Moj život ima sasvim nov soundtrack...prekrasne su pjesme koje mi šalješ...sve je najednom prekrasno...i nova je i boja, novo je sve...pa opet, tako je udobno i dobro poznato biti izvan sebe od sreće, biti zaljubljena, biti svoja i tvoja...
Ovome se nisam nadala...nisam to ni sanjala...otpisala sam ljubav, pretpostavila da je taj vlak nekako projurio kraj mene posljednjih godina...da sam uskočila i iskočila iz njega nekako prebrzo...i da je to sve čega tu ima. Kako sam samo bila u krivu...lijepo je otkriti da ima još nešto više od toga...da život može biti ljepši, da sve može doći na svoje mjesto i iz stanja potpunog kaosa. Da ima neko mi u koje ću vjerovati kao što dijete vjeruje u bajke. Kao što i ja ponekad vjerujem...u bajke, u velike ljubavi, u snove, u sudbinu.
I neka mi samo netko proba reći da bajke nisu stvarne...jesu, samo ih treba znati prepoznati. Samo sanjari to znaju. Oni koji nisu zaboravili biti djeca i kad odrastu.
Samo su oni iskreni, samo su oni blizu svim odgovorima.
I sve će doći na svoje mjesto. Sve je skoro pa tamo. Dva dana su ponekad dovoljna da promijene svemir...kada se prave zvijezde nađu na pravome mjestu. A ja vjerujem da ima gore neka zvijezda koja i nas čuva...ovako lude i nepromišljene ponekad. I dok srljamo nekuda bez da gledamo kamo je to...i dok tugujemo i plačemo...i kad izgubimo vjeru u sebe, u neko naše mi, u nebo, svemir, Boga...u sve...ponajviše u sebe...
I hvala tim zvijezdama...što ispisuju baš ove stranice moje priče...
Jer su najljepše...
Post je objavljen 16.12.2009. u 19:28 sati.