so far away...

ponedjeljak, 09.11.2009.

mijenjam se...

Mislite li da se ljudi mijenjaju?

Kada nekoga sretnete nakon puno godina, ponekad se zaista čini kao da pred vama ne stoji ista osoba. Ne tako davno čula sam se malo sa svojim kolegama iz osnovne škole...eh, koliko je godina od tad prošlo, ne želim ni zbrajati...nisam baš tako stara, ali, vrijeme juri i otad je prošlo desetljeće ili nešto više. I naravno, svi su me se sjećali kao tihu i mirnu, uzornu, pažljivu. Jako dobru učenicu i nekoga tko je onako, sav idealan.

Vražićak koji sam sad sasvim im je stran...ne mogu vjerovati da sam sada tako otvorena i opuštena. Vesela, stalno u pokretu i glasna. Tako sklona raditi ludosti i još uživati u tome. Uopće im nije jasno od kud se stvorila ta nova ja. Meni je jasnije...to sam bila ja oduvijek, samo mi je trebalo vremena da se otkrijem. Da podivljam, kako ja sama sebi od milja kažem na tu promjenu.

I onaj susret u subotu...nakon sedam godina, sa nekime koga sam voljela. Pitam se da li se trebamo ponovo upoznavati. Nekako osjećam da trebamo. Da nije on više onaj depresivni dečko koji ne zna kud bi sa sobom...i koji za sebe kaže da ne želi previše vremena ostati sam jer se boji da mu se ono što bi sam o sebi shvatio ne bi svidjelo. Nije onaj dečko koji se boji poduzeti nešto što želi. Niti onaj koji bježi od odgovornosti.

A nisam ni ja ona preplašena cura kojoj je cijeli svijet stran. Niti ona koja se još više od neuspjeha boji uspjeha. Pa ni ona koja će rađe stati na rubu ponora i oklijevati, nego skoćiti pa što bude. Oprezna i pažljiva, prestrašena gotovo svo vrijeme. Ne, to više nisam ja. Slobodnija sam, sretnija, sa više samopouzdanja i više sklona riskirati.
Oboje smo primjetili te neke nove osobine jedno na drugome. Meni su se ove njegove svidjele...i to jako. Sve su to stvari koje dođu sa godinama, nije ni bilo za očekivati da sa osamnaest budemo sigurni u sebe i da točno znamo što želimo. Sada s dvadeset i pet...pa, sada je realno da to znamo.

Ali, što je sa starim navikama? Što je sa manama koje su nam i tad smetale? Ima jedna njegova...ne odgovaranje na poruke. Ne javljanje. To je nešto što zaista ne podnosim. Ok, ako se ne možeš javiti sada, zašto se ne javiš za pola sata, dva sata ili sutra. Ali, daj, molim te odgovori mi na poruku. Pa nisam ju slala bezveze, jer te ne trebam ili ne želim čuti. To vrijedi za sve moje prijatelje, znance i bliske ljude. Ne volim to i ne volim. I jako me smeta. Užasno. Dovoljno da je upravo meni i njemu ta sitnica da me zaboravio po 10ti put nazvati, jer smo se čuli jako rijetko i imali dogovoreno kad se možemo čuti, a on bi zaboravio...to je bio povod našem prekidu tada, prije puno godina. Povod, jer je razlog bio moj strah.

I sada opet vidim da je još uvijek takav. Da i dalje zaboravi odgovoriti na tih par riječi što pošaljem u sms-u. I već vidim da bi me to opet moglo baciti u ponore beskrajne ljutnje i tuge i svega onoga što se događa kada mene netko ignorira...ili zaboravi. Zanemariti to, napraviti kompromis ili jednostavno ništa ne pokušavati? Jer, mijenjati nekoga nije moguće...mijenjati možemo samo sebe. Prilagođavati se.

S godinama nekako je sve teže pristajati na kompromise. Postajemo sve zahtjevniji, želimo pronaći točno ono što želimo ili ćemo rađe ostati sami. Jer je i to bolje nego pokušaji prilagodbe na osobe i okolnosi koje nam nikako ne odgovaraju. Mislim da ću ovaj puta ipak odabrati kompromis. I nije to tako velika stvar. A ono što dobivam je daleko više od te male neugodnosti ne odgovaranja na sms-ove.

nedjelja, 08.11.2009.

ludo ludo...

Ma život ne piše priče, piše pjesme. Lijepe, tužne, sretne, predivne. Ove moje su...neopisive, svaka nova stranica je sve nevjerojatnija. I sve ljepša.

Jučer sam ponovo prošla putem kojim nisam već 7 godina hodala. Jednim, davno ostavljenim iza sebe. Izgubljenim. Ali, ipak, ponekad se prave stvari u životu ne izgube...ponekad možda ipak postoje i druge prilike. Ono što mi je prošlo kroz glavu dok sam prolazila ondje bilo je kako bi bilo vratiti se. Vratiti vrijeme natrag, natrag prije 7 godina. Kada je sve bilo drugačije, kada sam ja bila drugačija, kada sam mogla krenuti sasvim nekim drugim putevima...

Svima je ponekad tako nešto želja...svi bi voljeli vratiti se negdje i ispraviti greške. Pa ipak...ja ne bi. Nikada ne bi shvatila toliko puno toga, naučila puno toga o svijetu i sebi i drugima. Ne bi shvatila što zapravo želim u životu. Ne bi napravila grešaka, iako mislim da je malo toga u životu što se može zvati greškom. Ne bi naučila na njima. I to toliko puno...

Sad...jedna situacija koja je bila nesretna i u kojoj sam ja ispala budala...jer sam opet pokušala uhvatiti nekoga tko nikada nije bio moj...dok je ta ista osoba završila s mojom prijateljicom. Izdaja, zavaravanje...sve ono redom...boljelo je užasno. Fizički. Kao da ti je netko probio nešto kroz srce.

No, ta situacija me gurnula negdje gdje ni sanjala nisam. Na puno bolje mjesto. Sedam godina unatrag. Ovo je druga prilika. I neću ju ovaj puta propustiti. Jer sam sada puno sigurnija u sebe. Puno bolje znam što želim. I puno više cijenim ono što vrijedi.

A sve sam to još davno imala. Samo što nisam vidjela. Bila sam mlada, mislila da ima još toliko toga tamo drugdje. I bilo je, bilo je svega...i smijeha i suza. Ali, nije bilo njega. Moje prve ljubavi. Za kojom sam patila godinama. Jer bila je greška otići. Bila sam kukavica tad. I nisam pojma imala...o ničemu. Najmanje o životu i ljubavi.

Možda je ovome zaista i vrijeme pomoglo. Sigurno je. Nismo se vidjeli punih 5 godina. Pričali tri sata i opet me živcirao kao i nekad. Onako, samo malo, toliko da budem malo ljuta. Jer se ne slažemo oko nekih stvari, a čak i da se slažemo opet bi ovako...malo podbadao, toliko da bude zabavno. I volim to. Nitko nije imao taj stil šale osim njega. To lagano zadirkivanje koje je zapravo toliko slatko. Onako, malo doda uzbuđenja svakodnevici.

Dogovorili smo se da smo prijatelji s beneficijama. S time da se meni nije žurilo sa tim beneficijama. A on...naravno, odlučio je da to sve ostavi na meni. A ja hrabra kakva jesam, trebala sam tri sata da poduzmem nešto. A i to je čudo. Jer inače prvi korak ja nisam napravila nikad...i ni sa kime.

I taj poljubac...nakon 7 godina...je bio nešto posebno. Kao i oni zagrljaji i dodiri poslije. Pogledi, sve ono što se ne izgovori a tu je. Dvoje ljudi u kojima je ipak nešto ostalo od one ljubavi tako davno. I to je nepobitno. Bili mi prijatelji ili ljubavnici ili u vezi. Tu nečega ima i to se vidi u svakom njegovom pogledu. I svakom mom. I svemu. I zato mi je jučer bio jedan od najljepših dana u životu.

I zato sad umirem od želje da dva tjedna prođu što prije. Da se ponovo vidimo, jer ne možemo prije. I zato osjetim leptire u trbuhu kad pomislim na njega...a leptiri kod mene zaista nisu česti gosti. Za sad su se tu nastanili svega dvaput. Zato razmišljam o tome da ipak odmah sad u startu kažem istinu. A to je da mislim da ću se vrlo brzo zaljubiti ponovo. I da neću željeti prijateljstvo s beneficijama nego pravu vezu. I to ne neku vezu...nego onu...onu pravu.
Zadnju. Prvu smo davno imali. On mi je bio prva veza iz koje sam pobjegla glavom bez obzira zbog straha i gluposti. A ne zato što si nismo odgovarali. Naprotiv, bojala sam se baš toga, da bi moglo uspjeti. Jao, kako sam mlada i glupa bila.

Sad više nisam. Znam što želim. A ovo bi moglo biti to. I sretna sam. Neopisivo. Prvi puta nakon dugo vremena. Jer sam sigurna u ono što želim. I sigurna u sebe. A to je do sad kod mene bila rijetkost.

I sad sam se sjetila opet onog citata...da nikada nismo prestali tiho voljeti one koje smo nekada voljeli glasno...i sada on ima sasvim neko novo značenje...
Ludo je kako se značenja istih riječi s vremenom mijenjaju...

utorak, 03.11.2009.

.............

Prve tri note...pjesme koju ću uvijek nositi u srcu. I preplavilo me opet ono more...more topline, ljubavi, sreće i neopisive tuge. Ali i nekog čudnog osjećaja. Da je tako veliko to što se krije samo u nekoliko stihova. Punih ljubavi i sjećanja, tako punih tebe, ali i ljubavi same po sebi. Vremena izgubljenog, ali, zar ikada izgubimo ono što volimo? One trenutke koje smo imali...ne, nikada.

Pitali su me gdje je onaj grafit koji sad kruži internetom, a ja sam rekla da znam na kojem je zidu ispisan. Rekla sam im da sam tamo provela najljepše sate svog života i doista jesam. Jesam, jesam, hvala ti na tome. A nekako sam slutila i tada da ima nešto tako beskrajno bolno i nešto što će se tako vezati uz nas u tih nekoliko riječi:

Prisjetimo se da nikada nismo prestali tiho voljeti one koje smo nekada voljeli glasno.

Druga je to ljubav. Sada su to sjećanja, sada je to toplina u pogledu i toplina oko srca. Nešto neizrecivo, nešto što se i ne mora izreći da bismo ipak znali da je tu. I zašto. I koliko je posebno. A bilo je to nešto posebno, te pjesme, ti dani, taj život.

Možda je moglo i drugačije. Da smo se sad sreli, ne bi bilo ni jedne od onih prepreka koje su nam stale na put. Ali, mislim da je ipak, baš tako trebalo biti. Točno onako kako je bilo. Kratko, predivno i bolno. Ali i takvo da ću to zauvijek pamtiti. Kao iskustvo koje mi je pokazalo kojim putem da krenem. Kao trenutak kada su došli sloboda, samosvijest, samopouzdanje...sve ono što trebam.

I nekako, s vremenom, ušuljala se i sreća. I ne puštam ju. Smijem se. Svaki dan. Imam toliko ljudi koji me vole, ljudi koje volim. Ljudi s kojima se smijem, s kojima plačem. I život je zaista divan.

Das hat die Welt noch nicht geseh'n
Trotzdem ist Liebe wunderschön…

ponedjeljak, 02.11.2009.

mjesto za dvoje

To je mjesto koje tražim. Napokon znam da je prošlost i u mojim emocijama postala samo prošlost. Ali tu je jedna nova čežnja, možda zaboravljena svih ovih godina koje sam provodila kraj nekoga. Čežnja za rukom u ruci, za zagrljajem, za riječima da će sve biti dobro, da je netko tu kraj mene i da nikuda ne ide.

Čežnja za poljupcima i šalama...za buđenjima kraj nekoga zbog koga dišeš. Za trenucima koji su tako obični kad ih imaš, a tako nedostaju kada nisu tu. Za onim trenucima koji se pamte i koji oduzimaju dah.

Za tobom, tko god bio, onaj preljepi dečko koji me neku večer grlio...ili prijatelj kojeg već mjesecima čekam da konačno odemo na kavu a sviđa mi se cijelo to vrijeme. Ili netko treći tko će se pojaviti već jednom. Ali netko tko će biti tu. Netko tko će me voljeti ovakvu kakva jesam, netko tko će skupa samnom plesati na kiši ili raditi tko zna koju ludost koja nam padne na pamet. Netko tko će znati da trebam slobodu i da me ne smije kočiti u mojim visokim letovima. A zauzvrat će dobiti svu vjernost i svu ljubav svijeta.

Strpljenja...doći će...

nedjelja, 01.11.2009.

stranci što ljube se u mraku...

Koje život ispiše priče...

Ja nekako, nikako da se prestanem diviti i čuditi ovim svojima...ponekad i plakati nad njima, jer ponekad saznamo nešto što ne bismo željeli...nešto što može značiti sasvim drugačije dane i sasvim drugi broj dana koje još imamo...

Ali neću sad o tome, o tome ću kad bude vrijeme, ako je zaista tako, onda ću puno pisati...da moji preostali dani ipak ostanu zabilježeni negdje...


Danas ću o pričama o strancima...koji se ljube u mraku...

O životu koji ponekad zabljesne nekom zvijezdom padalicom, koja nestaje u sekundama, ali se pamti kao prizor kojeg ćemo se prisjetiti kada zvijezde nestanu i kada nam nedostaju...

O ludostima, još luđim prijateljima, o tulumima na kojima se pjevalo i pilo do zore...

O životu...mom i još nečijem...a ne znamo si ni ime, samo onih par trenutaka koje osjetiš kada se dotaknete pogledima ili rukama...ili dušom...

Dakle, jučer sam sa potpuno mi ne znanim ljudima, ali jako dobro znanim u virtuali provela jednu jako lijepu i jako ludu noć. Otišli smo na tulum, zabavili, se, pjevali, plesali, klafrali, zezali...ma bilo je ludo i neopisivo zaista.

I čudom, bilo je tamo puno puno lijepih komada, posebno onih dugokosih dečki kakve sad odjednom volim, od one zadnje dugokose nevolje moje. I naravno, škicnula ja tu i tamo kojega. Jednoga i malo dulje, jer je zaista bio više nego zgodan...duga kosa, visok, izražajno lice...i još je kao i ja nosio vještičji šešir. I moja luda frendica je na to krenula u napad...ulovila dečka za rukav...i zamolila ga da me zagrli...

Iznenađujuće, ali dečko me stvarno zagrlio. I otišao poslije jer je ionako bio taman na odlasku. A ja onako šokirana odletim do frneda koji je vlasnik birca i pitam tko je to, no on ga nije zapazio uopće. Desilo se da me zagrlio predivni i prezgodni dečko kojem nisam saznala ni ime i kojeg zasigurno nikada više neću sresti. Jer ipak, ne krećem se previše tim krajevima, daleko je to.

I tako, zagrlio me predivni stranac. Bez imena.

Koliko je lijepo i ludo tako nešto...neobično i samo moje. Hvala prijateljici. Ovo su trenuci koje nosiš sa sobom. Kako god bili kratki, ipak su toliko slatki da te oraspolože i kad je teško. I kad ti fale zagrljaji i kad nema nikoga da te zagrli.
Hej, pa grlila sam tamo nekoga. Jednom. Potpunog stranca. Koliko to ljudi može reći?

Naravno, kad sam stigla doma, nekim sam čudom uspjela saznati ime tog dečka...prijavio se na facebooku da dolazi na taj tulum, pronašla sam sliku, javila mu se. Nije odgovorio za sad. Možda je tako i bolje. Tko zna tko je zapravo, kakav mu je život, što bi smo mi.

Možda je bolje da ostanemo samo dvoje stranaca koji su se jednom grlili. I bilo je lijepo i bilo je prekrasno.

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv