dan? da mi je barem sat bez tisuću i jednog glupog podsjetnika na tebe
da mi je barem lako ležati na jastuku na kojem sam ležala kraj tebe, dok si me onako lijepo gledao posljednji put
a i tad sam shvatila da ti je lakše i da si sretniji kad odlaziš
zatvaram se opet (a odavno sam tamo) u tamnice prošlosti
znam da će podsjetnika uvijek biti i da će sve manje boljeti
no pitam se gdje je nestao moj smijeh? još tamo negdje oko mog rođendana i prvog tvog odlaska, još od tada se ne smijem...ponekad sam se još sa tobom smijala, ponekad plakala, iskreno...
zašto uvijek svu svoju sreću svežem uz nekoga tko me iznevjeri...koga iznevjerim?
i radim to uvijek iznova...
i sebi ne vjerujem...
ne pitajte me više, molim vas, zaista, zaista nisam dobro, odavno!
znam da se bojite da se ne slomim, ali slamam se samo u samoći, tako je lakše, kako bi uopće ikome objasnila dubinu tuge i očaja, nezadovoljstva sobom, svim promašajima, neostvarenim snovima, puštanju da me život odnese nekuda jer sama ne znam kamo bih...
ne nadam se. ne volim. ne sanjam. ne smijem se. ne fotkam (barem to ću promijeniti)
zašto je lakše vjerovati strancima, nego voljenima, nego sebi?
u ovaj krug sam se sama uplela...krug koji traje 7 godina...
svaka ljubav je bijeg od stvarnosti i obaveza...
ako ništa drugo mali, naučio si me da budem malo realnija...
a ovaj moj začarani krug, njega samo sama mogu rasplesti...potrudit ću se, ipak se želim nasmijati opet...ne ironično sama sebi, ne usiljeno jer je netko ispričao vic koji mi nije smiješan...nego iskreno...
Post je objavljen 23.11.2010. u 09:40 sati.