj prvi. Znam, nisam to jednom radila.

Samo što imam prokletu naviku da moram doći do nekog dna...pogubiti se potpuno...da bih se počela pronalaziti. I tako uvijek iznova. Pitam se zašto.

<	listopad, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv