tebe volim dovoljno i da te pustim, sebe niti toliko da se potrudim...obično se ona moja slika o meni vrlo brzo raspadne u oštre krhotine onog zrcala usmjerenog prema meni...i poneke prema onima kojima je do mene stalo...otud one neke prošlogodišnje fotografije...
malo tko je u tebi vidio ono što ja jesam, a to je duh koji se ne slama tako lako, vedar pogled i divan osmjeh...uza sve, ti si onaj koji zna kako živjeti, možda sam barem nešto počela učiti od tebe...
sve što si rekao bila je istina, zato je toliko i boljelo...zato sam se zatvorila još više jer se i sama mrcvarim previše, a kad mi to radi netko koga volim, zamjeram mu i bježim...
uvijek sam živjela u nerealnim iluzijama sa premalo truda i pokušaja, već bijegom kojekamo...derište koje neprekidno bježi, pati, boji se...nadasve boji, da ga se ne razotkrije...što nesigurnost, što realno neznanje i manjak truda i želje da se izbori za svoje snove...
sa svim svojim ranama, netko u sebi nosi divan svijet...
želim ti sreću, hvala ti što si mi razvukao pokoji osmjeh na lice, izmamio pokoju suzu...što si bio dio ovog mog zbrkanog svijeta, što si me volio, što si mi pokušao pomoći...
to moram naučiti sama, voljeti sebe, pomoći si, opustiti se, smijati, živjeti...a ne tonuti sve više
Post je objavljen 11.11.2010. u 08:00 sati.