u nizu nepredvidljivih dana. Pozitivno nepredvidljivih. Zar ne bi bilo neopisivo dosadno živjeti u svijetu koji je sasvim predvidljiv?
Čak i stranac na cesti koji ti kaže dobra večer a ti bleneš u njega i pitaš dal se poznate...a on spetljano odgovara kako ste visoka i zgodna, ali premlada, pa kolko imate 18...ne mora biti ništa loše, ako ti razvuče osmjeh na lice i produljiš dalje sa ponešto više samopouzdanja.
Ili nenadani susret i interes nekoga koga...tko te zaintrigirao, ali se bojiš koračati tim putem, jer znaš da nisi sama u sebe i svoj odabir dovoljno sigurna. I da se previše toga još vrti oko prošlosti. Pa ipak, sve manje.
I kad kažeš da nisi mrgud i znaš da te toliko toga veseli. I sve više toga, iz dana u dan.
A ti, strašno je ugodno provoditi vrijeme u tvom društvu. Od trenutka kad smo se upoznali. I sve više što te bolje poznajem, a ti češće pitaš gdje sam u mislima. I bolje da ne znaš, šećeš se tim stazama i više nego što sam spremna ikome priznati.
Prošlost...sa one strane ljubavi je ravnodušnost.
Sa ove strane snijegova...ostali su oni pravi...prijatelji...i svi.
Post je objavljen 29.11.2010. u 22:26 sati.