so far away...

subota, 19.12.2009.

ova godina...

Može li se svijet promijeniti u trenu?

Naravno... događa se to tako često, ponekad tako tragično, a opet, ponekad i tako divno da to ne možemo vjerovati. Još ponekad pomislim da sanjam. Da je sve ovo samo divan divan san iz kojeg ću se probuditi sa bolnom spoznajom da sam izbačena iz raja. Doslovno.

No, srećom, ipak nije tako. Možda je jednostavno bilo vrijeme, da se ova luda, tužna, turbulentna godina ipak iskupi za sva svoja nedjela. I eto, uspjet će joj...u zadnjih 15 dana preokrenut će moj stav prema njoj, preokrenut će kako ću je pamtiti. Jer... pamtit ću ju kao najljepšu...mada je bila toliko bolna ponekad. Mada mi je oduzela toliko toga. Ljudi, snova, želja. No, na njihovo mjesto su došli oni pravi prijatelji...na mjesto onih koji su otišli. Na mjesto snova koji nisu bili moji došli su oni moji, pravi, iskreni. Došao je kraj nekim obavezama, diplomirala sam, zaposlila se. Zato ipak mislim da je ova godina bila divna. Jer su stvari sjele na svoje mjesto. Jer sam ponovo stala i razmislila što i kako želim. Gdje sam to ja, tko sam to ja, kamo želim krenuti. Jer konačno stojim na onom svom jednom spomenutom unutarnjem vidikovcu, od kud sve vidim pred sobom. I imam cilj, perspektivu. Imam sve što mi treba.

Ono što ni sanjala nisam...je ipak ono najvažnije. Ono što je došlo sad, nenadano, predivno i zbog čega sam sretnija nego ikad. Ljubav. Ovaj puta bez strahova, bez sumnji. Prvi puta da je tako. Prvi puta da ne poželim pobjeći na samu pomisao o tome da je to ozbiljno, da je to ono pravo. Ne, sada se želim udobno smjestiti u zagrljaj svog najdražeg i ostati tamo onoliko dugo koliko nam je dano. Sada ne preispitujem da li je to zaista to...sada to nekako osjećam. I znam da mnogi možda misle da srljamo kad se šalimo o udaji, o djeci, o selidbi zajedno...ali, nije mi to važno. Znam što osjećamo. Vidim kako me gleda, pogledom punim ljubavi i sreće i obožavanja, kao da sam nešto najljepše što je ikad vidio. I najdragocjenije. A točno to i jesmo jedno drugome. I zato vjerujem da ćemo uspjeti. I da će naša priča biti lijepa i da će trajati.

I sada sam konačno potpuno svoja. Sa svim svojim velikim snovima i ambicijama, željama. Ali i sa nekime tko će me zaista podupirati u svemu tome. Iskreno. I tko će me čak i slijediti bilo kamo...a to je nešto što nisam očekivala da bi ikada mogla pronaći. Da ima netko tko će dopustiti da ga jedan ambiciozni sanjar vucara okolo po bijelom svijetu. Dok ganja svoje najluđe snove. Za to treba hrabrosti.

Hvala ti na tome, ljubavi, to je više no što sam sanjala.

srijeda, 16.12.2009.

Moj život ima sasvim nov soundtrack...prekrasne su pjesme koje mi šalješ...sve je najednom prekrasno...i nova je i boja, novo je sve...pa opet, tako je udobno i dobro poznato biti izvan sebe od sreće, biti zaljubljena, biti svoja i tvoja...

Ovome se nisam nadala...nisam to ni sanjala...otpisala sam ljubav, pretpostavila da je taj vlak nekako projurio kraj mene posljednjih godina...da sam uskočila i iskočila iz njega nekako prebrzo...i da je to sve čega tu ima. Kako sam samo bila u krivu...lijepo je otkriti da ima još nešto više od toga...da život može biti ljepši, da sve može doći na svoje mjesto i iz stanja potpunog kaosa. Da ima neko mi u koje ću vjerovati kao što dijete vjeruje u bajke. Kao što i ja ponekad vjerujem...u bajke, u velike ljubavi, u snove, u sudbinu.

I neka mi samo netko proba reći da bajke nisu stvarne...jesu, samo ih treba znati prepoznati. Samo sanjari to znaju. Oni koji nisu zaboravili biti djeca i kad odrastu.

Samo su oni iskreni, samo su oni blizu svim odgovorima.

I sve će doći na svoje mjesto. Sve je skoro pa tamo. Dva dana su ponekad dovoljna da promijene svemir...kada se prave zvijezde nađu na pravome mjestu. A ja vjerujem da ima gore neka zvijezda koja i nas čuva...ovako lude i nepromišljene ponekad. I dok srljamo nekuda bez da gledamo kamo je to...i dok tugujemo i plačemo...i kad izgubimo vjeru u sebe, u neko naše mi, u nebo, svemir, Boga...u sve...ponajviše u sebe...

I hvala tim zvijezdama...što ispisuju baš ove stranice moje priče...

Jer su najljepše...

subota, 12.12.2009.

tebi

Otkuda TI?

Da, ti...čudo moje malo. Ovo što osjećam, ovi dani koji su tako ludi, ovo nestrpljivo čekanje.

Samo sam jednom prije ovako ludo krenula...nekome u zagrljaj, u neki novi svijet, novi život. I bez obzira na ono kud me to odvelo...i koliko je boli bilo putem, taj početak i taj osjećaj priželjkivala sam doživjeti još jednom, toliko poseban, divan, lud, neopisiv.

I sve ovo sad, tuga i čekanje...da zalječim rane, da prođe vrijeme, da opet krenem nekud...ni sanjala nisam da mi se može dogoditi ovako nešto. Da možeš ti doći. I promijeniti sve.

Da možemo samo u nekoliko dana ovako pasti. Da mogu reći da ovo želim više od ičeg. Da mogu sanjati samo tebe i pjevati sve najljepše pjesme i samo čekati one zagrljaje i poljupce koje sanjam. Dok mi venama opet kola nešto drugo, a ne krv. Ili se barem samo tako osjećam. I ne mogu vjerovati. Zaista ljubav dolazi kad joj se najmanje nadaš, baš onda kad nekako odustaneš od nje, kad možda ni ne vjeruješ više u nju. Pa te iznenadi i još jednom uvjeri koliko je posebna i divna baš zato što se stvori tu odjednom i tako jaka i tako luda i tako nevjerojatna kako samo ona može biti.

I onda ispiše pjesme i stranice dnevnika koje ostaju tu i kada više nema nas. I to je ono divno u njoj, to je ono u što ću ipak vjerovati čak i kad posrnem, čak i kad me povrijede i razočaraju, čak i kad plačem.

I ti...TI...poseban si, to znam. Hej, pa ne nađu se baš uvijek leptiri. Niti se ovakvi snovi sanjaju ovako brzo. Niti se uvijek zavoli ovako...u trenu. I znam, uvijek se nadamo...da je to ono pravo, da smo baš tad pronašli ono što smo oduvijek tražili...ali, što ako sada jesmo? A osjećam da bi to moglo biti tako...i bojim se, bojim se da nam kilometri ne stanu na put...ali, što su kilometri? Ili godine, ili dani? Što je sve to prema ovome u nama?

Znam, ludi smo, ni ne poznajemo se još...ali, zar je to zaista baš tako? Znam kako dišeš...i znam što sanjaš...zar nije i to dovoljno? I znamo da je ovo stvarno...

Meni je ovo dovoljno...ovaj osjećaj i da nikud ne vodi dovoljno je čaroban. Samo želim sanjati, samo čekam da se snovi ostvare. I hoće...znam to.

Hvala ti što si došao (dugo sam tebe čekala) ...

utorak, 08.12.2009.

stranice dnevnika...

15.11.2009.

I opet stojim na otvorenom prozoru. Kao i uvijek kad sam najgore. Kad mi nedostaje onaj netko kraj mene, kad me prošlost opet uhvati u svoje ralje, okrutne i čvrste i ne popušta.

Kad poželim vrištati da ništa, baš ništa nema smisla kada nema nje. Da sam tamo negdje putem izgubila i sebe i sve do čega mi je ikad bilo zaista stalo. Ili, a to je ipak puno bliže istini...svi oni nikada ni nisu bili moji.

I želim pobjeći što je moguće dalje...u noć, uz neku rijeku koja će me smiriti...u svoj ljubljeni i daleki London za kojim žudim. Kao za utočištem koji će sa svojim metežom, maglama, parkovima i mojom samoćom nekako izliječiti moje tuge. Kao da ću tamo ponovo moći disati, dovoljno daleko, na sigurnoj udaljenosti od duhova prošlosti. Od pogrešaka ili možda ispravnih, ali teških odluka.

Još uvijek se ponekad pitam što mi je to tamo nedostajalo, u onom mom davnom svijetu u kojem sam provela 5 godina. Sad mi je tako dalek i stran, ali znam da je ipak bio lijep. Ali nisam bila iskreno sretna...pitam se da li ja to uopće znam biti? Nadam se da znam...

Vjerujem da je bilo trenutaka kada sam bila sretna...i više od njih nekoliko...samo mi danas izmiče sjećanje na njih. Sve ih je zasjenila jedna želja, jedan bijeg, jedan san. San kojeg ne smijem zaboraviti, jer samo se on čini stvarnim u dane kao što je ovaj. San o mostovima u jesen i vjetru i parkovima i gradu koji sanjam.

Ono što me čudi jest da se i tamo vidim samu...ali nekako izliječenu i zadovoljnu. Čak i sretnu.

Ne znam zašto to tu nisam, ne znam zašto to tu nikako ne mogu biti. Zašto se moram truditi da krenem dalje, da nađem nekoga tko će me voljeti, da dokažem se bi da mogu ići dalje, da mogu zaboraviti sve, da mogu ponovo voljeti kao da nema onih starih i dubokih, još uvijek toliko bolnih rana.

Zašto želim pobjeći od svih, pa čak i od nekog od koga ne želim bježati. Pa ipak, svaki puta pobjegnem...čega li se bojim? Da me ne povrijedi, da ne povrijedim ja njega, da se još jednom ne izgubimo, ovaj puta zauvijek? A zar ga neću izgubiti i ako pobjegnem odavde? Ako ću zaista svoj mir tražiti tamo jer tu ne vjerujem da ću ga naći? Zašto se još više od pogrešaka bojim njega, a znam da on nije i nikada ne bi bio pogreška? Zato što se bojim da on ostaje pri svom..da ne želi vezu...a ja se s tim ne bi znala nositi. Opet bi to bilo odbijanje...a to ovaj puta i od njega ne bi mogla podnjeti. I zato puno više želim pobjeći.

Kad bi me barem netko shvatio...vidio me ovakvu kakva jesam. Sa prošlošću koja me boli i drži zatočenom i koje se svim snagama želim osloboditi. Sa strahom od budućnosti i od prave ljubavi jer više teško vjerujem u nju, a još teže u nekoga. Da me neće razočarati, još jednom uzeti ovo toliko puta slomljeno srce i ovaj puta ga konačno smrviti u prah. A ponekad baš i to poželim...da hodam okolo bez srca i duše, da mislim samo na sebe i uzimam sve što mogu, bez pitanja, bez da išta dajem...

<	prosinac, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv